Borgman, film o strancima koji osvajaju našu kuću

Svima onima koje frustrira dugih 32 godina bez hrvatskog filma u canneskoj dugometražnoj konkurenciji, evo nevelika, ali nekakva utjeha. Nizozemska - dakle, nešto ozbiljnija i zemlja i kinematografija no što je naša - ove je godine dočekala svoj prvi film u canneskom natjecateljskom programu nakon - 38 godina! Dugo su Nizozemci čekali da neki njihov film uđe na “filmski mundial”, no na koncu je vrijedilo dočekati. Naime, nizozemski film “Borgman” režisera Alexa vam Warmerdama - koji je u canneskoj konkurenciji prikazan u nedjelju - zaista je neobičan komad filma, vjerojatno ne najbolji, no sigurno najoriginalnijii film dosad viđen na festivalu.

Pomalo kao Haneke

Van Warmerdamov “Borgman” počinje poput nekog drugorazrednog vampirskog horora. Negdje u nizozemskoj zabiti, lokalni seljani i svećenik odlaze sa zašiljenim šiljcima i dvocjevkama u šumu te počnu progoniti nekakve klošare koji žive u dupljama u zemlji. Jedan od njih - Borgman - u bijegu nabasa na bogatašku vilu. Zamoli stanare za tuširanje i hranu, oni ga otjeraju, no krotka bogataška domaćica sažali se nad njim i pusti ga da prespava u vrtnoj ostavi. Uskoro postane ovisna o njegovu društvu pa ga nagovori da se javi na upražnjeno mjesto vrtlara. Onog časa kad je ušao u kuću, Borgman i njegova čudna družina počinju provoditi svoj plan kojem je cilj ovladati i vilom i njenim stanarima. Otresiti, fašistoidni otac obitelji, te lakovjerna domaćica upadaju u mrežu njegove lakorječivosti, pa Borgman postupno, korak po korak, počinje kontrolirati njihov život. U filmskim referencama, “Borgman” bi se mogao opisati kao križanac “Boudoua spašenog iz vode” i Hanekeova “Funny Games”, no ni jedna od te dvije usporedbe nije posve pogođena. Van Warmerdamov film, naime, ponajprije je apsurdna crna komedija s jakim začinom nadrealizma, film koji se kroz apsurdni crni humor ruga s današnjom građanskom Europom, njezinim strahovima, naivnostima, ideologijom. Nema uopće sumnje da će nizozemski film nakon Cannesa izazvati i zapaljivo oprečna politička čitanja. Naime, film koji se bavi time kako “stranci” postupno osvajaju “našu kuću”, a ti stranci usput koriste našu dobrotu (ali i izgledaju crnomanjasto), lako se može odčitati kao ksenofobna alegorija na invaziju imigranata u Europu. Međutim, oštrica Van Warmerdamove satire ipak jesu ponajprije bijeli, plavokosi, imućni Sjevernjaci koje prikazuje kao otupjele, otuđene, naivne, ali i kao rasiste. U sceni kad mora osigurati da će dobiti posao, Borgman to riješi tako što simulira audiciju na kojoj se pojave on i četiri Arapa i crnca: maligni mastermind operacije, naravno, zna da će biti izabran.

Japanski western

Osim nizozemskog filma, glavni je program u ponedjeljak donio i visokobudžetni japanski policijski triler “Štit od pruća” glasovitog, produktivnog i žanrovski svestranog režisera Takashija Miikea, jednog od stupova suvremenog J-horora. Miikeov film prati skupinu od četvero policijskih specijalaca koji su zaduženi da od Fukuoke do Tokija preprate serijskog silovatelja i ubojicu kojem počinje suđenje. Nezgoda je što je djed jedne od žrtava - umirući milijarder - objavio basnoslovnu nagradu za onog tko će ubiti uhićenika. Stoga junaci filma uskoro shvate da nikom ne mogu vjerovati, čak ni policiji, čak ni jedan drugome.

Na putu do Tokija izmjenjuju autobuse, vlak i automobile, otresajući se hordi građana polakomljenih nagradom. Miikeov film - ukratko - svojevrsni je križanac “Brzine” i H. G. Clouzotove “Nadnice za strah”, no možda ponajprije blizak nekoj vrsti suvremenog vesterna.

Kao u vesternu, kod Japanca stoički osamljeni heroj sa svojim etosom stoji na braniku građanskog društva protiv kvarnih i kukavnih “građana”.

Starješina geta

Vrijedi spomenuti da je kraj vikenda u Cannesu donio i nekoliko interesantnih političkih dokumentaraca. U “Slici koja nedostaje” kambodžanskog redatelja Rithyja Panha, režiser se služi rekonstrukcijskom animacijom ne bi li predstavio eru terora Crvenih Kmera, eru koja se od drugih velikih totalitarizama 20. stoljeća razlikuje po tome što za sobom nije ostavila gotovo nikakav fotografski trag.

U “Posljednjem od nepravednih”, dokumentaristički doajen i autor legendarnog klasika “Shoah” Claude Lanzmann ponovo se vratio svojoj trajnoj dokumentarističkoj temi - holokaustu. Bivši francuski partizan, novinar i dokumentarist Lanzmann u filmu se bavi sudbinom Benjamina Murmelsteina, jedinog preživjelog među starješinama židovskih geta koje su nacisti postavljali da održavaju u getima red i dnevni život.

Murmelstein je bio starješina geta Theresienstadtu/Terezinu u Češkoj, svojevrsnog “pokaznog” geta koji je služio tomu da se u njega vodi Crveni križ. Murmelstein je poslije rata bio pritvoren, starješine geta oštro je u esejima napadala Hannah Arendt, no Lanzmann kroz seriju intervjua sa starim Murmelsteinom zagovara drukčiji, pomirljiviji stav.