Blancanieves: Španjolska Snjeguljica je torero u borbi protiv zle maćehe bolničarke

“Umjetnik” je tek jedan u nizu naslova u širem postmodernističkom trendu stilskog koketiranja s nijemim filmom. Nijemi crno-bijeli film tako je još pred dekadu i pol snimio Kaurismaki (“Juha”, 1999.), crno-bijeli filmovi retro stila stalni su alat kanadskog postmodernista Guya Maddina, a Portugalac Miguel Gomes dio je svog hvaljenog filma “Tabu” snimio kao pastiš crno-bijele melodrame.

Bez boje je u modi

Stilski pastiširati nijemi film očito je postmodernistička moda. Ipak - ta moda teško da je iznjedrila šarmantniji film od “Blancanieves”.

“Blancanieves” - koja od srijede igra u zagrebačkom Kinu Europa - film je baskijskog režisera Pabla Bergera (Bilbao, 1963.). Riječ je o slobodnoj adaptaciji bajke “Snjeguljica” braće Grimm koju je španjolski redatelj smjestio u Andaluziju dvadesetih godina prošlog stoljeća. U Bergerovoj verziji, sirota Snjeguljica ( Macarena Garcia) kći je glasovitog torera i pučkog idola ( Daniel Gimenez Cacho). Nevolje za djevojčicu otpočnu kad joj otac strada pod rogovima bika, i kad ga pod svoje uzme koristoljubiva medicinska sestra ( Maribel Verdu). “Maćeha” se useli s torerom u raskošni dvorac, njega drži izoliranog a vlastitu pokćerku tretira kao najbjedniju sluškinju. Blancanieves je - međutim - dok je otac još bio zdrav, naučila od njega toreadorske vještine. Stoga bježi iz kuće i pridružuje se družbi toreadora patuljaka koji obilaze seoska sajmišta. Patuljci i ljepotica koji izvode borbu bikova privuku svjetinu, pa za svjetinom i estradne impresarije, ali na koncu i zlu maćehu koja - niste iznenađeni - smisli prepredenu zavjeru.

Patuljci borci

Sam Pablo Berger izjavio je kako je ideju za “Blancanieves” dobio kad je u fotomonografiji “Okultna Španjolska” našao fotografiju patuljaka boraca s bikovima. Film je već bio u finalnoj fazi kad se u Cannesu pojavio “L’Artist” i pomalo pojeo efekt inovacije Bergerova filma. No “Umjetnik” i “Blancanieves” jako su različiti filmovi. Dok je “L’Artist” bio film o modernitetu koji se bavi temom tehnoloških mijena koje proždiru “suvišne”, “Blancanieves” je bezvremenski film koji je duboko usađen u španjolsku tradicijsku kulturu s kojom se pametno zeza. Još od osamdesetih godina, španjolska movida je velikdio svog šarma dugovala tome da je uzimala opća mjesta španjolskog identiteta i poigravala se s njima. Berger također operira najopćijim općim mjestima “španjolstva”: sve je tu - korida i kastanjete, Sevilla i crkva. I kod Bergera film prati spolnu transgresiju u kojoj Snjeguljica - umjesto da dočeka princa - sama pljune u šake te “postane” princ, odnosno torero. Pritom baskijskog režisera manje zanima politički aspekt, a kudikamo se više igra mitskim, antropološkim, čak i okultnim sastavnicama.

Bergerov film ove je godine osvojio nagradu Goya - a tjedan prije nego što je krenuo u naša kina uvršten je i među sedam najboljih europskih filmova nominiranih za nagradu EFA. Ne bi bilo posve nepravedno da Bergerova pametna, dopadljiva stilska vježba u toj konkurenciji i pobijedi.