ŠTO TO RADI HAVC, A NE BI MOGLO RADITI MINISTARSTVO KULTURE?

Bez HAVC-a bi filmom opet ordinirala politika, a strani producenti bi nas izbjegavali

Početkom prošlog desetljeća u Hrvatskoj je benzin koštao pet kuna. Prosječni hrvatski dugometražni film koštao je između šest i sedam milijuna kuna, a godišnje bi ih se snimio uvijek isti broj, urezan u kamenu: šest. Deset godina poslije - danas - benzin košta deset kuna. Prosječni hrvatski film, međutim, košta upola manje nego 2002., a snimi ih se barem dvostruko više.

Može li se iz gornjih podataka zaključiti da je hrvatski sustav kinematografije korumpiran, klijentelistički i neučinkovito rasipan? Teško. Osnovna abeceda političke kulture kazuje da su sustavi koji su podložni korupciji i klijentelizmu ujedno skuplji za svoje građane. S druge strane, hrvatska kinematografija u desetak je godina s približno istim iznosima izvučenim iz džepa poreznog obveznika tom obvezniku uspjela vratiti više. Uspjela je, naravno, dijelom i zahvaljujući demokratizaciji tehnologije pokretne slike. Ali, uspjela je i zahvaljujući ustanovi koja se krije iza kratice HAVC.

Rafal napada

Pa ipak, ta ustanova - Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) - proteklih je tjedana bila izložena pravom malom rafalu medijskih napada. Prvi od njih bio je onaj Denisa Kuljiša koji je u Večernjem listu optužio Centar i njegova ravnatelja Hrvoja Hribara za rasipnost i korupciju, te postavio u tekstu pitanje što uopće radi ta specijalizirana agencija a što ne bi moglo raditi Ministarstvo kulture. HAVC je dospio pod lupu i u istraživanju našeg lista o radu državnih agencija, i to zato što se ispostavilo da u Centru i pet honoraraca ima službeni mobitel. Konačno, HAVC je prošlog tjedna naljutio i producente hrvatskih nezavisnih filmova koji, za razliku od drugih, doista i imaju razloga za ljutnju: HAVC je, naime, filmovima koji su već snimljeni dao tek crkavicu ne bi li producente umilio da ih daju za Pulu.

Posljednjih mjeseci, ukratko, kroz javnost se sve češće provlači teza da je HAVC parazitska ustanova koja besprizorno troši javni novac, siše krv iz poštenog medijskog biznisa, te poskupljuje sustav opterećujući ga hladnim pogonom, šetkanjem po festivalima i sajmovima.

Ta tvrdnja, međutim, pada u vodu već i na temeljnoj brojčanoj provjeri. Hrvatski porezni obveznici već godinama za filmsku kulturu plaćaju približno isti iznos. Otkad postoji HAVC, za taj iznos dobivaju kudikamo više proizvedenih filmova nego prije. Istodobno, za taj iznos dobivaju i cijeli niz komplementarnih djelatnosti koje prije HAVC-a nisu ni postojale, poput potpora scenariju, potpora razvoju projekata, stvaranje mreže koprodukcija. U isto vrijeme, HAVC se unutar svog opsega posla bavi i tako “nekul” stvarima kao što su reguliranje poreznih povlastica za strane koprodukcije, dovođenje stranih producenata ili krediti za digitalizaciju nezavisnih dvorana.

Nevidljivi posao

Činjenica da Naomi Watts snima ispred zagrebačkog HNK, da 130 ljudi u Hrvatskoj danas zarađuje kruh na biografskom filmu o lady Diani, da je jedan dokumentarac u koprodukciji hrvatskog producenta ovog tjedna nagrađen u Karlovym Varyma ili da će dom kulture u manjem županijskom centru sutra dobiti beskamatni kredit za digitalizaciju dvorane posljedica je onog nevidljivog posla koji HAVC odrađuje.

Ustanova Hrvatski audiovizualni centar nastala je godine 2008. kao posljedica Zakona o filmu koji je 2007. tijekom ljetne sesije izglasao Sabor, više uz prešutni pristanak nego uz gorljivo zagovaranje tadašnjeg ministra kulture Biškupića. Novoosnovana ustanova bila je rezultat gotovo dvodesetljetnog lobiranja hrvatske filmske struke, koje se ozbiljno razgorjelo 1998., kad su pokojni filmolog i saborski zastupnik Ivo Škrabalo te Hrvoje Turković u listu Tjednik objavili “Apel za spas hrvatskog filma”.

U to doba ideja o filmskom institutu služila je tome da film otme nadzoru ideologije i izbavi od osobnog mahnitanja povjerenika za film Antuna Vrdoljaka. Ujedno, formiranje instituta u to se vrijeme smatralo naprosto dobrom europskom normom jer su takvu ustanovu imale i još uvijek imaju sve pristojne europske demokracije, od 1993. imala je i Slovenija, a od 2005. i Srbija.

Filigransko lobiranje

Dugo filigransko lobiranje ideatora zakona Alberta Kapovića na koncu je 2007. urodilo plodom. Zakon koji je tada izglasala HDZ-ova Vlada bio je najmoderniji u jugoistočnoj Europi i samo dvije godine potom slovenski će državni tajnik za film Stojan Pelko u novinama najaviti da će Slovenija svoj zakon mijenjati po uzoru na hrvatski.

Među ostalim, novost je bilo to što se film po tom zakonu nije bacao samo na pleća ionako iscijeđenih građana, nego svih onih koji pokretnu sliku troše zauzimajući eter i koncesije, koje su (ne zaboravimo) javni resurs - dakle, televizija, mobitel provajdera, internet provajdera koji su Centru bili dužni uplaćivati kontribucije od promila oglašavanja. Upravo su neki od kontributora dugo bili najveći protivnici zakona. Neki od njih, lobistički povezani uz komercijalne TV i TV producente, i sada vode harangu protiv Centra.

HAVC- naravno - nije bez pukotina. U biranju (pogotovo dugometražnih) projekata HAVC je naslijedio staru boljeticu domobranskog nezamjeranja, pa kad danas gledate hrvatsku produkciju zadnjih godina, vidite da je snimljeno dosta filmova koje povjerenici u startu nisu smjeli propustiti. HAVC je uložio veliki trud u promociju hrvatskog filma, prvi je put počeo u Zagreb dovoditi selektore Cannesa i ići na berlinski European Film Market, no rezultati tog truda zasad su majušni, a ni jedan naš dugometražni film nije uspio ući u tris (Cannes, Berlin, Venecija) velikih festivala još od 2007.

Viličar rukopisa

Ta dva problema u velikoj su mjeri međusobno povezana: za razliku od dokumentarnih filmova koji su sve bolji, hrvatski su igrani filmovi već nekoliko uzastopnih godina loši, tako da nije čudo da ih “diplomacija” HAVC-a nije kadra prodati Berlinu ili Veneciji. Također, HAVC je podcijenio fenomen neovisno produciranih filmova, problem koji se audiovizualnom centru razbio u lice baš ovog tjedna, kad su se suočili s pobunom neovisnih producenata pozvanih u pulski program.

Upravo nezavisnjaci spadaju među rijetke koji doista imaju zašto biti ljuti na HAVC jer su često proizvodili i najbolje filmove, a i dalje dobivaju mrvice.

U vrijeme kad je popularno žugati na državne agencije i kad svjedočimo trendu re-etatizacije, gdje politika kojekuda “uzima stvar u svoje ruke”, čovjek doista može očekivati pitanje: što to radi HAVC, a ne bi moglo raditi Ministarstvo kulture? Odgovor bi se mogao svesti praktički na tri slova: sve.

Bez HAVC-a, naime, sistematska politika u filmu opet bi se svela na to da se povjerenstvo za scenarije sastane dvaput godišnje, pročita viličar rukopisa i odredi tko dobiva pare. Bez HAVC-a skrb o filmu svodila bi se samo na to da se neka količina filmova snimi i pusti u Puli, a potom što bude. Ne bi postojala skrb ni o onome što se zbiva prije prve klape (scenariji, razvoj projekata), ni o tome gdje će se kasnije filmovi prikazivati (potpori neovisnoj mreži, digitalizaciji, festivalima). Bez HAVC-a strani producenti opet bi pobjegli iz Hrvatske.

Jedini uređen dio

Filmom bi bez HAVC-a opet manje ili više izravno ordinirala politika umjesto struke.

Film bi opet ležao samo i jedino na iscijeđenoj grbači poreznog obveznika, a ne i na leđima korporacija koje eksploatiraju naš eter, koncesije, vodove, šahte, pa stoga imaju obvezu i vraćati u kulturu koju crpe. Za isti novac umjesto više dobivali bismo manje, a upravo to jest svojstvo korumpiranih sustava. Film bi se vratio dvadeset godina unatrag, u kasne devedesete, u mješavinu sovjetskog modela iz 1949. i političkog voluntarizma Antuna Vrdoljaka.

U ovom trenutku uz sve svoje mane film je jedini doista uređen dio sustava hrvatske kulture. Stoga bi umjesto priča o nepotrebnosti HAVC-a bilo pametnije pokušati na sličan način urediti neke druge dijelove kulture - na primjer knjigu i književnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:27