FILMSKA ČITANKA

Ante Peterlić: Portret kritičara koji je oblikovao filmsko mišljenje kod nas

Ponekad se zaboravlja da je Peterlićeva temeljna vokacija bila ona - kritičara

ZAGREB - Profesor Ante Peterlić preminuo je nakon duge borbe s rakom u srpnju godine 2007., a da je iza sebe ostavio cijelu filmološku profesiju koju je načinio gotovo sam i gotovo od nule. Bio je prvi profesor filmologije u Hrvatskoj, prvi doktor filmoloških znanosti, prvi je objavio udžbenik teorije filma, uredio je osamdesetih prvu filmsku enciklopediju koja se i danas doima dojmljivom. Prije smrti počeo je pisati i opću povijest filma s kojom je stigao do pola, do francuskog novog vala. Napravio je ono što u normalnoj kulturi rade dvije-tri generacije i manji bataljun iliraca.

Pomak u mišljenju

Pokraj svega toga, ne čudi što se pokatkad zaboravlja da je Peterlićeva prva i temeljna vokacija bila ona - kritičara. Kritičarskim poslom Peterlić je počeo karijeru, tumačenje opusa i filmova bila je rabota kojoj se stalno vraćao, a koncem pedesetih i početkom šezdesetih upravo je on s grupicom kritičarskih bratima (među kojima je bio i Zoran Tadić) načinio veliko pospremanje u hrvatskoj filmsko-kritičarskoj metodologiji. Peterlić je kad nas napravio onaj pomak u mišljenju koji su u Francuskoj napravili “cahiersovci”, a u Americi Andrew Sarris . Što nije nevažno - napravio je to gotovo istodobno.

Otkad je Peterlić umro, ostavština njegovog pisaćeg stola izlazi kao na traci. U međuvremenu, njegov asistent Nikica Gilić priredio je prvu, dovršenu polovicu “Povijesti filma” (rano i klasično razdoblje), Matica hrvatska tiskala je njegove kolumne “Deja vu” posvećene filmskim klasicima, a kao točka na i Peterlićeve bibiografije pojavila se knjiga “Filmska čitanka” koja sabire najznačajnije neukoričene Peterlićeve eseje nastale od 60-ih do smrti. Za razliku od dviju spomenutih, povijesnih knjiga, “Filmska čitanka” s jedne je strane teorijsko-popularizatorska, a s druge strane knjiga autorske kritike.

Tekstovi o žanrovima

Filmska čitanka - koju su priredili Bruno Kragić, Nikica Gilić i Diana Nenadić - sastoji se od dvadeset i dva, mahom neuknjižena eseja. Najstariji od njih je onaj o Peckinpahovim vesternima objavljen o Filmskoj kulturi 1965., najsvježiji tekst o Jodie Foster i sustavu zvijezda u Hollywoodu iz 2002., te studija o žanrovskoj pripadnosti Tadićevog “Ritma zločina” iz 2006. Knjiga je podijeljena u tri nejednako velika i nejednako važna dijela. U prvom i vjerojatno najvažnijem su tekstovi o žanrovima, što uključuje i utjecajni tekst “Kratka poetika vesterna” iz 1979., uvod u filmsku genologiju iz 1975., tekstove o mjuziklima, špijunskom filmu, detekciji…

Treći blok o glumi

Neki od tih tekstova iznimno su bitni jer se u njima rekapitulira veliko prevrednovanje u hrvatskoj kritici od 50-ih do 70-ih, kad se film prestaje gledati naočalama visoke kulture i kad se počinje uvažavati popularni, pa i populistički film. Peterlić je to pospremanje pokrenuo i akademski, kanonski “zakucao”.

Drugi dio čine portreti autora, koji uključuju tekstove o Peckinpahu, Fordu, Langu, Wilderu, Carneu, Cukoru, Leanu, Scorseseu, Babaji… Najveći dio ovog bloka izlazio je neposredno pred rat u upokojenom mjesečniku Kinoteka, no dva najbolja teksta - o Carneu i Cukoru - ostala su u nas prilično nepoznati jer su izišli u tada najboljem filmskom časopisu istočne Europe, ljubljanskom Ekranu. Ovaj blok tekstova osobno mi je najmiliji, jer podsjeća na Peterlićev prvi zanat, a to je onaj kritičarski. Tu Peterlić uzima opuse popularnih klasika, analizira njihove motivske i tematske “crvene niti” i izdvaja autorski sukus - dakle, čini ono što je najbolja baština tzv. autorske kritike.

Treći blok posvećen je glumcima i glumi, a u njemu su i dva teksta iz 1969. i 1972. u kojima Peterlić polemizira s kazališnim vrednovanjem filmske glume, afirmira tipično filmski typecasting te analizira uporabu naturščika.

Svježe otkriće

Dio tekstova ove knjige bio je od ranije domaćoj struci poznat, često fotokopiran i citiran. Neki su pali u zaborav i sada stižu kao svježe otkriće. Kako god bilo, za fotokopiranjem iz iscufanih svezaka više nema potrebe, a Peterlićeva “Filmska čitanka” (uz Tadićev sličan svezak “Sto godina filma i nogometa”) predstavlja možda ponajbolji portret načina mišljenja jedne generacije, njenih preferencija, ukusa, ali i predrasuda s kojima se sudarala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 15:41