ANNIHILATION Novi Garlandov horor uglavnom je dosadni umjetnički prdež

Nažalost, ne mogu vam pomoći. Ako tražite konačan odgovor koliko je doista dobar “Annihilation”, novi film Alexa Garlanda, to je li riječ o briljantnom, misaonom SF-u ili dosadnom umjetničkom prdežu ovisi isključivo o vašim osobnim preferencijama. Film od prve do zadnje minute, kako su to dobro primijetili strani kritičari, pleše na tankom rubu između te dvije kategorije.

Mizerna zarada

Garland kao autor obećava još od sjajne knjige po kojoj je Danny Boyle snimio tek osrednji “Žal”, preko sjajnog scenarija za zombie hororac “28 dana kasnije”, pa sve do izvrsnog redateljskog prvijenca “Ex Machina”. Stoga se “Annihilationu”, njegovom novom biohororu s Natalie Portman i Oscarom Isaacsom moglo radovati. Ipak nakon sukoba sa šefovima Paramounta doživio je mlaku kinodistribuciju u SAD-u, nakon čega je preprodan Netflixu i završio u streamingu. Da će biti problema, bilo je jasno odmah tada. Paramount se uspaničio nakon loših reakcija na pretprojekcijama, a film je zaradio mizernih 25 milijuna dolara u kinima.

Stvari u filmu, začudo, počinju dobro, jer premisa “Annihilationa” je interesantna: tim od pet znanstvenica ulazi u neobičnu anomaliju izvanzemaljskog porijekla koja širi močvarnim predjelima oko točke udara meteora (ime anomalije je Shimmer). Garlanda ovdje više od priče i likova zanimaju arty farty dugi tihi kadrovi i isforsirani kazališni dijalozi. Sve je puno metafora o ljudskom samouništenju (“nije li autodestrukcija ugravirana u naš DNK”, pita nimalo suptilno šefica misije svoje kolegice) te kompliciranih znanstvenih ideja o “tekućoj DNK”, “lomu radiovalova”, “prizmama” i sličnim McGuffinima.

Dobri kadrovi

U konačnici, film nudi nekoliko poetskih kadrova, jedno istinski strašno (ali nedovoljno iskorišteno) čudovište i zanimljivu premisu koja ne vodi nikud. Završni “okršaj” začudno je koreografiran, ali besmislen, a svoju ambivalentnost opravdava onom klasičnom: “publika neka sama popuni praznine jer tako to rade #praviautori”. Uostalom, ovo je film u kojem od vas traže da kao ozbiljnu umjetnost prihvatite scenu u kojoj jedna od junakinja samovoljno postaje - rascvjetalo drvo.

Koliko se sjećam, filmaše poput M.Nighta Shyamalana zbog puno manjih grijeha u primjerice “The Happeningu” umalo su prognali iz Hollywooda. Garland bi ipak trebao bolje.