TEK MANJI DIO U KINIMA

ANALIZA JURICE PAVIČIĆA Od 20 najboljih filmova Hrvati u kinima nisu vidjeli njih osam

Kritičar Jutarnjeg analizira izbor filmova godine britanskog filmskog časopisa Sight and Sounda

Britanski filmski časopis Sight and Sound u svom siječanjskom broju po tradiciji svake godine organizira veliku anketu (mahom anglosaksonskih) kritičara koji odabiru najbolje filmove koji su vidjeli u prethodnoj godini. Pri tom se Sight and Soundova anketa razlikuje od sličnih kakve organiziraju brojne novine - pa i Jutarnji - po tome što sudionike ne ograničava na to da biraju filmove s britanskog repertoara, nego u popis mogu uvrstiti bilo koji novonapravljeni film koji su vidjeli unutar prethodnih dvanaest mjeseci.

Sight and Soundova anketa već u svom konceptu ima, dakako, dva limita zbog kojih ne može biti posve objektivna slike filmske godine. Prvi od njih je taj što je riječ o anketi (samo) kritičara, a u anketama kritike u pravilu bolje prolaze hermetičniji i teži filmovi, dakle ona vrsta naslova koju kritičari imaju potrebe braniti, jer bi bez takve podrške dugoročno iščeznuli. Drugi je limit taj što u anketi S&S sudjeluju u ogromnoj većini anglofoni kritičari, što neizbježno uzrokuje prevagu filmova na engleskom. Ipak, anketa engleskog mjesečnika i nama je u Hrvatskoj uvijek zanimljiva, među ostalim i zato što nam indicira u kojoj mjeri preko hrvatskog repertoara i festivala doista pratimo ono što se događa u svijetu filma.

Gost Oppenheimer

U 2012. se tako pokazalo da su hrvatski gledatelji preko festivala, revija ili kino repertoara mogli vidjeti sasvim solidan dio najboljeg u toj godini, a od prvih deset filmova na lanjskoj listi samo jedan - “Berberian Sound Studio” Britanca Petera Stricklanda - nikad nije prikazan kod nas. Ove godine, međutim, Sight and Soundova anketa pokazuje da su stvari stajale podosta drukčije.

U S&S-ovoj anketi za 2013. godinu uvjerljivo prvo mjesto osvojio je danski dokumentarni film “Čin smaknuća” Joshue Oppenheimera, film koji se bavi zločinima u indonezijskim oružanom puču 1965. Taj film prikazan je prošle zime na festivalu Zagreb Dox, a sam režiser filma Oppenheimer bio je čak gost festivala. I iduća dva filma na britanskoj listi igrala su kod nas: “Gravitacija” Alfonsa Cuarona bila je na redovnoj distribuciji, a “Adele” Abdellatifa Kechichea igrala je u Motovunu i imala limitiranu distribuciju (za sada samo) u Zagrebu.

Međutim, od trećeg mjesta nadalje stvari više ne izgledaju tako blistavo. Naime, među prvih dvadeset naslova u anketi britanskog časopisa, hrvatski gledatelji uopće nisu vidjeli njih osam, a među tih osam je - recimo - i friški dobitnik Europske filmske nagrade “La grande bellezza” Paola Sorentina. Od prvih dvadeset, osam je naslova kod nas igralo samo na festivalima. U kinima su igrala samo tri, a jedan (“12 Years A Slave” Stevena McQueena) je najavljen za distribuciju tijekom ove zime.

Od najboljih svjetskih art-filmova - ukratko - tek mali dio u Hrvatskoj možemo vidjeti u repertoarnim kinima. Najveći dio kvalitetnog filmskog art-repertoara hrvatska publika može vidjeti samo na festivalima, i to ne nužno onim najvećima. Ti filmovi u Hrvatskoj budu prikazani jednom ili najviše dvaput, i nikad ne dospiju ne samo do kina, nego ni do prikazivačkih instanci na kojima danas ponajviše obitava art-film, kao što su digitalne videoteke ili HTV.

Elitistička lista

Tako je peti film na listi - “Frances Ha” Noaha Baumbacha - igrao samo u Motovunu, i neće u hrvatska kina, iako je riječ o filmu koji sigurno nije hermetično naporan: naprotiv, riječ je o dopadljivoj američkoj “indie” komediji. Pet filmova među prvih dvadeset na listi S&S igrali su samo jednom u Zagrebu na Human Rights festivalu, a jedan - “Salauds” Claire Denis, na Filmskim mutacijama. A da nije riječ o slučajnom uzorku, pokazuju i istaknuti ovogodišnji filmovi koji se nisu našli na listi britanskog časopisa. Tako hrvatska kino publika neće moći vidjeti ni pobjednika Sundancea “Fruitvale Station” koji je igrao samo jednom na ZFF-u. Neće vidjeti njemačko otkriće godine “Oh Boy” Jana Olea Gerstera, koji je igrao samo u Vukovaru, kao ni dva posljednja filma trilogije “Raj” Ulricha Seidla koji su igrali jedino u Motovunu. Čak ni najveća ovogodišnja senzacija iz susjedstva - Tanovićeva “Epizoda iz života berača željeza” - nije vidjela repertoar, nego je nakon festivalske premijere hitro plasirana u digitalne videoteke.

Istini za volju treba reći da je ovogodišnje S&S lista podosta žestoko elitistička, i da njoj ima dosta autora koji jesu jako zahtjevni, kao što su Filipinac Lav Diaz ili katalonski modernist Albert Serra. Međutim, u našim kinima sve teže prolazi i art-mainstream. Primjer zato je sjajna, duhovita crno-bijela komedije “Nebraska” Alexandera Paynea. Ovog ljeta kao selektor Motovuna odustao sam od nakane da taj film igramo na festivalu jer sam bio uvjeren da će ionako imati široku distribuciju. U međuvremenu, Payneov film je nominiran za Zlatne globuse, a spominje se ozbiljno kao kandidat za Oscare. Film ima lokalnog distributera koji ga je prikazao na Cinemaniji, no unatoč svemu tome nema kino termin.

Porazna gledanost

Lokalni distributeri, naravno, na ove će prigovore odgovoriti protuargumentom, a taj su argument porazne gledanosti. Te porazne gledanosti obično padnu javnosti u oči kad je riječ o domaćim nekomercijalnim filmovima, poput “Obrane i zaštite” Bobe Jelčića kojem ni uspjeh u Berlinu nije pomogao da skupi više od 2500 gledatelja. Ali, slične brojke vidimo i kad su posrijedi drugi ne-srednjestrujaški filmovi, tako da su distributeri prilično demotivirani da naslove koje već imaju u katalozima puštaju u kina. Umjesto toga, oni art-film - ako su ga uopće kupili - prodaju festivalima, prikazuju na prigodnim revijama, i potom distribuiraju na video i TV.

Tako se suočavamo s paradoksom. Hrvatska nikad nije imala veću i moderniju kino mrežu, u digitalizaciji je pri europskom vrhu, a HAVC je izveo projekt digitalizacije nezavisnih kina iz čak 14 županija. Unatoč tome, repertoarna kina su uvelike izgubila važnost za kino kulturu, koja se u potpunosti preselila na sve brojnije festivale i revije, te na televiziju i u digitalne videoteke.

Žestoka borba

Činjenica da je od 20 prvih na S&S-ovoj listi čak osam igralo na festivalima, doduše, može služiti kao pohvala hrvatskoj festivalskoj kulturi. Hrvatska doista ima impozantan broj festivala koji su nastali upravo kao nadomjestak za rupe na repertoaru, a većina tih festivala programirana je kompetentno i uzajamno su u žestokoj borbi za naslove. Ali, festivalsku kulturu karakterizira svojevrsni “ius primae nocti”, odnosno-pravilo da film koji je prikazan na jednom festivalu druge ne zanima. Tako se događa da mnogi važni i izvrsni filmovi budu na festivalima prikazani samo jednom ili dvaput, samo u jednom gradu (Vukovaru, Zagrebu, Splitu, Motovunu…), i potom više nikad.

Nova filmofilija očito zazire od repertoarnih multipleksa i zaobilazi ih. Stoga je pravo pitanje mogu li se brojni festivali, mreža neovisnih kina i distributeri stvoriti platformu za suradnju, koja bi pomogla da važni filmovi ne zaobilaze Hrvatsku ili da budu kod nas prikazani samo jednom, u jednom gradu, pred pedeset, ili petsto, ili (nekad) pet gledatelja.

Filmovi koji su obilježili godinu a nismo ih vidjeli

All Is Lost

( J. C. Chandor, SAD)

Robert Redford u ovom vrsnom filmu glumi jedriličara samca u havariranoj jedrilici i cijeli film ne progovori ni riječi.

Velika ljepota

(Paolo Sorrentino, Italija)

Postmoderna inačica Fellinijevog “Osam i po” bio je želje nekoliko festivala u Hrvatskoj, no vlasnik svjetskih prava tražio je distributera. Film još čeka premijeru.

Omar

(Hani Abou Assad, Palestina)

Izvanredni politički triler iz Palestine najavljuje se za program splitskog Festivala mediteranskog filma u lipnju.

Gloria

(Sebastian Lelio, Čile)

Čileanska komedija vratila se iz Berlina s nagradom, no naša je publika nije vidjela.

Snowpiercer

(Bong Jon hoo, Koreja)

Grandiozni korejski SF spektakl zapeo je kao talac sukoba između redatelja i distributerske tvrtke Weinstein. Tako najveći dio Europe još nije vodio azijski hit godine.

Broken Circle Breakdown

(Felix Van Groeningen, Belgija)

Ovaj belgijski film za moj je ukus dobrano precijenjen, no ostaje činjenica da hrvatski gledatelji nisu vidjeli film s najviše ovogodišnjih EFA nominacija - čak pet.

Dodir kože

(Jia Zhang-ke)

Ova smjesa političke freske, rašomona i špageti vesterna spominjala se kao kandidat i za Zlatnu palmu. U Hrvatskoj nije prikazana.

Uzvodna boja

(Shane Carruth)

Ovaj izrazito hermetični, simbolistički američki “indie” posve je promakao domaćim festivalima, a kritičari su ga u anketi S&S smjestili na šesto mjesto.

Najboljih deset filmova po Sight & Soundu

1) Čin smaknuća (Joshua Oppenheimer, Danska)

Igrao na Zagreb Doxu

2) Gravitacija (Alfonso Cuaron, SAD)

Igrao u hrvatskim kinima

3) Adele (Abdellatif Kechiche, Francuska)

Igrao u Motovunu i bio u limitiranoj distribuciji

4) Velika ljepota (Paolo Sorrentino, Italija)

Nije igrao u Hrvatskoj

5) Frances Ha (Noah Baumbach, SAD)

Igrao u Motovunu

6-7) Dodir kože (Jia Zhang-ke, Kina)

Nije igrao u Hrvatskoj

6-7) Uzvodna boja (Shane Carruth, SAD)

Nije igrao u Hrvatskoj

8) Sebični div (Clio Barnard, V. Britanija)

Nije igrao u Hrvatskoj

9-10) Norte - kraj povijesti (Lav Diaz, Filipini)

Igrao na Human Rights Festivalu

9-10) Neznanac uz jezero (Alain Guiraudie, Francuska)

Igrao na Human Rights Festivalu

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 06:22