ČUVAR FILMOVA

ALEKSANDAR ERDELJANOVIĆ, UPRAVITELJ ARHIVA JUGOSLAVENSKE KINOTEKE Čovjek koji filmsko blago spašava od zaborava

Erdeljanovićevo najvažnije otkriće je 'Karađorđe' iz 1911., najstariji dugi igrani film snimljen na Balkanu - uistinu izvrsno ostvarenje, u što su se mogli uvjeriti svi koji su ga vidjeli na prošlotjednima Danima srpskog filma u zagrebačkom kinu Tuškanac
Jedan od gostiju Tjedna srpskog filma u Zagrebu bio je i agilni filmski arhivist koji je zaslužan za važna otkrića filmske povijesti

Da biste pronašli vrijedan stari film, nema koristi od potjernica na Internetu i dopisa svjetskim kinotekama, jer taj njihovi direktori iz inercije niti ne proslijede svojim arhivarima. Do važnih otkrića dolazi se kontaktima pa i prijateljstvima s ljudima koji puno znače u tom poslu i na odgovornim su mjestima.

Aleksandar Erdeljanović zna što govori, upravitelj je Arhiva Jugoslavenske kinoteke, jedne od najvećih u svijetu koja čuva 100 tisuća filmova iz različitih razdoblja i 135 zemalja.

Strasno zagrijan za film još od mladenačkih dana, do sredine devedesetih radio je u beogradskom hotelu Hyatt i bio suradnik u redakciji kulture radija Beograd 202, kada su ga kolege bez njegova znanja prijavili za kviz “Vijek filma” i na njemu pobijedio. Odmah je dobio ponudu za posao u Jugoslavenskoj kinoteci i prihvatio je, unatoč tome što je u Hyattu imao veću plaću.

Zagreb, 040417.
Ulica Ljudevita Gaja, Caffe Charlie.
Aleksandar Erdeljanovic, direktor arhiva jugoslavenske kinoteke.
Na fotografiji:  Aleksandar Erdeljanovic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / HANZA MEDIA
Aleksandar Erdeljanović

Vrijedni pronalasci

Isprva je bio stručni suradnik za strani film, a 2001. postao je upravitelj Arhiva, kada je njegov prethodnik Stevan Jovičić umirovljen.

Pokojni Mato Kukuljica, direktor Hrvatske kinoteke, upoznao ga je u Budimpešti s Nikolausom Wostryjem, jednom od ključnih ljudi u Austrijskom filmskom arhivu, ovaj mu nije odmah odao sve svoje adute, ali mu je nakon višesatnog druženja priznao da posjeduju filmski fond koji bi ih mogao zanimati. Naime, devedesetih su otkupili filmove od udovice sina Ignaza Reinthalera, osječkog prikazivača i distributera koji se nakon 1. svjetskog rata preselio u Austriju, ali ih nisu mogli identificirati.

Već u prvim razgovorima Erdeljanović je naslutio da bi jedan od tih filmova mogao biti “Karađorđe” iz 1911., najstariji dugi igrani film snimljen na Balkanu u tom razdoblju, režirao ga je Čiča Ilija Stanojević, beogradski kazališni glumac, redatelj, pisac i boem, a producirao Svetozar Botorić, vrlo utjecajan u srpskoj kinematografiji toga razdoblja. U nekoliko je navrata putovao u Beč da bi zajedno s tadašnjim direktorom Jugoslovenske kinoteke Radoslavom Zelenovićem (lani ga je zamijenio Jugoslav Pantelić, umjetnički direktor i selektor beogradskog FEST-a) uzbuđeno ustanovio da je u pitanju uistinu “Karađorđe”. I ne samo to, tamo su pronašli još jedan važan srpski igrani film snimljen iste godine, “Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi”, te nekoliko dokumentaraca.

Bilo je to epohalno otkriće, tim važnije što se ispostavilo da je “Karađorđe” uistinu izvrsno napravljeno ostvarenje, u što su se mogli uvjeriti svi koji su ga ovih dana vidjeli na Danima srpskog filma u zagrebačkom kinu Tuškanac. Odigralo se to 2003., a već godinu kasnije film je nakon restauracije objavljen na DVD-u i tako postao dostupan javnosti.

Film o Zagrebu

Nekadašnja politika poduzeća bitno se promijenila: nekad se smatralo da jugoslavenska kinematografija počinje od “Slavice”, da je sve što je snimljeno prije 1945. marginalno i na rubu diletantskog, no sada se fokus promijenio, očuvanje baštine, filmova s početka prošlog stoljeća, dobilo je prioritet, što je posebno dobro prihvatila kulturna javnost a i sama država. Također, prije su se kinoteke ponašale kao filatelističke ustanove, samo su skupljale filmove, a uopće ih nisu pokazivale, što je Erdeljanovića posebno živciralo, i za njegova mandata – uz svesrdnu Zelenovićevu podršku – počinje izdavanje kolekcije “Pioniri srpskog filma”, koja je isprva objavljivana na DVD-u, a u posljednje vrijeme i na blu-ray diskovima.

Uz “Karađorđa”, Erdeljanović se može pohvaliti s još nekoliko važnih otkrića. Direktor Bugarske nacionalne filmoteke Plamen Masarov tvrdio mu je da ima film o Beogradu iz 1908., ispostavilo se da to nije točno, ali je zato Erdeljanović u arhivima kinoteke na Košutnjaku pronašao dokumentarac o Sofiji iz iste godine, što je najstariji sačuvani film o tom gradu.

Uz pomoć poduzetne kolegice iz nizozemske kinoteke otkriven je i najstariji sačuvani film o Zagrebu, dokumentarac “Zagabria”, koji su 1911. snimili talijanski producent, a za koji prije toga nije nitko znao, u svojim knjigama ga ne spominju ni najugledniji povjesničari filma Ivo Škrabalo i Dejan Kosanović. Dok su se mnoge kinoteke rješavale filmova snimljenih na zapaljivim vrpcama, uglavnom iz sigurnosnih razloga, Erdeljanović je uveo “Zapaljivi dan” u dvorani Muzeja Jugoslavenske kinoteke, koji je prerastao u danas tradicionalni Festival zapaljivog – odnosno nitratnog-filma: u lipnju će mu biti 19. rođendan a na njemu se prikazuju friško restaurirani naslovi filmske klasike, stigli iz svjetskih kinoteka, i nedavno otkriveni filmovi s ovih prostora. Na zapaljivim vrpcama krije se pravo blago, pa je tako nedavno ustanovljeno da Jugoslovenska kinoteka jedina posjeduje kopiju francuskog filma “Koraljni sprud” iz 1939., koji su Michèle Morgan i Jean Gabin snimili neposredno nakon “Obale u magli”, a upravo restauriraju jedan vestern američkog kultnog filmaša Allana Dwana iz 1914., čija se jedina kopija čuva upravo na Košutnjaku.

100 najboljih

Arhiv je trenutačno pretrpan, jer su im svi veliki srpski producenti poslali kopije svojih filmova na 35 mm vrpci: danas im više ne trebaju jer svi koriste digitalne projektore.

Kako bi napravila listu prioriteta, kinoteka je organizirala među kritičarima glasanje o 100 najboljih ostvarenja iz razdoblja jugoslavenske kinematografije, ima tu i puno filmova hrvatskih redatelja koji su radili za srpska poduzeća, no to neće biti lagan a ni jeftin proces. Filmove treba restaurirati i digitalizirati, međutim, preporuka je svjetskih filmskih arhiva da se nakon digitaliziranja treba napraviti i nova 35 mm kopija, koja jedina može izdržati test vremena. Upravo zato u ruskoj su kinematografiji donijeli zakon po kojem producent svakog novog filma uz digitalnu mora napraviti i jednu 35 mm kopiju i pohraniti je u kinoteci. Na tako nešto u Srbiji, pa i u Hrvatskoj, morat će se još dugo čekati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:59