A HARD DAY’S NIGHT Film za koji je teško reći o čemu govori, ali je zaradio milijune i dvije nominacije za Oscara

Nema šanse da snimimo nekakav jebeni usrani pop film - zarežao je John Lennon kada su mu rekli da bi kompanija United Artists voljela da Beatlemanija zavlada i na velikim ekranima. Otkako je rock’n’roll osvojio tinejdžere, filmovi su nesmiljeno eksploatirali tu vrstu glazbe, kako u Americi, tako i u Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. U domovini Beatlesa na filmu je osobito uspješno nastupao Cliff Richards, ali to su bile ušminkane zafrkancije u kojima je mogla uživati čitava obitelj. Lennon nije htio igrati u nečem takvom.

Od ideje do realizacije

Producent Walter Shenson znao je kako treba sa zvijezdama: prepustite im svaku ključnu odluku. Izrecitirao je Beatlesima listu potencijalnih scenarista i oni su odobrili jedino Aluna Owena, ne samo zato što je, poput njih, odrastao u Liverpoolu nego, i zbog njegove TV drame “Nema tramvaja za ulicu Lime” u kojoj je taj grad prikazan iznimno realistično. Redatelj? Zašto ne Richard Lester, Amerikanac koji je proteklih godina postao iznimno cijenjen na britanskoj televiziji. Rođen je u Philadelphiji, s tri godine je pošao u školu, s 15 je bio na koledžu, a s 22 se mogao pohvaliti uspješnom karijerom TV redatelja, curom, stanom i automobilom. Činilo mu se da je život za njega završen, napustio je sve i otišao preko Atlantika, potucao se godinu dana po Londonu i započeo iznova. Tamo su mu dali vlastiti “Dick Lester Show” koji je - čini se s razlogom - emitiran samo jednom. Poslije ga je nazvao još ne tako planetarno poznati Peter Sellers i rekao mu: “Ovo je ili nešto najgore što sam ikada vidio ili vi tu napipavate nešto zanimljivo. Hajdemo na ručak.” Lester se pridružio Sellersu, Spikeu Milliganu i njihovom krugu anarhoidnih komičara te snimio s njima 11-minutni kratki igrani film “Film o trčanju, skakanju i stajanju” koji je nominiran za Oscara i strašno se dopao Lennonu. Pitanje redatelja bilo je riješeno.

Ni Lester niti scenarist Owen nisu znali o čemu bi trebao biti film, ali su zdravorazumski napipavali koncept. Lester je htio nešto u stilu braće Marx, Bustera Keatona i nijemih komedija, nije htio da mu dečki glume (tko, zaboga, ima vremena da ih u tome podučava?), nego da se ponašaju pred kamerama što je moguće prirodnije i nametnu se kao ličnosti kakve jesu. Owen je pak otišao s njima na koncert u Pariz, odsjeo u njihovu hotelu, promatrao ih, pamtio njihove manirizme i međusobna podmetanja.

Hitovi u završnici

Scenarij koji je napisao bio je dosta dugačak, svi su njime bili uglavnom zadovoljni, no film je ispao puno drukčije nego što ga je on zamislio, jer se tijekom snimanja štošta toga mijenjalo, dodavalo i nanovo izmišljalo.

Lester je nedugo prije toga snimio svoj prvi cjelovečernji film, dopadljivu glazbenu reviju “It's A Trad, Dad!” s Helen Shapiro, Geneom Vincentom i Chubbyjem Checkerom, no ovaj put je dobio četverostruko veći budžet. Iz opreza se odlučio za crno-bijelu fotografiju, uklapalo mu se to u imidž liverpulske četvorke, a odlučio je raditi i s većim brojem kamera, kako je to navikao na televiziji, pa je tako snimljene materijale bilo lakše usklađivati: u završnici, u kojoj Beatlesi izvode medley svojih hitova, uposlio je šest kamera koje je nadgledao renomirani Gilbert Taylor: potonji će iste, 1964. godine snimiti “Dr. Strangelove” Stanleyja Kubricka, a znatno kasnije i “Ratove zvijezda” Georgea Lucasa.

Neki od legendarnih efekata nastali su posve slučajno: dok je snimao četvorku kako trči poljem, Taylor nije ni primijetio da je baterija u kameri iscurila i da se pokreti “glumaca” usporavaju. Lesteru se to dopalo, samo što je tu scenu kasnije snimio i ubrzano. Tako je nastao “Can't Buy Me Love” koji se smatra rodonačelnikom suvremenog video spota. Redatelj je poslije bio ironičan: “Kažu da sam otac MTV-a. Htio bih da se napravi DNK test i da se to precizno utvrdi”.

Lester, Owen i sami Beatlesi pozicionirali su junake kao svojevrstan fenomen: oni su uredni, čisti momci (izgledaju kao da su svakog dana prali kosu), uvijek u odijelima, ali beskrajno ironični prema establishmentu. U jednoj sceni Lennon je u kadi i potapa brodić uz imperijalnu himnu “Vladaj, Britanijo”, a u drugoj reže krojački metar poput kraljice koja svečano otvara brodogradilišta i mostove, oponašajući njezin unjkavi glas. Nisu oni nikakvi revolucionari, vrhunac im je rečenica “Starija generacija vodi ovu zemlju u galopirajuću propast”, ali se drže po strani od svega što im se ne sviđa, a ponajviše od uštogljenih tipova koji se ponašaju kao da je Britanija njihova. Beatlesi imaju svoj adut, a to su vrišteći maloljetnici koji ih progone na svakom koraku, mlada generacija koja je za njih spremna na sve: nije to baš ugodno, jer zbog toga nemaju nikakve privatnosti, ali što je, tu je. Nova Britanija je njihova uzdanica.

Kraljevska premijera

Za naslov filma iskorištena je jedna uzrečica Ringa Starra, koji se isticao u preslobodnom korištenju lingvističkih sklopova: “A Hard Day's Night” moglo bi se prevesti kao “Noć nakon napornog dana”, a postoji više teorija o tome tko je to sugerirao kao najprikladniji naslov. Kada su svoju odluku javili u New York u United Artists, najprije je nastao tajac, a drugi dan su dobili odgovor da je ideja odlična. Producentu Shensonu smetalo je jedino to što u filmu ne postoji nijedna pjesma koja se tako zove, ali već drugo jutro su Lennon i Paul McCartney riješili taj problem i skladali naslovni glazbeni broj.

Kada su u United Artistsu pogledali dovršen film (Lester je tijekom montaže bio na rubu živčanog sloma, jer je imao toliko materijala iz kojeg se mogla napraviti verzija dugačka kao “Zameo ih vjetar”), jedan od šefova govorio je u ime svih: “Ne razumijem baš najbolje o čemu se tu radi, ali mi instinkt govori da ćemo zaraditi jako puno novca”.

To se i dogodilo. Kraljevska premijera održana je 6. srpnja, na nju je došla i princeza Margareta i pozdravila liverpulsku četvorku, koja je u međuvremenu, zahvaljujući showu Eda Sullivana (gledalo ga je 73 milijuna ljudi) osvojila i Ameriku, premijera u Liverpoolu održana je četiri dana kasnije, a policija je u oba slučaja imala muka s raspamećenim obožavateljima. Šefovi United Artistsa imali su pravo, bio im je to jedan od najunosnijih poslova, jer su za film koji je koštao 190 tisuća funti utržili u svjetskim kinima više od 15 milijuna dolara bruto. Jedna od rijetkih zemalja u kojima film nije prikazivan bila je tadašnja Jugoslavija, jer ga tamošnji distributeri po svoj prilici uopće nisu shvatili. Nije bila u pitanju nikakva cenzura, EP ploče Beatlesa mogli ste već tada kupiti u našim odabranim dućanima, ali valjda su smatrali da se tako nešto u nas ne može bogzna kako gledati. Možda su bili u pravu, jer kad su otkupili iduću suradnju Beatlesa i Lestera, još otkvačeniji film “Help!”, rezultati su bili osrednji.

Pohvale kritike

“A Hard Day’s Night” bio je neosporni hit, međutim, i reakcije kritičara bile su iznimno dobre. Nominiran je za dva Oscara, za scenarij i za glazbenu obradu, danas pokojni doajen Andrew Sarris, koji je tada pisao za prestižni The Village Voice, nazvao ga je “Građaninom Kaneom” džuboks mjuzikala, a na web portalu Rotten Tomatoes drži prvo mjesto na top-listi najbolje ocijenjenih filmova svih vremena.

“A Hard Day’s Night’ upravo slavi pedesetu obljetnicu i mora se priznati da svoje godine odlično podnosi. U New Yorku su ga ponovno stavili na repertoar i preko vikenda je utržio više od 200 tisuća dolara, što je impresivno, jer u ponovljenu premijeru ništa nije uloženo, a besplatnog publiciteta bilo je napretek: svi su se natjecali kako proslaviti takav datum. To je film s možda najviše obljetnica u povijesti kinematografije: prva je proslavljena nakon tridesete, poslije je kopija u dva navrata restaurirana, a prošlog mjeseca je ugledni Criterion izdao trostruki blu-ray i DVD disk s obiljem posebnih dodataka. Po svoj prilici, neće to biti i posljednja obljetnica koju će ovaj film obilježiti.