Kad je 2017. studio Columbia snimio nastavak pradavnog filma “Jumanji”, sve je izgledalo kao tipični primjer onakvih projekata zbog kakvih ljudi Hollywood preziru.
Kalifornijski studio reciklirao je film iz 1995. koji ni u svoje doba nije bio osobito upamćen niti kultni. Priču o ljudima koje usiše čudesna društvena igra reaktivirali su tako što su ključni motiv igre na tabli (“boardgames“) prešutno prebacili u svijet video igara. Zažbukali su ovlaš pokoju nelogičnost, nekako motivirali vremenski skok i skockali sezonski hit podgrijane inspiracije.
A onda se dogodilo iznenađenje. Naime, “Jumanji: Welcome to the Jungle” (2017) ispao je prilično zabavan film. Redatelj Jake Kasdan i njegova ekipa napravili su film koji nije imao nikakve ambicije, no koji je bio izveden gotovo bez greške. Kasdan i društvo dobro su izbalansirali komiku i akciju, vješto u priču upleli zavrzlame oko roda, rase i spola, te u film upregli dvije vrste retro-fetišizma.
Prvi od njih bila je retro-nostalgija na akcijske avanture 80-ih poput “Gooniesa”, “Indiane Jonesa” ili “Lova na zeleni dijamant”. Druga je bila hipsterska nostalgija spram arheologije igrica, konzolnih igara i 8-bitne estetike. Te dvije nostalgije na 80-e i 90-e dobro su se nadopunjavale u filmu koji je istodobno bio i duhovit, ali i vratolomna akcija.
Ono što je vrijedilo za “Jumanji” iz 2017., vrijedi i za “Jumanji: Next Level” (2019) koji upravo igra u našim kinima. “Jumanji: iduća razina” potpisuje manje-više ista ekipa kao i prethodni film. Redatelj i scenarist opet je Jake Kasdan, kao komičarske zvijezde tu su opet Dwayne Johnson i Jack Black, a kao pojačanje u projekt su pristigli vremešni doajeni Danny DeVito i Danny Glover. Novi “Jumanji” zbiva se točno godinu dana nakon prethodnog.
Glavni junak Spencer (Alex Wolff) pristiže kući iz New Yorka, gdje je zapeo sa studijem, radi loše plaćen posao i u emocionalnoj je krizi. U trenutku depre, Spencer iskopa staru konzolnu igricu i dragovoljno se, samoubilački, ubaci u nju. Kad prijatelji shvate što je napravio, pođu za njim da se izbave: ali, omaškom u Jumanji povuku i dvojicu starčića koji divane na katu, Spencerovog djeda (Danny De Vito) i njegovog starog druga (Danny Glover).
I u prvom filmu dobar dio humora izlazio je iz nepoklapanja tijela i mentaliteta likova, te njihovih novih, avatarskih likova. Taj motiv Kasdan je u novom filmu razradio tako što je dodatno unio varijablu dobi. Bilderi najednom postaju tromi i debeli, muškarci žene krasnog poprsja, bijeli postaju crni, a artritični starci gipki i mladi. Kasdanu to služi kao fina potka za zafrkavanje s dobi, rasom i rodom, životnim stilovima i odnosom prema tijelu.
Suvremena holivudska dramaturgija pod jakim je utjecajem igrica, pa se luk klasične dramaturgije i inače nerijetko rastače i pretvara u akcijske “levele” s labavo nanizanim autonomnim poglavljima. Takva dramaturgija u “Jumanjiju” ne smeta zato što radnja filma i jest - igrica. Stoga lako prihvatite da likovi svladavaju “levele” koji sežu od bijega pred agresivnim nojevima do borbe sa zlim nordijskim velmožom Jurgenom Brutalnim. Pri tom “Jumanji” mijenja prostore (džungla, pustara, led), ali mijenja i žanrove, vršljajući po žanrovskoj baštini od “Bagdadskog lopova” do vikinga.
Konačni rezultat je 120 minuta perolake zabave: film bez pretenzija, ali i bez grandomanije tako svojstvene novijem Hollywoodu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....