PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Oboljeli nemaju vidljivih posljedica poput čireva pa misle da je sve u redu ako su ozdravili

Bolnica u Barceloni
 Anadolu Agency via AFP

Kovidaši izazivaju manji strah među zdravima nego li žrtve većine smrtonosnih epidemija u povijesti. Ne jedino zato što od ove pošasti umiru u velikoj većini starci, nego i zato što se na kovidašima ne događaju nikakve laičkom oku vidljive promjene. "Isti" su kakvi su i bili; niti pocrne, niti poplave, niti se po njihovim tijelima izbace gadni čirevi. Bolovi koje trpe, osobito u plućima, jesu gadni, ali ne čine se paklenima. Koji prežive, neće biti sakati, izbrazdani, otpala uha ili lišeni vida.

Kovidaša ne možete ni po čemu prepoznati, pa takoreći i ne računate da postoji. Nije čak ni za literaturu odviše privlačan. Nedostaje mu, za naš zapadnjački mozak, taj element "fizičkosti". Drugačije bi već bilo da bolest uzrokuje samo jednu sitnu fizičku promjenu, recimo plave usnice…

Potragu za bilo kakvim tragom epidemija u našoj književnosti sprovodim asocijativno, kao introspekciju. Samoizolacija jest, među ostalim, prebiranje po sjećanjima.

Tako me asocijativni niz epidemija bez lica - šumar Šporer – Voltaire – književnost, katapultirao do Josipa Kozarca (1858. - 1906.), slavnog šumarskog inženjera, koji je, među ostalim, uzgojio veliku hrastovu šumu u Lipovljanima, a nama je poznatiji kao romanopisac, novelist i pjesnik.

Mjesecima unatrag šetao sam u jesenje jutro uz Bosut i upravo pred njegovom rodnom kućom u Vinkovcima hitar je i krupan crn mješanac zajahao zlatnu retrivericu, očito je pobjegla iz svojeg dvorišta nošena mladenačkim žarom. Sad mi je ta slika dozvala rješenje asocijativnog niza: Tena.

Kozarčeva pripovijest završava slično kao i Voltaireov "Candide": par uništen životom, cijelo vrijeme razdvojen, napokon se skući i u miru, skromno, stane obrađivati svoj vrt. Tena, nekoć ljepotica, poružnjela je poput Voltaireove Kunigunde, a njezin izabranik, Čeh Jaroslav, vratio se iz rata kao invalid, oštećen slično kao i Candide.

A Tena je poružnjela jer joj je ciganka Maruška, s čijim je suprugom Đorđom ljubovala, kvarno darovala maramu zaraženu u Bosni vodenim kozicama, pa je Tena eto osvanula lica uništena ožiljcima, izgubivši i ljepotu i žar u očima. Nekad fatalna, umišljena i razmažena seoska djevojka kojoj narcizam nije dopuštao da ima svega jednog muškarca – na koncu postaje mirna, povučena seljanka.

Kozarac je prvi susret Tenin i Jaroslavov poslije tri godine, u finalu novele, prikazao ovako:

"Govoriti nisu mogli; mjesto jezika govorile su oči, a te oči vidjele su njezino izrovano, tamno-crveno lice, koje je počelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza; te oči vidjele su viseći rukav, koji se je tresao, podrhtavao, kao da nešto tajnovitoga u njemu živi, nešto, što bi ju rado ogrlilo, pomilovalo, ali taj zagrljaj se zaustavio, ukočio, a mjesto njega rukav samo bolno zatreperio..."

Mogla bi se od te priče snimiti, na koncu, čak i sapunica, taj štos sa zarazom fakat je primamljiv motiv…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 19:03