MAROJE MRDULJAŠ - INTERVJU

'Danas se hoteli grade bez ideje, izgledaju zdepasto, 10 kila previše i loša šminka, a najljepši propadaju. Todorić nam je srušio jedno remek-djelo'

Na otvorenju izložbe u New Yorku svirala je muzika s naših prostora, od Haustora do Ede Maajke, DJ-evi su s tom namjerom i naručeni, da bi se rekreirala i pop-kultura
 Krasnodar Peršun / HANZA MEDIA

Naziv izložbe dvosmislen je, ali ne opako: on, naime, znači i “konkretna” i “betonska” utopija, i ta dva “catchy” pojma vjerojatno čine izložbu “Toward a Concrete Utopia - Architecture in Yugoslavia 1948-1980” takvim hitom. Prvo: kakve su to bile društvene okolnosti u kojima je nastala tako zamamna arhitektura (i dizajn, i umjetnost, ali, arhitektura je u prvom planu)? Drugo: ljudi, pa to je beton, prekrasni, božanstveni beton, brutalizam at it’s best!

Od amblematskog Richterova paviljona za Expo 1958. do Bogdanovićeva “Kamenog cvijeta” u Jasenovcu, od crvenog pleksiglas kioska do Mutnjakovićeve knjižnice s bijelim “kapicama” u Prištini - to je sadržajni, ideološki, estetski raspon izložbe otvorene prošlog mjeseca u njujorškom Museum of Modern Art, MoMA-i. Trajat će do 13. siječnja 2019. New York Times, Financial Times, Forbes, New Yorker, CNN, Vulture... najozbiljniji američki mediji o izložbi pišu marljivije od hrvatskih, a rijetko koji nije oduševljen. I sad, iako će izložba jednoga dana vjerojatno imati mitske dimenzije kao, primjerice, spomenuti Expo, ona je i više od izložbe, ali, nije to nogomet pa da joj se prizna momentalna transcendencija stvarnosti. Zato smo o izložbi razgovarali s jednim od njezinih autora, Marojem Mrduljašem, teoretičarom i kritičarom arhitekture, autorom izložbi i knjiga te koautorom dokumentarne serije o modernizmu u bivšoj Jugoslaviji “Betonski spavači”. Na ovoj izložbi bavio se s nekoliko dionica, uključivši i hrvatsku ključnu temu turističke arhitekture u spomenutom razdoblju.

Kako je bilo na otvorenju?

- Otvorenje je uvijek i društveni događaj, ljudi minglaju. Bio je Peter Eisenman, jedan od najslavnijih svjetskih arhitekata, Elisabeth Diller i Ricardo Scofidio, projektanti novog, proširenijeg MoMA. Otvorenje za građanstvo bilo je 15. srpnja, ali čitav tjedan prije toga bio je niz događaja i vođenih tura po izložbi, a ključno je bilo VIP preview otvaranje i veliki party u prekrasnom dvorištu MoMA-e, “japanskom vrtu”, zelenoj oazi u preizgrađenom Manhattanu. Svirala je muzika s naših prostora, od Haustora do Ede Maajke, DJ-evi su s tom namjerom i naručeni, da bi se rekreirala i pop kultura, jedino vinska lista možda nije bila najautentičnija... Bio bih sretan da su se pila neka hrvatska ili slovenska fina vina.

Uvjerili ste donatore da su dobro uložili novac?

- Mislim da jesmo. Ti ljudi daju financijsku podršku Muzeju, milijune dolara. U nas, gdje je kultura bijedno državno subvencionirana i postoji poneki korporacijski sponzor, to je važno iskustvo, ne postoji taj model mecena. Iako, ovih dana traje tihi štrajk u MoMA-i; zaposlenici dijele letke na kojima upozoravaju na nezadovoljavajuće radne uvijete, ali, sve funkcionira... I, uvijek je tu svečani ručak, na kojemu povežu kustose, donatore, partnere… Te društvene situacije užasno su bitne; vi morate oglašavati i prodavati sebe, svoje znanje i svoje teme, naročito u New Yorku. Osjećaj ekstremne kompetitivnosti na otvorenjima neprestano je prisutan. Nisu ništa pametniji od nas, ne, ali su utrenirani. Mi to tek moramo naučiti.

A zašto? Ma... Novi glavni kustos za arhitekturu u MoMA-i Martino Stierli, Švicarac, odlučio je početi mandat upravo ovom izložbom. Pogledajmo sad širu sliku, neovisno o pojedinačnim jakim imenima ili krasnim izlošcima - zašto?

- Radi se, između ostalog, i o globalnom trendu fascinacije ‘betonskim monstrumima’. Brutalizam je trend istovremeno i hipsterski i akademski. Jugoslavija, kao prostor između Istoka i Zapada do sada je bila prilično nepoznata. Drugo, u akademskim istraživanjima jako raste interes za visoki modernizam 60-ih i ranih 70-ih; to je do sad bio preskočeni period, praznina koju je trebalo popuniti. I Martino Stierli, lukavac, jako je dobro odvagnuo sve te stvari - imam nešto nepoznato, pa nešto progresivno, jer se u političkom kontekstu jugoslavenski samoupravni socijalizam revalorizira kao nešto što je imalo puno potencijala.

Što ste o izložbi pričali vodeći spomenutu grupu donatora?

- Moj posebno istaknuti dio na izložbi bila je turistička arhitektura na našoj obali, jedinstvena, drukčija od svega u masovnom turizmu u svijetu tada. Masovni turizam nije polje u kojem se eksperimentira, a kod nas je to bio slučaj. Bilo je fenomenalnih hotela, danas rekonstruiranih do neprepoznatljivosti. Primjerice, hotel Libertas u Dubrovniku anticipirao je globalne tendencije koje će doći za 30 godina, integraciju arhitekture i prirode. Hotel Adriatic 2 u Opatiji sjajan je primjer brutalizma, koji me impresionirao još dok sam bio dijete. Kao rođeni Riječanin često sam išao u Opatiju, gledao tog betonskog monstruma; bio je jako futuristički i poticajan za razmišljanje o arhitekturi.

Govorili ste i o Vjenceslavu Richteru, koji je dobio cijelu izložbenu dvoranu. VIP tretman... zašto?

- Richterom sam se bavio intenzivno, i u katalogu koji je rađen povodom izložbe o njemu u zagrebačkom MSU. Jedan je od rijetkih naših arhitekata koji je sudjelovao u globalnim kretanjima. Sudjelovao je na izložbama u Americi, na kultnoj izložbi ‘Plus by Minus’ 1968. u Buffalu, koja je američkoj publici pokazala čitavu povijest progresivne umjetnosti i s Istoka i sa Zapada, kako povijesnih avangardi s početka stoljeća, tako i tada novih progresivnih tendencija. Richter je bio jedan od eksponiranijih umjetnika na izložbi. New York Times tada piše da je Richter ‘show stopper’ - mjesto gdje se zaustavite da vidite nešto doista novo. Dakle, Amerika je poznavala Richtera i tada dosta dobro. Čini mi se da je njegov ugled, iako velik i u lokalnom kontekstu, bio još veći u globalnom, gdje je dobio brojne nagrade, imao galeriste koji su ga zastupali. Sjajan paviljon u Briselu na izložbi Expo 1958, ali isto tako u Torinu, Milanu... Većinu arhitektonskog opusa ostvario je u tim, uvjetno rečeno, efemernim, prolaznim formama, paviljonima, uglavnom izvan Hrvatske. Jedno je vrijeme bio direktor Biroa 51 u Zagrebu, dosta je toga gradio, ali pitanje je koliko mu je to bilo važno - recimo, njegove ‘Rakete’, tri nebodera u današnjem Vrbiku, i niz drugih. K tome, s nevjerojatnom lakoćom prelazi iz medija u medij, iz slikarstva ili skulpture, ‘objekata’, kako ih je zvao, prema arhitekturi i natrag. To je internacionalno jedinstveno. I, kad se pogleda kao cjelina, on je možda i umjetnički najuvjerljivija dionica izložbe.

Implicira li se naslovom izložbe postojanje “jugoslavenske” arhitekture?

- Ne, ne postoji ‘jugoslavenska’ arhitektura. No, ovako. Za nas se neko vrijeme izložba radno zvala ‘arhitektura u socijalističkoj Jugoslaviji’, onda je to ‘socijalistička’ otpalo, ne znam zašto, možda je to prejaka politička konotacija za New York. Iako je društveno-politički kontekst na izložbi naglašen; veza društvenog konteksta i arhitekture neraskidiva je. Dakle, nikad nije bilo ni intencije za ‘jugoslavenskom’ arhitekturom. Svaka od bivših republika imala je svoj arhitektonski fakultet, arhitektonsku scenu i školu, sredine su kultivirale različite pristupe arhitekturi. Ekonomski i politički preduvjeti nužni su i u Jugoslaviji vrlo specifični, a kulturološki je upravo heterogenost ono što taj prostor čini toliko bogatim. Jugoslavija je priča regije koja je bila politička zajednica, ali se i sastoji od niza partikularnih kulturnih krugova.

Ali, nedoumice u definiranju nastaju i kad kažemo ‘hrvatska’, ‘srpska’, ‘bosanska’ moderna arhitektura...

- Moderna arhitektura svojedobno je baš u MoMA-i promovirana kroz koncept internacionalnog stila. No, uvijek postoje lokalne specifičnosti na koje arhitektura mora odgovoriti. Klima, topografija, načini života, graditeljsko nasljeđe, tako da je modernizam uvijek inficiran lokalnim datostima. Recimo, u Bosni, arhitekt Neidhardt i drugi inficirani su otomanskom arhitekturom, u Hrvatskoj sigurno postoji veza s našom prebogatom urbanom tradicijom, naročito mediteranskom.

Vaša je ocjena turističke arhitekture tog vremena jako pozitivna?

- Apsolutno. Izašle su recenzije u New York Timesu, Financial Timesu, New Yorkeru, duboko su fascinirani ovdašnjom arhitekturom. Često je slučaj da nam netko drugi treba reći da smo jako dobri; prvo smo morali dogurati do MoMA-e. Mi smo 2012. godine napravili izložbu manje-više istog opsega u Mariboru, ali nismo bili dovoljno seksi jer nismo u MoMA-i.

Nitko nije prorok... itd.

- Moderna je arhitektura razmjerno dobro valorizirana u Hrvatskoj, ali dosta je primjeraka izloženo devastacijama, propadanju.

Haludovo je dobar primjer.

- Da. Ili hotel Pelegrin pored Dubrovnika, jako zanimljiva arhitektura. Ali, David Finci, sarajevski arhitekt, odmah je po projektiranju kao 30-godišnjak otišao u Kanadu, objekt nije zaštićen, pred rušenjem je, i što sad s tim? Ili, slučaj s dječjim lječilištem u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića. Okrugli objekt koji lebdi u borovoj šumi, svi kaži ‘vau’! Danas je pod Ministarstvom državne imovine, a jedini im je interes da ga prodaju i nisu bili zainteresirani da ih savjetujemo. Objekt je zaštićen kao kulturno dobro; dopuštene su minimalne intervencije. Pat-pozicija. Načelnik općine najradije bi ga rušio. A hotel Plat u Župi Dubrovačkoj, jedna od zvijezda u MoMA-i, prije godinu dana je srušen. Todorić nam je srušio remek-djelo.

Puno se loših stvari događa u turističkoj arhitekturi danas u Hrvatskoj, no koja je najgora? Možda nepovratno uništavanje?

- Apartmanizacija. Obala postaje kontinuirani apartman; to traje od 70-ih. Zatim, svjedočimo preoblikovanju modernističkih hotela nekad jako lijepih interijera, ne sliče više izvornim koncepcijama s radovima najboljih umjetnika tih godina. Tu su radili Murtić, Srnec, tapiserije je izradila Jagoda Buić, a puno dizajna Bernarda Bernardija.

Što je danas hit u uređivanju hotela?

- Sveopća dosada i pseudominimalizam, bez ikakve ideje, na Baliju i na našoj obali i u Turskoj. Globalna saharinska estetika pregazila je sve. Imate i prokletstvo energetske obnove, gdje se zahtijeva drukčija fizika zgrade. Nabace termoizolaciju i pet centimetara žbuke pa cijela zgrada izgleda malo zdepasta. Modernizam su karakterizirali elegancija, pažljive proporcije, fragilni detalji, a danas je buckasto, stakla reflektirajuća s gadnim plavkastim ili smeđim tonovima. Deset kila previše i loša šminka. Još ima nekoliko sjajnih primjera koji su u izvornom stanju. Recimo, hotel Maestral u Brelima uspjeli smo preventivno zaštititi, i on je vjerojatno najljepši od svih. U MoMA-i je jedna od zvijezda. Pritom u podrumu postoji zadnji Bernardijev sačuvani interijer, noćni klub koji već dugo ne radi, i to je razlog zašto je sačuvan, barem se nadam.

Da, već dugo nije cool ići u hotelske barove, u ovom slučaju srećom.

- Trend je bježanje iz hotela navečer, ali nekad je bilo obrnuto, i mještani su rado odlazili u hotele i u Dubrovniku i u Opatiji, pa i u Brelima. I lokalci i stranci bili su izloženi kozmopolitskoj estetici, nečemu što je izgledalo kao budućnost više od one u filmovima Jamesa Bonda. Pio se Martini, ali jednako su bili važni i vrhunska arhitektura, vrhunski dizajn, poput malih muzeja suvremene vizualne umjetnosti. Te bi hotele trebalo štiti integralno, ne samo vanjsku ljušturu koja je dio priče; važne su i njihova nutrina i socijalna uloga. Svi su mogli doći tamo, nitko vas nije zaustavio na vratima.

Vi ste teoretičar arhitekture. U jednoj rečenici, to je...

- Ovih dana uređujem intervju s Deyanom Sudjicem, teoretičarom arhitekture i direktorom Design Museuma u Londonu, koji kaže da je kritičar i teoretičar arhitekture jedno od najčudnijih zanimanja koje je nemoguće opisati i pitanje je čemu služi.

Što god... Pravi se važan.

- Hm... eto, mi pokušavamo opisati vrijednost arhitekture, njezino značenje, što arhitektura radi za ljude, kako naši gradovi funkcioniraju...

Jeste li kao struka u dobrim odnosima s arhitektima praktičarima?

- S mnogima sam dobar, neki me ne podnose. Da je drukčije, to bi značilo da ne radim svoj posao.

Razgovaramo u Ravnoj Gori... Ali vi ste iz Rijeke.

- Moja baka je Ravnogorka koja se u Rijeci udala za mojega djeda. Doživjela je 104 godine. Svako smo je ljeto dovozili u Ravnu Goru... Po ovom vremenu, to je idealno boravište. Kao da je vrijeme stalo. Divna priroda i mjesto vizualno nezagađeno, za razliku od obale, Zagreba, gdje je kaos, ovdje su kuće jednostavnih gabarita i materijala, nema ekstravagancija i ekscesa.

Osobno niste za ekstravagancije u arhitekturi?

- Skloniji sam smirenijoj arhitekturi, ali i ekspresivnijoj, ako iza nje stoji ideja, razlog, ozbiljno istraživanje. Jedno je kad Zaha Hadid, naročito u ranijoj fazi, stvara slobodne forme temeljem fascinacije ruskom avangardom i nevjerojatne intuicije, mukotrpnih istraživanja najprije na crtežu, pa maketi, pa izgradnji, a drugo kad neki arhitekt nažvrlja nešto na salveti i odmah gradi.

Prevladavaju li u hrvatskoj arhitekturi trenutno ekspresivne forme ili smirene, što je dobro, što se gradi...?

- U Hrvatskoj nismo nikad imali posebno ekscesnu arhitekturu, naša tradicija naginje racionalnosti. U novoj hrvatskoj arhitekturi vrhunac je negdje u prvoj polovici 2000-ih, prije ekonomske krize. U to vrijeme još se činilo da Hrvatsku čeka bolja budućnost. No, zadnjih desetak godina ekonomsku krizu zamijenila je druga vrsta krize, duhovna i intelektualna. Arhitektura to reflektira, već desetak godina nije se dogodilo ništa posebno značajno, a imamo ekscese kao što je Muzička akademija u Zagrebu i poplavu osrednjosti. Sjetimo se da je gimnazija u Koprivnici Studija UP 2008. dobila Mies van der Rohe, nagradu EU za najbolje mlade arhitekte; svjetski časopisi pisali su o fenomenu hrvatske arhitekture. No, nakon toga nije se formirala mlađa generacija arhitekata koja bi mogla biti nositelj novih tendencija.

Mlađih, to je do...?

- U arhitekturi si do 40. godine mladi arhitekt ili arhitektica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 02:43