POLITIČKA POZADINA SRPSKE SERIJE ‘MONTEVIDEO, BOG TE VIDEO’

KRALJ ALEKSANDAR HRVATE IZ NOGOMETA, A BILI SMO BOLJI OD SRBA

Kraljeva diktatura na terenu značila je da se Savez, milom ili silom, mora preseliti u Beograd, a Hrvati na to nisu mogli pristati

Serija “Montevideo, Bog te video”,( prema pjesmi koja se 30-ih godina pjevala po Beogradu ) neka vrsta srbijanskog “Velog mista”, bavi se nastupom reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, Belih orlova, na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Urugvaju 1930., odnosno stasavanjem srbijanskog nogometa, koji je zbog jedne “centralističke” političke odluke (prebacivanje sjedišta Saveza iz Zagreba u Beograd) zapravo označio procvat srbijanskog nogometa (zapravo beogradskog), koji je time izašao iz sjene u to vrijeme neuporedivo jačeg hrvatskog nogometa.

Tjeranje Hrvata

U zagrebačkoj kavani Medulić 15. travnja 1919. godine, samo pet mjeseci nakon osnivanja nove državne zajednice, sazvan je skup za obnovu Hrvatskoga nogometnog saveza, no na samom sastanku odlučeno je da se ipak osnuje Nogometni savez Kraljevine SHS. Prvi predsjednik mu je bio Hinko Würth (19881. - 1964., osnivač zagrebačkog HAŠK- a u kojem je jedno vrijeme branio, a i službeno je bio prvi “školovani” hrvatski nogometni sudac).

VIDEO: 'MONTEVIDEO, BOG TE VIDEO' OD OVOG VIKENDA NA RTL-u Srpski projekt od 8 milijuna eura prati romantičnu priču iz 30-ih

Prvi izbornik bio je poznati zagrebački stomatolog Veljko Ugrinić (1885. - 1958.), koji je reprezentaciju vodio do 1924. godine. Naime, od osnivanja Nogometnog saveza nove mlade monarhije SHS hrvatski igrači bili su okosnica reprezentacije, a srbijanski igrači tek povremeni ukras (jednom je čak cijeli Hajduk bio reprezentacija, a znalo je nastupiti i po 10 igrača Građanskog), predsjednici Saveza i izbornici do tada su bili isključivo Hrvati - dr. Hinko Würth (u dva navrata), dr. Ante Jakovac, dr. Miroslav Petanjek, dr. Veljko Ugrinić, dr. Kazimir Kremedić, dr. Ivo Lipovščak (dva puta), Dragan Vučković, Vatroslav Krčelić te Ante Pandaković i Janko Šafarik. Izbornici su također bili Hrvati - Veljko Ugrinić, Dušan Zinaja i Ante Pandaković. Prvi gol za reprezentaciju Jugoslavije dao je igrač zagrebačke Concordije Artur Ture Dubravčić, na utakmici protiv Egipta (2:4) na Olimpijskim igrama 1920. godine.

Žandari na golu

Jugoslavija je ostvarila prvu pobjedu tek u petom susretu, i to u Zagrebu 28. lipnja 1922. godine protiv Čehoslovačke - 4-3, a reprezentacija je bila sastavljena isključivo od igrača zagrebačkih klubova. Građanski je 1926. godine bio osvajač prvoga jugoslavenskog prvenstva. Jugoslavenska reprezentacija bilježila je sve značajnije rezultate, a onda se politika umiješala i okrenula stvari. Naime, kada je 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar izvršio puč, derogirao Ustav te ukinio Skupštinu, ojačale su unitarističke težnje u monarhiji. Nogomet nije ostao izvan toga, premda se zakuhalo tek krajem godine. U skladu s tim novim političkim tendencijama odlučeno je da se Jugoslavenski nogometni savez prebaci iz Zagreba u Beograd. No, nije sve išlo glatko. Sjednica JNS-a od 24. studenoga 1929. godine, u kavani Medulić, na kojoj se pokušalo ishoditi preseljenje Saveza u Beograd, bila je u znaku sukoba, incidenata i svađa. Kada je bilo izvjesno da se jednostavan ukaz neće tako lako sprovesti, jer podsavezi s područja koja su obuhvaćala Hrvatsku i BiH, ali i Subotica, pružaju otpor, režimskim snagama ne preostaje ništa nego da alarmiraju žandarmeriju koja je skup rastjerala isukanim sabljama. Kako kraljev zadatak nije bio proveden, 18. ožujka 1930. u zgradi zagrebačke starogradske vijećnice sazvana je skupština bez sudjelovanja zagrebačkog, osječkog, splitskog i sarajevskog podsaveza. Na toj “krnjoj” sjednici izmijenjen je nabrzinu samo članak 1. Statuta: sjedište Saveza prebacuje se u Beograd.

Hrvati odlaze

Reakcija hrvatske javnosti i nogometnih krugova je rezolutna i buntovna pa tako devet igrača hrvatskih klubova koji su bili reprezentativci odbijaju igrati za državni tim na utakmici s Bugarskom, a to je već vrijeme kada se zna da se putuje u Urugvaj. Tako je iz političkih pobuda šansu da budu sudionici prvoga svjetskog prvenstva propustilo pet igrača zagrebačkih prvoligaša - Ico Hitrec i Vladimir Leinart (HAŠK), Aleksandar Živković i Danijel Premerl (Concordia), Maksimilijan Mihelčič (Slovenac u dresu Građanskog) te četvorica igrača splitskog Hajduka, koji je 1929. godine premoćno osvojio svoju drugu titulu prvaka - Ante Tonči Bonačić, Leo Lemešić, Miroslav Dešković i Vladimir Kragić. Hrvatima su se u protestu pridružili još i sarajevski te subotički podsavez te su i oni povukli potencijane reprezentativce.

Reprezentaciju napušta i izbornik Ante Pandaković. Na njegovo mjesto dolazi nekadašnji igrač te prvi srbijanski međunarodni nogometni sudac Boško Simonović. Reprezentaciju tada čine igrači beogradskih klubova Jugoslavije, BSK-a, BASK-a te trojica profesionalaca iz francuskih klubova.

Unatoč nemiru koji je izazvala opravdana odluka hrvatskih nogometaša, reprezentacija Jugoslavije otputovala je na prvo svjetsko prvenstvo, koje je bilo prošireno prvenstvo Južne Amerike, jer su iz Europe stigli samo - Francuska, Belgija, Rumunjska i Jugoslavija. Na prvom prvenstvu svijeta Jugoslavija se našla u B skupini zajedno s Brazilom i Bolivijom. I zabljesnuli su. Premda se očekivao prolaz Brazila, uzdrmana jugoslavenska reprezentacija, inače najmlađa postava u povijesti svjetskih prvenstava - prosjek je bio 21 godinu i 258 dana, iznenadila je i osvojila prvo mjesto u toj skupini i ušla u polufinale.

Sukob zbog dinara

U uvodnoj utakmici ispred pet tisuća gledatelja pobijedila je Brazil sa 2-1 golovima Tirnanića i Beka. U drugom su susretu pregazili egzotičnu Boliviju sa 4-0. U polufinalu Jugoslavija je nastradala od Urugvaja, kasnijih svjetskh prvaka, 6-1. To je bilo jedino prvenstvo na kojem se nije igrala utakmica za treće mjesto, koje bi vrlo vjerojatno Jugoslavija i osvojila da je igrala tu utakmicu, a protivnik bi bio SAD, poraženi u drugom polufinalu.

Po povratka u Jugoslaviju izbila je tzv. urugvajska afera. Izbila je velika svađa unutar JNS-a, odnosno beogradskih klubova koji su davali reprezentativce. Sukobili su se oko pola milijuna ondašnjih dinara, koliko je reprezentacija dobila za odigravanje triju utakmica u Argentini i Brazilu nakon prvenstva svijeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 04:36