ZAHA HADID Dama koja je crtala budućnost

Ne volim riječ kompromis” i “Ne stvaram male, zgodne građevine”, dvije su izjave koje najbolje opisuju arhitekticu Zahu Hadid, koja je u životu dala tisuće intervjua, i čija je iznenadna smrt, u 66. godini života, ostavila čitavu arhitektonsku scenu u šoku. Iza sebe ima najvažniju svjetsku nagradu, Nobela za arhitekturu, Pritzker, koju je dobila 2004., dok joj je ove godine, prije nepuna dva mjeseca, uručena nagrada Kraljevskog instituta britanskih arhitekata. Jedina je žena u povijesti dugoj 180 godina koja je dobila ovo priznanje.

Zaha Hadid autorica je Nacionalnog muzeja umjetnosti 21. stoljeća MAXXI u Rimu, Vodenog park u Londonu, Žičare na skijalištu u Innsbrucku, sjedišta BMW-a u Leipzigu, Galaxy Sohoa u Pekingu, tzv. Tornjeva s potpisom u Singapuru, Kulturnog centra u Azerbajdžanu, Centra Rosenthal za suvremenu umjetnost u Cincinnatiju.

Star-arhitektica

Ostavila je za sobom i nacrte za stadion za Nogometno prvenstvo u Kataru 2022. godine, koje će po svojoj prilici nastaviti Patrick Schumaher, njezin partner u firmi punih 25 godina, i jedini koji je s njom toliko izdržao jer ova je arhitektica bila, uostalom kao i većina velikih ljudi, vrlo zahtjevna i velik perfekcionist. Bila je ujedno i jedina žena među takozvanim star-arhitektima, arhitektima koje su često zvali u gradove kako bi ikoničkim građevinama promijenili vizuru, ali i financijsku dinamiku mjesta, zahvaljujući posjetima mnogih turista koji u pojedine gradove dolaze upravo zbog suvremene arhitekture, i građevina-spektakala.

Imala je i mnogo kritičara, no upravo je ona, uz Gehryja, postavila temelje organske arhitekture za 21. stoljeće. Rem Koolhaas, još jedan “enfant terrible” svjetske scene, s kojim je radila na svojim počecima (no brzo su se rastali, dva velika ega teško idu zajedno), opisao ju je kao “planetu u njezinoj vlastitoj orbiti, koju je nemoguće imitirati”. Frank Gehry, pak, tumačio je kako je “nevjerojatna snaga prirode”. Posljednji direktor Venecijanskog bijenala Aaron Betsky, inače njezin prijatelj, rekao je: “Ljudi se pitaju zašto itko želi raditi s njom jer može biti jako teška, no istodobno pruža i lojalnost i podršku, i pokazuje strast za ono što radi.”

Arhitektica iračkog podrijetla rođena je u Bagdadu 31. listopada 1950. godine, kao Zaha Mohammad Hadid, u liberalnoj i dobrostojećoj obitelji, njezin je otac bio na čelu iračke Progresivne demokratske stranke. Prvo je u Bejrutu studirala matematiku, što je također primjetno na njezinim radovima, a potom odlazi u London koji je bio njezin dom zadnjih desetljeća. Ipak, prvi utjecaji na njezinu arhitekturu upravo su iz Iraka, vezani uz dječje uspomene na posjet “drevnim sumerskim gradovima u južnom Iraku”, na “rijeke i pustinje”, na “fluidni pejzaž Bliskog istoka”. Organske građevine, građevine koje nalikuju oblicima iz prirode, ostale su u temelju njezina stvaralaštva.

Kasni proboj

Dugo je, nakon studija, slovila kao takozvana “arhitektica na papiru”, izvrsno je crtala, no nije uspijevala dobiti realizacije. Djelomice zbog toga što tehničke mogućnosti još nisu bile razvijene do razine da bi građevine kakve je zamišljala bile izvedene, a djelomice jer joj naprosto nije išlo, pa kada je i pobijedila na natječaju za Operu u Cardiffu, na kraju su se odlučili za manje ambiciozno rješenje lokalnih arhitekata.

Prva narudžba koju je dobila bila je za Vitrinu Vatrogasnu stanicu u Weil Am Rheinu u Njemačkoj, na granici sa Švicarskom, 1994. Nakon tog rada, u njezinim četrdesetim godinama, sve se promijenilo, pa je od arhitektice koja malo gradi postala arhitektica koja ne može prestati graditi. U njezinom je uredu u prosjeku zapošljavano oko četiri stotine ljudi istodobno, netko je popisao da su sudjelovali u realizacijama ili na natječajima za 950 projekata u 44 zemlje.

U početku je gradila puno u Europi, kasnije se orijentirala na financijski profitabilnija tržišta, Kinu, Azerbajdžan, Rusiju, Saudijsku Arabiju. Na najvećem gradilištu na svijetu, u Kini, u regiji Perl River Delta (podsjetimo kako u istoj regiji trenutačno hotel gradi hrvatski Studio 3LHD) gradila je Operu u gradu Guangzhou, što je jedna od njezinih najčešće citiranih građevina. Na području Perl River Delta Kinezi grade niz novih gradova, pravilo je da zovu star-arhitekte za “legitimizaciju” svojih suvremenih građevina, osim nje zvali su i Koolhaasa, Herzoga de Meurona...

U opoziciji konvencijama

Nisu joj uvijek, treba reći, bili svi skloni. Zamjerke su bile da je njezina arhitektura previše globalistička, da građevine nalikuju jedna drugoj bile one u Londonu ili u Dubaiju. Prilikom predavanja u Zagrebu teoretičar Hans Ibelings usporedio je njezinu arhitekturu s duplim pasom Davida Beckhama: “U početku vjerujete da je genijalno, nakon pet puta pitate se može li napraviti nešto drugo.” Pitali su se i jesu li građevine dale prednost eksperimentu ispred funkcionalosti, jesu li postale preapstraktne, jesu li postave građevine koje je “zgodno vidjeti izložene u muzeju, no komplicirano da se živi u njima”.

Nije to, u većini slučajeva, bilo fer prema arhitektici. Jer, ona je jedna od rijetkih koji su uistinu napravili promjenu u posljednjim desetljećima, kako su tumačili i u obrazloženju Prizktera - “ozbiljno je gurala granice arhitekture”. No, pojavili su se mnogi njezini epigoni, od kojih je više šteta nego od nje same.

Uostalom, kako je i sama tumačila kada bi ju pitali za kvadraturu, odnosno zauzimanje prostora: “Ljudi smatraju da su najbolje građevine kvadratne jer je to uobičajeno najbolji način za korištenje prostora. No, želi li se time reći da je pejsaž gubitak prostora? Svijet nije kvadratan. Ne odlazite u park i kažete: O moj bože, nema nikakvih kuteva. To je kao da netko kaže da svi trebaju pisati na jednak način.”

Prijatelji Obama i Pitt

U arhitekturi osvajala je konstrukcijske slobode koje su ranije bile nezamislive, u javnom životu je bila u opoziciji konvencionalnom društvu. Jednom je netko zapisao kako se mnogi vodeći arhitekti doimaju poput robota, dok je ona ljudsko biće, ne boji se pokazati emocije, ponekad zabavna, ponekad i bezobrazna.

Kritike je dobila i za projekt u Bakuu, Kulturni centar Heydar Aliyev Cultural Center, naručen da slavi režim “notoran po kršenjima ljudskih prava”, kako su tvrdili kritičari, koji je koštao mnogo i zbog njega su mnogi iseljeni”. Govorilo se o 60 tisuća ljudi. Ona je tvrdila da je prihvatila raditi centar koji će donijeti kulturu u mjesto. Također je dobila nagradu Londonskog Muzeja dizajna, na čijem je čelu oštar Deyan Sudjic, za najbolju građevinu na svijetu. Jedan je kritičar opisao kako je “seksi poput Marilynine suknje koja se podiže”.

Arhitektura bi bez nje bila mnogo dosadnija. Bavila se i dizajnom, oblikovala je, primjerice, i cipele, nije smatrala da postoje manje važni zadaci (postojala je jedna priča o njoj da je poslala asistenta po cipele koje je željela nositi s Venecijanskog bijenala u London). Bila je slavna ličnost, družila se s Barackom Obamom i Bradom Pittom.

Muške arhitekte nisu to nikada pitali, nju jesu - je li žrtvovala obitelj radi karijere. Rekla je da nije, da je sigurna da bi mogla oboje, naprosto se nije dogodilo.