ZAGREBAČKI SALON, NEKOĆ IZLOŽBA KOJU SE NESTRPLJIVO OČEKIVALO Od fotelje i jastuka optočenog kokicama do tepiha s Titovim likom

Na nekoliko izlagačkih lokacija po Zagrebu, u Muzeju Mimara, Muzeju za umjetnost i obrt, ULUPUH-u, Salonu Izidor Kršnjavi te vanjskim prostorima otvoren je 52. Zagreb salon ove godine posvećen primijenjenoj umjetnosti i dizajnu: Salon se po područjima izmjenjuje svake tri godine. Zagrebački salon, nekoć izložba koju se nestrpljivo očekivalo, zbog promjena izlagačkih koncepcija u suvremeno je doba izgubio svoje značajno mjesto, osim ako ga na to isto mjesto ne stavi neka vrlo zanimljiva teza. To, doduše, nije slučaj na ovom Salonu, no istodobno je nekoliko je vrlo zanimljivih radova na koje vrijedi obratiti pažnju.

U MUO je izložen rad Borisa Ljubičića: naizgled tepih sa stolcima, klasičan rad primijenjene umjetnosti, na drugi pogled tepih je s likom Josipa Broza Tita nastao na temelju natječaja za gradnju spomenika Titu na kojemu je ovaj autor svojedobno osvojio drugo mjesto, iza Vojina i Zorana Bakića, a koji nije realiziran. Trg na kojemu se nalazi ovaj muzej donedavno se zvao Trg maršala Tita, pa je riječ o jednoj solidnoj dosjetci, iako je, doduše, rad bio ranije zamišljen. Ljubičićevim riječima, to je “ispraćaj Titova lika iz javnog prostora u privatni”.

Damir Fabijanić, fotograf, izložio je svoje radove koji su odbijani na raznim salonima. Ideja nije nova, među ostalim postojao je i Salon odbijenih u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, no Fabijanić slučaj razlaže vrlo analitički. Duhovit je rad Pauline Jazvić, koja je završila i Likovnu akademiju i TTF: zove se “Pop corn generation”, a izlaže fotelju i jastuk optočenu kokicama. Vanda Čižmek radi ilustracije za knjigu “Kumarov san”, sve je minimalistički a opet, istodobno, dječje, naslanja se na kvalitetnu tradiciju dječje ilustracije, Torjanca, Bašića, Šumberca. Od grafičkih radova izdvojimo Daniela Srdareva: plakati za ciklusu Cantus te Kune zlatice za Kazalište slijepih, među ostalima.

“Pop corn generation” Pauline Jazvić

Jedan od meni najdražih fotografskih ciklusa u posljednje vrijeme jest onaj Nine Đurđević, “Poslov(ič)ina”, prikazuje raznolike poslove koje je umjetnica obavljala kroz petnaestak godina, među njima npr. i timarenje konja. Uz nju vrijedi spomenuti i Marija Perišu. Modni dizajn Igora Galaša kojemu MUO s pravom sprema skoru retrospektivu ulazi u područje skulpture i ruši, ako su ikada i postojale, granice između tzv. visoke i primijenjene umjetnosti: jednako vrijedi i za Ružu Hodak, Milenu Rogulj i I-gle koje su na ovoj izložbi predstavljene - zastorom.

Radovi studenata TTF-a

Kustos je izložbe Nikola Albaneže, tema je “(Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti”. U svojem tekstu utvrđuje činjenicu za koju se nadam da je ionako u ovom stoljeću već svima poznata: da je bilo kakva podjela na tzv. visoku i primijenjenu umjetnost arbitrarna i zastarjela, pozivajući se na jedan od važnijih radova u povijesti umjetnosti, “Crni kvadrat” Kazimira Maljeviča koji se prvi put pojavio 1913. kao dio scenografije, dizajn na zastoru pozornice u futurističkoj operi “Pobjeda nad Suncem”.

Rad Aleksandra Bezinovića

Uglavnom, previše je autora, mala kritičnost, od 111 prijavljenih odabrano ih je 70, u postavu izložbe nema jasne misli koja povezuje radove. A i u postolara su, očito, najgore cipele: web stranica koja prati Salon doslovce je nečitljiva, teško se koncentrirati dok slova iskaču pred vama. No, srećom ima i dovoljno dobrih radova da se sve to nadoknadi.