Avangardna umjetnost u vrijeme Staljinove strahovlade bila je strogo zabranjena kao izopačeno zastranjenje od strogih kontura državno podržanog soc-realizma, a umjetnici koji bi se oglušili završili bi u gulagu.
No, u zabačenom dijelu sjevernog Uzbekistana, daleko od poluinteligentnih činovnika državne vlasti, jedan je čovjek oko 1950. počeo skupljati kolekciju disidentske umjetnosti. Bio je to Igor Savicki, bivši električar iz dobrostojeće ruske obitelji koji je u zabačeni Nukus došao na arheološko iskapanje. Svoju strast prema avangardi na koncu je pretočio 1966. godine u osnivanje muzeja u ovom srednjeazijskom gradu, i taj muzej stoji dan-danas, iako golema kolekcija umjetnina u njemu propada zbog očajnog stanja zgrade i krova koji prokišnjava.
Savicki je stavio puno toga na kocku - neki od slikara čija je djela sakupljao bili su mučeni ili ubijeni, a mnogi su godine proveli u gulazima. Staljin je 30-ih godina zabranio svu umjetnost koja ne pripada soc-realizmu. Stilovi koji su impresionirali europske umjetnike - kubizam, futurizam, pa čak i impresionizam - stavljeni su van zakona.
Savicki se prihvatio misije spašavanja djela ruskih formalista i znao je tako putovati tri dana vlakom za Moskvu da bi obilazio obitelji tada nepoželjnih umjetnika i sakupljao djela koja su skrivali po tavanima. "Prijatelj udovica" bio mu je nadimak. Sakupljao je i mnoga djela židovskih umjetnika, ali i umjetnica. Među njima je, primjerice, crtež Nadežde Boravaje koji prikazuje izgladnjele zatvorenike, mrtvu djecu i žene s identifikacijskim brojevima. Još 1982. godine nije se smjelo otkriti da ovaj prizor ne predstavlja prizor iz nacističkog konc-logora, već prizor iz sovjetskog gulaga. Sliku 'Bik' Vladimira Lisenka, koji je utamničen, Savicki je morao ukloniti iz postava kad mu je došao KGB. No, avangardni kustos doskočio je cenzorima te je preimenovao sliku u 'Fašizam napreduje' i ponovno je izložio već sljedeći dan.
Njegov muzej danas predstavlja pravu riznicu umjetnosti koja bi u rukama međunarodnih trgovaca umjetninama vrijedila milijune. No, zgrada je u jadnom stanju, a ni u zabačenom Nukusu nema ničega što bi privuklo posjetitelje, čak ni restorana.
Kako je uzbečko ministarstvo kulture raspisalo međunarodni poziv za novog ravnatelja galerije koja udomljuje drugu po veličini kolekciju ruske avangarde na svijetu, kolumnistica Guardiana Suzanne Moore oduševljeno se uputila u tu meku "zabranjene umjetnosti".
U svojem članku opisuje kako je shvatila da to područje privlači posjetitelje jedino "turizmom katastrofe": Aralsko jezero, nekoć četvrto po veličini na svijetu, smanjilo se zbog sovjetskog sustava navodnjavanja i kemikalija koje su u njega upumpavane. Sva riba u jezeru je pomrla, a posjetitelje dočeka "užasavajuće fotogeničan krajolik hrđavih brodova na isušenom dnu jezera koje izgleda kao Mjesečeva površina", piše Moore i dodaje da vjetrovi raznose toksičnu prašinu ovim područjem s visokom stopom raka i smrti novorođene djece.
Uzbekistan se svejedno nada ukinućem viza privući turiste u gradove na nekadašnjem Putu svile. Jedinstvena umjetnička kolekcija u Nukusu toliko je zabačena da je teško povjerovati u buduću masovnu navalu ljubitelja umjetnosti, ali ne treba smetnuti s uma da je upravo ta udaljenost od svega zacijelo jedini razlog zašto je kolekcija uspjela preživjeti staljinističku eru.
No, također, ne treba zaboraviti da se radi o umjetnosti za koju su umjetnici doslovno umirali, a brižno ju je sakupljao čovjek obuzet misijom da sačuva njihova djela.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....