Za četiri godine klikom miša moći ćemo do blaga iz podzemnog trezora

Digitalizacija u visokoj rezoluciji i postavljanje na Internet (on line) rukopisa iz Vatikanske apostolske biblioteke - projekt o kojemu se govori već dvadesetak godina - napokon ulazi u završnu fazu. U Vatikanu je prošli tjedan potpisan ugovor koji jamči da će do 2018 svjetskoj publici - stručnjacima i laicima - biti dostupna bilo u koje doba dana, u komoditetu vlastita doma ili radnog prostora, vjerne i precizne reprodukcije blaga koje je i sada dostupno, ali isključivo u podzemnom trezoru, s rukavicama na rukama i s maskom na licu, te s ograničenom mogućnošću snimanja.

U prve četiri godine bit će reproducirano 3000 od ukupno oko 82.000 rukopisa, nastalih prije izuma tiska i pohranjenih u Vatikanu. Tim tempom svi će rukopisi biti digitalizirani za nešto manje od 110 godina - ali barem Katolička crkva raspolaže vremenom, a ne uvijek novcem koji bi to ubrzao. Zapravo, za svaki od velikih pothvata - poput temeljitog čišćenja Sikstinske kapele, a evo sada i Svetog stubišta - Država Vatikanskoga Grada tražila je sponzore, ponajprije one koji bi na takvu zahtjevnom projektu imali računa dokazati valjanost, čak nadmoć svoje tehnologije, pa je stoga drugdje lakše prodati.

Ostvarenje sna

Gotovo svaki put su to bili Japanci, pa je i ovaj put izabrana japanska tvrtka NTT Data Corporation, koja donira tehniku, opremu i rad, u vrijednosti od oko 18 milijuna eura. Tako su na konferenciji za novinare u četvrtak precizirali arhivist i bibliotekar Svete Rimske crkve nadbiskup Jean-Louis Bruguès, O.P. prefekt Vatikanske apostolske biblioteke mons. Cesare Pasini, predsjednik i CEO NTT Data Corporation Toshio Iwamoto, te Patrizio Mapelli, predsjednik i CEO NTT Data EMEA. Za digitalizaciju će se koristiti NTT-ovi skeneri i njihov software za arhiviranje.

Nakon prve četiri godine postoji mogućnost sklapanja ugovora o nastavku tog pothvata. Time se počeo ostvarivati san o. Boylea, tadašnjeg prefekta, o kojemu smo pisali još prije dva desetljeća: učiniti blago Vatikanske apostolske biblioteke dostupnim svemu čovječanstvu.

Prije toga trebalo je sazdati moderan armiranobetonski trezor koji oci bibliotekari posve miroljubivo zovu “bunkerom”, pa i zato što je - za razliku od gornjeg dijela Vatikanske palače i obližnje Vatikanske bazilike svetog Petra - otporan i na “inteligentnu” i na atomsku bombu.

Stil i zablude

“Bunker” je pod zemljom i odaje svojim izgledom svu svoju stilsku i tehnološku pripadnost XXI. stoljeću, dok na samom vrhu, u Sikstinskom salonu (u doba rekonstrukcije zakrivenome), dominira pozno XVI. stoljeće, sa svojim stilom i svojim zabludama, u najboljoj nakani. Ondje su na freskama prikazana razna tada poznata pisma kojima su pisani sveti spisi, i uz njih lik njihova izumitelja ili najvažnijeg korisnika. Tu je i lik našeg zemljaka iz stoljećâ prije sedmoga, crkvenog učitelja sv. Jerolima, Dalmatinca, prevoditelja Biblije na latinski, ali pored njega je glagoljica: u otprilike 710 godina otkako je papa Ivan VIII. odobrio sv. Metodu korištenje slavenskog jezika pisanoga glagoljicom u bogoslužju, u papinskom Rimu se zaboravilo da su tvorci glagoljice bili Makedonci monasi Ćiril i Metod iz Soluna u IX. a ne Dalmatinac Jerolim iz Stridona u IV.-V. stoljeću. U zabludi se tako našao i papa Siksto V., po kojemu se zove taj salon, a za koga se argumentirano smatra da je daljim podrijetlom Dalmatinac Hrvat iz Krušice u Boki. Pouzdano se zna da je veoma štovao sv. Jerolima, kome je u čast dao podići crkvu u Rimu uz koju je i danas Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (kako Jerolima zovu na sjeveru Hrvatske).

Širenje fundusa

Svi antički kodeksi proviđeni su, još prije nekoliko godina, ne baš vidljivo ugrađenim mikročipom, kako bi se uvijek moglo ustanoviti gdje je u nekom trenutku neka knjiga i kako ne bi “dobila krila” na nimalo anđeoski način. Blago je neprocjenjive vrijednosti po svjetsku kulturu i nije nimalo bizarno što je zaštićeno djelotvornije od Apostolske palače ili Svetog Petra.

Biblioteka je nastala još pod prvim papama i traje od onda, bez prekida. Malo se zna o njezinoj povijesti do XIII. stoljeća. Zna se pak da ju je papa Nikola V. sredinom XV. stoljeća znatno proširio kupivši ostatke carske rimske biblioteke u Carigradu koji je tada pao pod Turke i postao Istanbul. Širili su njezin fundus i ini pape, osobito Siksto IV. i Julije II., a Siksto V. je i za nju dao sagraditi novu zgradu, unutrašnje krilo Vatikanske palače, povjerivši tu zadaću Domenicu Fontani, koji je projektirao i postojeću fasadu Svetog Petra.

Tu se čuva Codex Vaticanus iz IV. stoljeća, najstarija cjelovita Biblija na grčkome, tu je i Bodmerov papirus na kojemu su evanđelja po Luki i Ivanu zapisana između 175. i 225. Lako je pretpostaviti da su istodobno zapisana i ostala dva, što bi potvrdilo tvrdnju sv. Ireneja iz II stoljeća da su već tada postojala u svome definitivnom obliku četiri kanonska evanđelja. U Irenejevu dobu još je moglo biti svjedoka iz prve ruke o apostolskim vremenima i o autentičnosti barem nekih materijalnih podataka iz Evanđelja ili Djela apostolskih, zapisanih u onodobnim rukopisima koje čuva Apostolska vatikanska biblioteka. Nije onda ni čudo da ih se sada pohranjuje u “bunkeru”, na stalnoj temperaturi od 20 do 21 stupnja Celsiusova, na zajamčenoj vlažnosti između 50 i 55, pod očima kamera i s “velikim bratom” u mikročipu.

Kustosi blaga

Vatikanska apostolska biblioteka ostaje otvorena znanstvenicima iz svega svijeta. I nema svoj “Enfer” (Pakao) namijenjen nepoćudnim spisima, pa ma što o tome konfabulirao Dan Brown.

Naime, Katolička crkva se nikada nije smatrala vlasnikom, nego kustosom tog blaga - rečeno nam je 1995. u Vatikanu. “Knjige su korisne samo ako ih se čita”, kazao nam je tadašnji prefekt Vatikanske apostolske knjižnice Leonard Eugene Boyle. Digitalizacija rukopisa bila je njegova ideja još tada. Sveta Stolica mu je odala priznanje ukopavši ga u drevnoj bazilici sv. Klementa. Kada se prvi rukopisi iz Vatikanske apostolske biblioteke pojave on line, bit će to daleko veći i pristupačniji spomenik o. Boyleu od nezanemarive mramorne ploče u Sv. Klementu.