KAKO SE FINANCIRALA ISTOČNA NJEMAČKA

VELIKA OTIMAČINA 'Mrtva priroda s lješnjacima' najveći je plijen tajne policije DDR-a

Priča Helmutha Meissnera kojem je 1982. oduzeta vrijedna umjetnina isplivala je na površinu nakon što je njegov sin od sadašnjih vlasnika zatražio povrat

U rano jutro u ožujku 1982. tajna je policija nasrnula na vrata Helmutha Meissnera, dresdenskog kolekcionara umjetnina, znanog po njegovom rafiniranom ukusu.

Tu počinje priča u kojoj su se nakon više od 30 godina upleteni našli njujorški bogati kolekcionari, policija i sudovi nekoliko zemalja, švicarski diler umjetninama, Meissnerov sin, kunsthistoričari oba kontinenta, mrtva priroda s lješnjacima vrijedna oko 2 milijuna funti... Samo je vlasnik kolekcije, Meissner iz Dresdena, nakon što mu je Stasi opljačkao životnu opsesiju, proglasio ga ludim i strpao kamo već jest sve to dočekao s mirom pokojnika. On da, ali ne i njegov sin.

Dakle, 1982. u stanu je bilo 2000 umjetnina koje je Meissner skupio tijekom života - delikatni porculan, azijski drvorezi i grafike, mnoštvo slika, prekrivali su zidove i police. Vani, četiri neoznačena kamiona stajala su i čekala - trebalo ih je napuniti Meissnerovim umjetninama. Meissnerova supruga, Johanna, kasnije će ispričati da je policija prolazila pored nje u kuhinji, plijeneći pisaće strojeve, krojačke metre, čak i mlinac za kavu. Osjetila je, bit će to dugi dan.

Širi vladin program

I dok su gubici i nasilje nacističke zapljene umjetnina relativno dobro poznati, druga serija njemačke grabeži umjetnina, ona nakon Drugog svjetskog rata, velikim je dijelom prošla nezapaženo, piše New York Times. Između 1973. i 1989. njemačka je tajna policija, Stasi, prigrabila više od 200.000 predmeta u stotinama pljački, kažu eksperti i službeni arhivi. U sklopu šireg vladinog programa da se domogne sigurne zapadne valute, policija se okomila na ljude poput Meissnera (79) kojeg su, kad se pobunio, poslali u psihijatrijsku ustanovu i proglasili neprijateljem države.

Ali sada je Meissnerova priča ponovno isplivala na površinu, kada njegov sin zahtijeva natrag ono što je, kako kaže, “jedan od najvrednijih predmeta otetih iz kolekcije njegova oca” - mrtva priroda s temom lješnjaka iz 1705, nizozemskog slikara Adriaena Coortea. Na sudskom saslušanju u Münchenu, obitelj koja sada posjeduje sliku rekla je da ju je legalnim putem kupila prije 25 godina, u dobroj vjeri i nemajući pojma da je to predmet koji je nestao Stasijevom pomoći.

Adriaen Coorte (rođen oko 1665. - umro poslije 1707.) nizozemski je slikar iz “zlatne ere” slikarstva mrtvih priroda, čiji radovi nose potpis između 1683. i 1707; slikao je male i nepretenciozne mrtve prirode više u stilu prve polovice stoljeća, i bio je jedan od posljednjih koji su prakticirali tu intimnu tematiku.

Barokna senzacija

Malo se zna o njegovu životu, a pretpostavlja se da da je rođen i umro u Middleburgu, postavši učenikom Melchiora d'Hondencoetera. Čini se da se 1683. vratio u Middleburg, osnovao radionicu, i počeo izrađivati svoje minimalistički izbalansirane mrtve prirode. Često je slikao na papiru zalijepljenom na drvenu ploču. Oko 80 njegovih djela je katalogizirano, potpisano i svi slijede isti uzorak: mali aranžmani voća, povrća, školjki na kamenoj podlozi, osvijetljeni odozgo, s tamnom pozadinom tipičnom za mrtve prirode iz prve polovice stoljeća. Umjesto kineskih ili srebrnih posuda, koje su bile omiljene u njegovih suvremenika, njegovo je posuđe vrlo “elementarno”, rudimentarno - glineno. “Predmeti i svjetlo detaljno su proučeni, i naslikani s beskrajnom nježnošću”, zapisali su kritičari. Nesiguran je i njegov datum rođenja i smrti, i arhivski podaci postoje jedino u Middelburgu, zahvaljujući njegovu članstvu u gildi Sv. Luke od 1695., nakon što su ga oglobili zato što je prodavao slike, a da nije bio član gilde. Njegovo se ime redovito pojavljuje i u middelburškim poreznim knjigama.

Što se njegova nasljedstva tiče, vjerojatno svojim suvremenicima nije bio poznat izvan svoga gradića, kao ni Vermeer stoljeće prije, sve do sredine prošlog stoljeća kada je nizozemski povjesničar umjetnosti Laurens J. Bol, počinjući s člankom iz 1952., konačno objavio prvu monografiju i katalog o Coorteu 1977. (“Adriane Coorte”, Amsterdam). Bol je 1958. organizirao izložbu 35 Coorteovih djela u muzeju Dordrechts, koja je u Nizozemskoj postala senzacijom. Godine 2003. postavljena je izložba u vašingtonskoj National Gallery of Art, a 2008. počela je nova putujuća izložba, “Oda Coorteu”, učinivši ga najslavljenijim “nanovo otkrivenim” baroknim nizozemskim slikarom posljednjih decenija.

Sve donedavno, malo je istočnih Nijemaca uopće shvaćalo da se tajni program - u kojem odzvanja nešto od grabeža naci ere - ikad dogodio u Njemačkoj Demokratskoj Republici, kaže Gilbert Lupfer, vodeći istraživač dresdenske državne umjetničke kolekcije. Nakana “programa”, kažu povjesničari, bila je isključivo financijske prirode. Privreda je bila dobrano uzdrmana, a njihov vlastiti novac, marka, bila je preslaba da bi u vanjskoj trgovini bila od ikakva značenja. Prodaja umjetnina na Zapadu, preko zapadnih brokera, garantirala je siguran priljev “prave” gotovine.

Da učine otimačinu legalnom, Stasi je proglasio da su na meti “kolekcionari-dileri”, koji dobivaju nazad 90 posto povratnih taksi na prodane umjetnine. S obzirom na to da je Istočna Njemačka bila preslaba da se upušta u bilo kakvu trgovinu tog tipa, odlučeno je da umjesto toga Stasi oduzme 90 posto umjetnina. To je bilo vrlo, vrlo razrađeno, i također vrlo tajno, kaže Lupfer, “To je razlog zašto se ništa o tome nije znalo u DDR-u.”

Bez podizanja prašine

Ljudi poput Meissnera bili su im kao naručeni, kaže Ulf Bischof, njemački odvjetnik koji zastupa Meissnerova sina, Konrada, i specijalizira se za slučajeve restitucije. Premalo je potraživanja za sad - možda nekoliko desetaka - isplivalo, da bi se zaključilo da su oni kojima je Stasi oteo umjetnine imali tako velikih problema da ih vrate, kao što su imali oni koje su opljačkali nacisti. Ali u Njemačkoj, gdje je Stasi optužen da je opljačkao i mučio svoj vlastiti narod i građane, i gdje je većina njihovih akcija nakon 1990. proglašena nelegalnim, kaže Bishof, muzeji, aukcijske kuće i pojedinci koje je kontaktirao na zahtjev svojih klijenata postupili su tipično, kako je i očekivao - prešli su preko svega bez podizanja prašine, a kamoli optužnice. Njemačke vlasti sada također diskutiraju, kaže Lupfer, da li da pridodaju Stasijevim marifetlucima i nestalu internetsku bazu podataka u Magdeburgu, online listu kulturnih objekata i predmeta otetih za vrijeme nacizma, koje su mnogi nasljednici konzultirali tražeći svoju otetu imovinu.

“Traženje blaga otetog za vrijeme nacizma ostaje naš prioritetni zadatak”, kaže Lupfer, “ali nikada ne smijemo zaboraviti stvari koje je ilegalno konfiscirala vlada DDR-a”.

Ilegalni poslovi

U slučaju Coortea, vlasnica, June D. Weldon, koja je umrla prošli mjesec, uputila je priziv njemačkom sudu s molbom da podrži njeno vlasništvo nad umjetninom. Gospođa Weldon, poznata filantropkinja čiju plemenitost dobro pamte muzeji poput Frick Collection i Collonial Williamsburg, dala je izjavu na sudu da, ako ona doista posjeduje umjetninu koju potražuje sin kolekcionara, da je u vrijeme kad je ona otuđena to bila legalna akcija vlasti te “da su umjetnine u poreznim zavrzlamama ‘izgubljene’ vlastitom krivnjom”, rekao je Weldoničin odvjetnik Anthony J. Constantini. “To nije kao kad je za vrijeme nacizma Goebbels uzeo tuđu sliku i objesio je na svoj zid.”

Umjetnine koje je ugrabio Stasi često je preprodavala “krovna udruga” čiji je dio bio i Kunst und Antiquitaten, GmbH koja je djelovala kao dio većeg tajnog poduzeća koje je kontrolirao Stasi i koje je donosilo milijardu godišnje u čvrstoj valuti, kroz razne ilegalne poslove, uključujući tajnu prodaju oružja i otkupninu koju su tražili za političke zatvorenike koju su prelazili u Saveznu Republiku Njemačku. Grana koja se bavila izvozom umjetnina sama je donosila 40 milijuna dolara godišnje. Sredinom osamdesetih, kažu eksperti, Stasijeve umjetničke čete počele su ostajati bez kolekcionara od kojih bi mogli ubirati poreze, pa su davali bezvrijedne istočnonjemačke marke ili jednostavno mijenjali kućanske potrepštine s ljudima koji su imali djela visoke umjetničke vrijednosti, a da to nisu ni znali.

Kada su postali stvarno očajni, jednostavno su čupali srednjovjekovno popločenje s ulica, otimali crkvene relikvije ili stare knjige iz knjižnica. Poput nacista, ipak, ostavljali su i ne htijući papirnate tragove, dokumente koji su pomogli odrediti provenijenciju i naći neke predmete otuđene destljećima prije. Bischof je rekao da se, pokušavajući ući u trag slici lješnjaka, koristio različitim snimkama, uključujući fotografije koje je Stasi napravio tijekom pljačke 1982. koje pokazuju da slika visi na zidu u Meissnerovu domu.

Za Coortea se zna da je načinio oko 100 slika, a većina od njih su, kako smo spomenuli, detaljno razrađene mrtve prirode. Ne postoji općeprihvaćena cijena za “Lješnjake”, ali, Coorteova djela u istoj tehnici - uljana slika na papiru pričvršćena za dasku, sad je to poznato, na svakoj aukciji postignu cijenu iznad dva milijuna dolara. “Lješnjaci”, koje je Stasi ugrabio, dovezeni su brodom u Amsterdam 1988., pokazuju službene arhive. Kasnije te godine, prema Bischofu, isto ulje prodano je na aukciji u Christie’su u Nizozemskoj za 76.974 dolara.

Kupac, David Koetser, švicarski galerist, prodao ju je sljedeće godine suprugu gđe Weldon, za 145.000 dolara, prema Koetserovim bilješkama. Na računu, slici je nadjeveno ime “Mrtva priroda s četiri lješnjaka”.

Impresivna zbirka

U vrijeme kupnje Weldoni su već desetljećima skupljali i prikupili veliku kolekciju holandskih i flamanskih majstora, a bila je izložena u Walters Art Gallery u Baltimoru 1999. Katalog izložbe kaže da je Coorteova slika lješnjaka došla iz privatne kolekcije u Nizozemskoj, a izložena je posredstvom privatne galerije u Zürichu. Ali ne spominje se ni Meissner, niti aukcija u Christie'su. Bischof je ispričao da je pratio trag slike do gđe Weldon 2011. godine, i poslao joj pismo s detaljnim opisom Stasijeva upada i pljačke, uhićenja Helmutha Meissnera, njegova zatočenja u psihijatrijskoj ustanovi, što je njemačka policija 1997 okarakterizirala kao “čisti slučaj zlostavljanja”. Bischof je za nju slijedio ono što je nazvao putem Coorteove slike nakon što je dospjela u Stasijeve ruke, te izrazio nadu “da mogu ovaj slučaj riješiti u prijateljskoj atmosferi i uzajamnom povjerenju i izbjeći gorke i duge rasprave”.

Kada su se pregovori izjalovili, odvjetnik gđe Weldon, g. Constantini, u Münchenu, gdje Konrad Meissner živi, od suda je zatražio da potvrdi njeno vlasništvo i izjavio u zapisnik da za sad ništa ne potvrđuje vlasništvo Konrada Meissnera nad slikom, te da gospodin Meissner bazira svoje tvrdnje na zakonski netočnom gledištu. Constantini je potvrdio da nasljednici gospođe Weldon planiraju nastaviti zakonsku borbu za vlasništvo nad slikom.

U svojoj izjavi iznio je pretpostavku da Meissnerovi lješnjaci naprosto sliče na one druge, u njegovoj kolekciji.

Ali katalog Coorteovih djela iz 2008. iz pera Quentina Buelota, katalog koji koji se smatra najpotpunijim pregledom Coorteove ostavštine, ne navodi ni jedne druge “lješnjake”. Ove smješta u godinu 1707. Gospodin Meissner junior, sada u dobi od 76 godina, kaže da je siguran da je Weldonova slika ona uz koju je odrastao. “Teško je ne sjetiti se da su vaši roditelji imali tu sliku na zidu”, rekao je, “ako ste u nju gledali svakog dana”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 21:24