VEČERAS NA FESTIVALU TOLERANCIJE Jedan od najpoznatijih svjetskih fotografa prije umjetnika, filmskih zvijezda, sportaša i manekenki snimao je - rat

Krajem ove godine Tony Vaccaro, jedan od najpoznatijih svjetskih fotografa, proslavit će 95. rođendan, u dobroj je formi, ali proglasio se umirovljenikom još 1982. Umjetnik pred čijim su fotoaparatom pozirali - među ostalim - papa Ivan XXIII., Pablo Picasso, Maria Callas, J. F. Kennedy i mnogi drugi, prijatelj Sophije Loren i Marcella Mastroiannija, karijeru je počeo kao ratni fotograf, ali je to malo tko znao.

Unovačen 1944., odmah nakon mature, za Drugog svjetskog rata snimio je oko 8000 fotografija, međutim, sve je to nakon kapitulacije Njemačke pohranio kod sestre u osobni arhiv i više se nikad ratni prizor nije našao u njegovu objektivu: preferirao je manekenke, glumice i glumce, političare, sportaše i svakojake druge celebrityje. Povremeno bi se kustosima i znalcima tog posla pohvalio što je nekad radio i tako je malo pomalo javnosti postala dostupna fascinantna zbirka, izložena najprije u Europi, a tek kasnije u Americi. Po nekima, bio je najvažniji ratni fotograf svih vremena, u što se možete uvjeriti pogledate li dokumentarac u produkciji HBO-a “Pod paljbom: neispričana priča o razvodniku Tonyju Vaccaru”, snimljen lani, koji danas ima premijeru na Festivalu tolerancije u zagrebačkom kinu Tuškanac.

Vatreno krštenje

Vaccara je najprije profesor u srednjoj školi uvjerio da je bogomdan talent za fotografiju. Kad su ga regrutirali, odmah se prijavio u Army Signal Corps, odjel zadužen za bilježenje ratnih događaja, ali su ga tamo odbili i uputili u pješadiju. “Za ovo im nisam bio dobar (oponaša prstom škljocanje fotoaparata), ali za ovo (prst mu je sada tobože na okidaču puške) jesam.” Nije se obazirao na upozorenje da su fotoaparati na ratištu zabranjeni, prošvercao je u svom vojničkom ruksaku Arcus C-3 najpopularniji “snapshot” fotoaparat toga vremena koji je stajao 47 dolara i 272 dana, koliko je proveo na bojištu, i nije se odvajao od njega.

Vatreno krštenje imao je na plaži Omaha u Normandiji, na legendarni Dan D, srećom, bio je u kasnijem valu vojnika koji nije stradao, ponovno je čuo naredbu “Nema kamera ni fotoaparata!”, ali nije mogao odoljeti i škljocnuo na nepregledni niz leševa prekrivenih bijelim plahtama. Isprva nije htio pucati na neprijatelja, međutim, shvatio je da će ga smatrati kukavicom i počeo koristiti pušku kad god je to zatrebalo. Velika mu je prednost bila to što je fotografirao suborce, uživao je njihovo povjerenje, posve je druga situacija bila kad bi se na ratištu zatekao profesionalni fotograf i koristio vojnike kao modele: prema njemu bi odmah stvorili distancu. Za razliku od njih, Vaccaro je radio u amaterskim uvjetima, razvijao je fotografije u svom šljemu ili kad god bi mu se za to pružila povoljna prilika, međutim, propalo je malo toga što je snimio.

Fotografirao je sve, momke dok su se prali i brijali ili koje je upravo ozlijedio šrapnel, zapaljene tenkove i goruće leševe, zarobljenog Nijemca koji je u pogrešan trenutak prihvatio modu Hitlerovih brčića: u njemu se stvorila neosjetljivost prema ratnim grozotama. Pomoglo mu je i to što je većinu vojne službe proveo kao skaut, imao je vremena i mogao fotografirati što je htio. Kasnije je čak postao službeni fotograf glasnika 83. pješadijske divizije kojoj je pripadao.

Smrt u snijegu

“Posljednji korak Jacka Rosea” njegova je glasovita fotografija na kojoj je snimio mladića u trenutku kad ga je ustrijelio neprijateljski metak. Uspoređivali su tu fotografiju s onom pogođenog španjolskog borca Roberta Cape, no oko nje je bilo dosta kontroverzi jer se tvrdilo da je lažirana, a Vaccarova je neosporno autentična. Samo jednom se poslužio namještanjem, zgrozio ga je prizor silovane i ubijene Njemice u čiju je vaginu bio zabijen bajunet, učinili su to saveznički vojnici jer su je pronašli s bazukom. Uklonio je oštricu i pokrio ženu, no vrag mu nije dao mira, inscenirao je sve kako je i zatekao, zatim napravio fotografiju, i poslije još jednom uredio leš.

Uz fotografiju “Smrt u snijegu” vezana je neobična zgoda. Snimio je mrtvog vojnika prekrivenog snježnim nanosom, a zatim ustanovio da je to njegov prijatelj iz djetinjstva Henry Tannenbaum. Desetljećima kasnije odobrio je da se ta fotografija pojavi na nekoj od njegovih izložbi, tamo ju je vidio Tannenbaumov sin koji oca nije upoznao jer se rodio natom nakon što on više nije bio živ, pa su zajedno otišli na mjesto pogibije koje je danas farma božićnih jelki. Ironično, njemačka riječ “tannenbaum” znači jelka.

Oslobođenje

Bio je ponosan na svoju uniformu. Kad su oslobađali Francusku, neka je žena položila svoje dijete u naručje američkog vojnika. “Imala je povjerenja u njega, radovala nam se, to se ne bi dogodilo da smo bili okupatori.” Jednako je fascinantna fotografija na kojoj djevojčica ljubi vojnika, a oko njih u drugom planu plešu razdragane žene. U tom razdoblju snimljeno je mnoštvo fotografija, no Vaccarove su se izdvajale neposrednošću i odsustvom bilo kakve stilizacije.