DAVID MALJKOVIĆ

UMJETNIK ZA KOJEG SE OTIMAJU SVJETSKI GALERISTI Nakon inozemnog uspjeha, prva retrospektiva u domovini

 Goran Mehkek/CROPIX
Ovaj, inače akademski slikar rođen u Rijeci, u Zagrebu se predstavlja na tri adrese: u svom ateljeu te u galerijama Nova i HDD

Prema nedavnom istraživanju koje je za svoj doktorat na Institutu za napredne studije u talijanskom gradu Lucca provela povjesničarka umjetnosti Tihana Puc, od hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni, ako je suditi po prisutnosti na izložbama, vidljivo je troje – uz Mladena Stilinovića i Sanju Iveković – riječki umjetnik David Maljković, koji je od 1996. pa naovamo izlagao 253 puta na svjetskoj sceni.

Brojke su neumoljive, i za one koji možda i nisu zadovoljni ovim istraživanjem koje je pokazalo kakvo je uistinu stanje stvari, a ovaj nas je umjetnik uistinu navikao na vijesti tipa da je njujorška MoMA otkupila njegov rad, kao i londonski Tate, da ga je na Venecijansko bijenale pozvao direktno glavni izbornik, da ima samostalne izložbe u prestižnim mjestima za suvremenu umjetnost kao što su pariški Palais de Tokyo ili madridski muzej Reina Sofia, da ga Guardian intervjuira o najdražem radu, da s dizajnerom Konstantinom Grčićem (upoznali su se, uzgred rečeno, kad je Grčić pokušavao kupiti jedan njegov rad) supotpisuje stol.

New York i Los Angeles

Grčić se za Maljkovićev rad, inače, mogao raspitati na nekoliko adresa. Naime, Maljkovića zastupaju galerija Spruth Magers koja djeluje u Berlinu, Londonu i Los Angelesu, Metro Pictures u New Yorku te par galerija u Beču i u Italiji. Treba napomenuti i da Maljković dolazi iz zemlje koja nema osviješten način promoviranja umjetnika vani u sklopu svoje kulturne politike, već su naši umjetnici manje-više prepušteni sami sebi na međunarodnom tržištu.

No, vijesti na koje nas Maljković nije navikao jest da izlaže kod nas. Prva umjetnikova retrospektiva u Hrvatskoj otvara se večeras na čak tri zagrebačke lokacije - u 18 sati polazi se u obilazak iz Galerije Nova, potom se ide u Galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva, a u 20 sati obilazak “Retrospektive po dogovoru”, kako je naziv izložbe, završava u umjetnikovom ateljeu, na Ribnjaku. Treba dodati da postoji i četvrta adresa, to je kino Tuškanac, u kojemu će se 10. studenoga, u sklopu programa “Kratki utorak”, prikazivati Maljkovićevi filmovi.

Izložbom je pokriveno gotovo dvadeset godina umjetnikova stvaralaštva, među najstarijim je radovima po dataciji “Portret oca”, slika koja je nastala 1998. i na neki način podsjeća na činjenicu da je ovaj umjetnik, koji je diplomirao slikarstvo, no koji se danas bavi različitim i posve drukčijim medijima, zapravo – izvrstan slikar. No, sliku nije izložio zbog toga, Maljković nije tip umjetnika kojeg će privući takva klasifikacija, on vidi nit poveznicu svih radova izloženih u galeriji Nova, pa uz očev portret, na povišenom postolju, stoji i dio novijeg rada “Nove reprodukcije” izloženog na Bijenalu, potom slike koje su “zarazili virusi”, također jedan od radova koji su označili prekretnicu u njegovu stvaralaštvu, iz ciklusa “Nezavisna forma”...

‘Portret oca’

“Portet oca”, inače, izložio je do sada samo jednom, kada je dobio Rektorovu nagradu, na Akademiji. “Svi su izlagali radove s pomakom, da bi pokazali koliko im se rukopis razvio, ja sam namjerno izložio klasičan portret”, sjeća se umjetnik. Što se, pak, tiče, “Novih reprodukcija”, ovako ih je protumačio: “Zanimao me odgovor na pitanje što radimo s golemom količinom slika koje danas generiramo, s tim golemim vizualnim bazenom”.

U prostranom ateljeu ovog umjetnika na Ribnjaku po svoj je prilici najintimniji dio ove Maljkovićeve izložbe. “Želio sam izbjeći situaciju da ovo bude White Cube, odnosno, klasični galerijski prostor, jer to niti nije. S druge strane, nije me zanimala neka situacija pomalo romansiranog pogleda na umjetnikov atelje, gdje uokolo stoje tube boje i paleta. Zanimalo me nešto između te dvije situacije. Stvorio se jedan intimni format, tako da je moguće izlagati akt s druge godine Akademije, uz novije radove s Bijenala. Akt je, inače, nastao dok sam bio student, bila je to posve drukčija razina umjetničke zrelosti”, kaže Maljković.

Prostor nimalo ne nalikuje stereotipu klasičnog umjetničkog ateljea koji umjetnik spominje. To je prostran, bijeli studio. Radovi su izloženi na bijelim panoima.

Pomorac pa umjetnik

Na panoima su izloženi skice, slike, fotografije, crteži... Mnoge od njih, napominje umjetnik, ali kustosice WHW koje od samih početaka prate njegov rad, prvi put izlaže. Jednu vrlo upečatljivu, crnobijelu fotografiju, umjetnik nam objašnjava sam: “Izgleda kao da su kauboji na fotografiji, ali nisu. To je fotografija američkih turista koji posjećuju Dolinu sunca. No, fotomontažom sam umetnuo neizvedeni spomenik Vojina Bakića koji se trebao izvesti ispred Lisinskog pa izgleda kao da su krenuli prema tom spomeniku“ tumači.

Oni crteži koji su datirani u budućnost, u 2050. ili 2070., kod nas nisu izlagani, nastali su dok je bio na studiju u Amsterdamu, što je i bila prekretnica u njegovu stvaralaštvu. Maljković je, nakon završene srednje Pomorske škole, mislio da će postati pomorac, potom je upisao Pedagoški fakultet u Rijeci, pa Likovnu akademiju u Zagrebu, a na usavršavanje odlazi u Amsterdam, gdje se nakon razdoblja kraće umjetničke krize okreće onoj vrsti umjetničkog izraza po kojemu ga poznajemo danas.

Uglavnom, sve je kod Maljkovića jedna neprekidna mijena, sve se mijenja i nadopunjuje na ovoj izložbi, pa kako sam Maljković tumači: “Umjetnost nije neka konformistička situacija da kažete to je to, sad je to moj život, pomirite se sa sobom. U prirodi je umjetnosti da ima unutrašnji nemir, dinamiku, da postavlja nove razine, nova pitanja“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:59