Umjetnik koji je platio skupu cijenu samoće

Iako retrospektiva jednog kiparskog opusa u Tehničkom muzeju može zazvučati čudno, izložba Branka Vlahovića koja je tamo upravo u tijeku svojevrsni je hommage kiparevoj izložbi iz 1975. koja je značila prekretnicu u njegovoj karijeri i svojevrsni izlazak iz sjene. Budući da je zadnjih 30 godina sustavno izostajala kritička valorizacija njegova rada, ali i percepcija šire javnosti, iz zaborava ga je odlučila izvući umjetnikova pranećakinja Ana Labudović.

- Branko Vlahović moj je praujak, a cijela priča počela je tako da sam odlučila srediti njegovu ostavštinu koja je u vlasništvu obitelji i koja je godinama propadala po podrumima i tavanima - priča Ana Labudović, autorica projekta koji osim izložbe u Tehničkom muzeju obuhvaća i monografiju koju potpisuju povjesničari umjetnosti Guido Quien i Darko Schneider.

‘Skicnbuh’ iz Pariza

Branko Vlahović rođeni je Bjelovarac, no poslovno i životno više je bio vezan za Zagreb i Karlovac, gdje je neko vrijeme radio kao nastavnik likovnog odgoja, sve dok nije došao trenutak u kojem je odlučio napustiti nastavničku profesiju i potpuno se posvetiti kiparstvu. Njegova životna priča bila je tipična umjetnička: teški uvjeti života, a uz to je bio dosta boležljiv i imao problema sa srcem.

Završio je kiparstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i specijalku kod prof. Frane Kršinića; jedna od prvih skulptura koje je napravio bio je Ikar (1960.) koji se nalazio u propalom Parku skulptura na Velesajmu, dok je Nimfa postavljena 1963. ispred karlovačkog hotela Korana. Obje su predstavljale radikalan otklon od tradicijske figuracije. Uslijedila je faza drva, a nakon 1968. godine pretežno radi u limu.

Za njegove limene radove kritičar Marijan Susovski napisao je kako je riječ o “najboljem primjeru minimalističke skulpture”. Zanimljivo, u doba kada je Vlahović počeo stvarati još nije postojao termin “minimal art”, pa se s pravom postavlja pitanje kakav je bio njegov prozor u svijet? Godine 1953. bio je na tromjesečnom studijskom boravku u Parizu, no to je, navode autori monografije, bilo prekratko vrijeme za ozbiljnije percipiranje avangardnih kretanja.

- Nemamo apsolutno nikakve naznake da je on imao neke uzore vani, ne radi se o tome da je bio dobro informiran, već bih prije rekla da je bio jako intuitivan za to razdoblje. Našli smo njegov “skicnbuh” iz Pariza u kojem je skicirao Notre Dame, most na Seini, Michelangelova “Pobunjenog roba” u Louvreu... ali moja obitelj ne sjeća se da je imao neke reference i uzore - objašnjava Labudović.

Kritike iz toga doba različito ga smještaju; Zdenko Rus, primjerice, uvrštava ga u krug umjetnika kojem pripadaju još Julije Knifer, Mladen Galić, Stevan Luketić i Juraj Dobrović, a njegovu umjetnost uspoređuju i s onom američkih umjetnika minimal arta Sol LeWitta, Barnetta Newmana i Franka Stelle. Branko Vlahović bio je vrlo introvertirana osoba, nije bio član neke likovne grupe niti se družio s generacijskim istomišljenicima:

- Nije se htio izlagati drugim utjecajima, a još više od toga ga je bilo strah da ljudi njega ne kopiraju - objašnjava nam Labudović.

Zavidna kolekcija ploča

Ipak, Vuković je živio u izuzetno plodnom kulturnom razdoblju: bilo je to doba EXAT-a 51, Novih tendencija, Zagrebačke škole crtanog filma, Muzičkog bijenala... Imao je zavidnu kolekciju ploča, a slušao je totalnu avangardu: Bacha, Beethovena, Pendereckog... Povremeno je surađivao s Vojinom Bakićem na izradi partizanskih spomenika, a ono po čemu ga ljudi najviše pamte su objekti od nehrđajućeg čelika, skulpture koje je radio u suradnji s inženjerima i tvornicama: Tvornicom parnih kotlova i Tvornicom Jedinstvo. Mnoge od fotografija njegovih radova snimila je, prisjeća se Schneider, Marija Braut, a na njima se vide i neke skulpture kojima obitelj do danas nije uspjela ući u trag. Branko Vlahović primjerenu valorizaciju svoga rada nije dočekao; 1979. godine smrtno je stradao pod tramvajskim kotačima na Krugama, prilikom neopreznog prelaska pruge.

- Ješa Denegri u jednom je tekstu napisao da je “skupa cijena samoće” i mislim da je to jedan od najvećih razloga zašto moj praujak nije bio adekvatno prepoznat. On je bio vrlo samozatajan, nije se htio laktariti, bio je i oštar na jeziku prema ljudima koji mu nisu pasali, a to su osobine koje ni tada ni sada nisu prolazile - smatra Labudović.