“U dva tjedna omotani Reichstag pogledalo je pet milijuna ljudi. Dugo smo vjerovali da taj naš rad uopće nije moguć”, govorio je umjetnik Christo, najpoznatiji po omatanju građevina te prekrivanja čitavih otoka tkaninom, koji je umro u 85. godini u svojem domu u New Yorku.
“Moja supruga Jeanne-Claude i ja prvi put smo predložili ideju da omotamo javnu zgradu 1961. godine. Tvrdili smo da bi trebalo omotati parlament ili zatvor. Kako je, ipak, bilo najlakše omotati galeriju, započeli smo s Kunsthalleom u Bernu 1968.”
Posthumni projekt
“Osam godina kasnije, otišao sam prvi put u Berlin”, govorio je Christo o tome kako je došao do jedne od svojih najpoznatijih ideja, koju je naposljetku realizirao tek 1990-ih. “Bio sam uplašen. Grad je dalje bio podijeljen, posvuda su bili špijuni. Mislio sam u jednom trenu čak i da će me uhapsiti. Povjesničar Michael Cullen pokazao mi je zgradu Reichstaga. Činila se savršenom. Nisu je koristili od požara 1933. godine. Nalazila se u oba dijela podijeljenog grada. Za mene, Bugarina koji je pobjegao od komunizma, odnosi između istoka i zapada jako su važni.”
Sljedeći projekt koji je bio planirao, omotavanje Slavoluka pobjede u Parizu, izvest će se posthumno, u rujnu sljedeće godine. Znameniti Slavoluk pobjede omotat će se u 25.000 četvornih metara polipropilenske tkanine koja se može reciklirati, u srebrno plavoj boji, uz korištenje 7000 metara crvenog užeta.
Rođen je kao Christo Vladimirov Javacheff u Bugarskoj 1935. Kasnije je u svojoj umjetnosti koristio samo ime Christo, i pod tim imenom posrtao planetarno poznat. Studirao je u Sofiji, a iz zemlje je pobjegao 1957. godine, sakrivajući se u vlaku. Dvije godine kasnije upoznao je ljubav svog života, Jeanne-Claude Denat de Guillebon. Bili su u braku više od pet desetljeća i radili skupa kao umjetnici. Češće se u javnosti spominjao on, no i radove nastale nakon njezine smrti potpisivao je kao zajedničke.
Bačve na ulicama
Njihov prvi zajednički javni rad datira u 1961. godinu kada su pokrili bačve u kelnskoj luci. “Radovi su to koji čine zadovoljstvo, nemaju druge funkcije”, rekao je svojedobno u intervjuu za Guardian. Godinu dana kasnije zabarikadirali su pariške ulice bačvama. Taj rad, nazvan “Željezna zavjesa”, doveo ih je na mapu umjetničkog svijeta.
Inače, Christo je čitav život odbijao sponzore, iako ih je mnogo njih u njegovu radu željelo sudjelovati, a financirao se isključivo prodajom crteža koji su prethodili projektima. “Uvijek smo Jeanne-Claude i ja bili dobri u pregovorima, i dobro da jesmo, inače projekti ne bi bili realizirani”, rekao je.
Osamdesetih godina, kako je njihova reputacija u međunarodnom umjetničkom svijetu rasla, tako su radili sve ambicioznije projekte, primjerice u zaljevu Biscayne u Miamiju jedanaest otoka okružili su svijetloružičastom polipropilenskom tkaninom koja je plutala. Omotali su, potom, najstariji pariški most Pont Neuf, a uz dozvolu Jacquesa Chiraca, tadašnjeg gradonačelnika Pariza.
U njujorškom Central Parku postavili su strukture od vinila, naziv je bio “Vrata”, a upečatljiv je bio i njihov rad u Italiji, na jezeru Iseo kraj Milana, “Plutajući stupovi”, koji se sastojao od 100 tisuća kvadratnih metara žute tkanine, nošen modularnim sustavom dokova, od 226.000 kocaka polietilena, a ljudi su po njemu mogli hodati od Sulzana do Monte Isole.
Na ljeto 2018. napravio je, uz londonsku Serpentine galeriju, privremenu instalaciju od 7506 bačvi koje su plutale jezerom. Rad je nazvan “Mastaba”.
No kao njegov najpoznatiji rad ostalo je omatanje Reichstaga. Godine 1995., šest godina nakon pada Berlinskog zida, i više od dva desetljeća koliko je prošlo od izvorne ideje, prekrili su zgradu njemačkog parlamenta tkaninom od aluminija. “Bila je to jedna od najljepših stvari koje sam vidio. Stotine penjača penjale su se po fasadi Reichstaga, polako podižući srebrnu tkaninu. Nije bilo mašina, samo ljudi koji plešu neku vrstu baleta u zraku. Mnogo je ljudi došlo promatrati te prizore”, govorio je.
Godine pregovora
Grad Berlin želio je da ovaj rad traje duže, odbili su. Trajao je dva tjedna: “Tko ga je vidio, vidio ga je. Nikad naš rad ne traje dugo”, rekao je Christo. “Ne ponavljamo radove, nikad nećemo napraviti novi plutajući objekt, nikad više staviti željeznu zavjesu u kanjon, i nikad više nećemo omotati Parlament.”
Od prve ideje do realizacije projekta Reichstag prošle su, dakle, dvadeset i četiri godine. Pregovarali su sa šest predsjednika, tri puta su odbijeni, “bio sam depresivan i spreman odustati. No, 1994. godine predloženo je glasovanje i dobili smo većinu”, rekao je. Vjerovao je da im je u korist išla činjenica što su sami financirali projekt, prodajući modele i crteže za njega. Sakupili su 15 milijuna dolara. Za ovaj je projekt bila potrebna i velika upornost. Kako je rekao The Guardianu:
“Sami smo, osobno, razgovarali sa 350 zamjenika. Helmut Kohl, tadašnji kancelar, nije računao da ćemo toliko biti uporni, da ćemo toliko izdržati. No, uspjeli smo ih uvjeriti s tri argumenta: bio je to jednostavan projekt bez skrivene poruke, plaćali smo ga sami i svi su materijali kasnije reciklirani.”
Za dozvolu su morali ispisati dokument od sedam stotina stranica, “kao da smo predlagali gradnju aerodroma”. Srećom, imali su dovoljno vremena za pripreme: tkaninu su prvo prevukli preko dvorca u blizini Hannovera, unajmili su nekadašnju sovjetsku vojnu bazu u kojoj su izgradili model Reichstaga. Nakon mnoštva testova, odlučili su za aluminijsku tkaninu. Ostalo je povijest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....