ŠTO JE OSTALO OD UMJETNOSTI 90-IH?

U lošim vremenima isplivali su Grubić, Tolj, Iveković...

Što su nam u umjetničkom pogledu donijele devedesete? Je li prerano kontekstualizirati ovo razdoblje? Je li bilo prilike za izražavanje u gotovo nemogućim uvjetima? Jesu li umjetnici bježali u sebe ili su stvarali umjetnost koja je odgovor na zbivanja? Ima li hrvatska umjetnost tog razdoblja svoju Guernicu i možemo li je prepoznati?

I dok smo iz mnogih kuteva promatrali dosege iz 60-ih ili 80-ih, devedesete su, iako su nam mnogo bliže, u umjetničkom kontekstu najslabije defirano razdoblje.

Art radionica Lazareti

Tema novog broja časopisa povjesničara umjetnost “Život umjetnosti” upravo je ovo razdoblje, koje urednica časopisa Sandra Križić Roban definira i kao izgubljeno, pa i zaboravljeno desetljeće likovne umjetnosti.

Na naslovnici je detalj fotografije “13 koraka” Ivana Posavca: fotografija bilježi stvarnost. S druge strane, mnogi umjetnici bježe u sebe, galerije su prazne, stvaraju se razna čuda hrvatske naive, o umjetnosti se govori ponajviše s nacionalnim predznakom. Zatvara se važna galerija Prošireni mediji (kasnije je opet otvorena), a na Galeriju SC-a vrše se politički pritisci.

Ima li umjetničkog otpora? Ponešto. Upravo u razdoblju nedemokratičnosti, formiraju se nezavisne scene.

Povjesničarka umjetnosti Jelena Pašić važnom smatra pojavu dubrovačkog umjetnika Slavena Tolja i Art radionici Lazareti, Montažstroja i, naravno, časopisa Arkzin.

Grubić ključan

Ona kao ključnu godinu razdoblja defninira 1998., između ostalog i zbog rada umjetnika Igora Grubića koji, u suradnji s ATTACK-om, organizira niz akcija “Knjiga i društvo - 22 posto”, performansa u kojima sudjeluju Tomislav Gotovac i brojni umjetnici. Treba napomenuti kako više autora ističe Grubićev rad kao ključan za ovo razdoblje.

“Život umjetnosti” donosi parcijalan prikaz srpske i slovenske scene pa se paušalnom usporedbom tekstova može zaključiti da su njihove scene devedesetih obilježili slikari ( Zoran Marinković, Srđan Đile Marković, obojica su i glazbenici), a našu konceptualni umjetnici.

I hrvatska umjetnost razdoblja ima svoju sliku, no ta se slika u ovom broju “Života umjetnosti” ne spominje. Izostavljeni su i mnogi konceptualni umjetnici, poput primjerice Dalibora Martinisa.

U posebnim se tekstovima zato izdvajaju konceptualne umjetnice Vlasta Žanić, Kata Mijatović i Božena Končić Badurina te Edita Schubert.

Jednu od važnijih posljedica devedesetih, u pozitivnom kontekstu, osjećamo danas. Nakon pada Željezne zavjese, “otkriva” se umjetnost s “druge” strane: naši umjetnici izlažu u najvažnijim muzejima svijeta. No, postoji i minus, a to je često nametanje klišeja i predrasuda o umjetnosti Istočne Europe, na koje pristaju i sami umjetnici.

1. Ivan Posavec, ‘13 koraka’, 1992.

Na naslovnici “Života umjetnosti” je detalj fotografije iz serije “13 koraka” Ivana Posavca, koja je njegov hommage Robertu Capi. Nastala je 1992. godine, i snima mlade pripadnike HV-a. Samo godinu dana ranije mastao je Posavčev ciklus koji snima mladiće kako se opraštaju od svojih obitelji, odlazeći u JNA (ciklus “Na kraju puta”).

2. Igor Grubić, Attack, skupina autora (Tomislav Gotovac...): ‘Knjiga i društvo - 22 posto’, 1998.

Povod projektu koji je organizirao Igor Grubić, a sudjelovalo je niz umjetnika, bilo je uvođenje dodatnog poreza na knjige, koji je sljedeće godine ukinut. To je ujedno bio i prvi događaj koji je okupio i aktivno uključio čitavu nezavisnu kulturnu scenu Zagreba. “Činjenica da je dotad ‘nedodirljivi’ politički aparat između ostaloga pokleknuo pred udruženim snagama kulturnih aktera - i šire - javnošću, djelovala je krajnje optimistično na ostatak desetljeća”, piše Jelena Pašić u “Životu umjetnosti”.

3. Ivana Keser, Aleksandar Ilić: projekt EgoEast, i izložba tog projekta u Umjetničkom paviljonu

U knjizi je i intervju s Aleksandrom Ilićem i Ivanom Keser, suosnivačima i pokretačima skupine mladih umjetnika EgoEast koja je prodrmala uspavanu scenu početka devedesetih. Kasnije su s Tomislavom Gotovcem stvarali “Weekend Art”, seriju performansa na Medvednici.

4. Boris Cvjetanović: Serija ‘Radnici’

Još od kraja osamdesetih, pa tijekom cijelih devedesetih, Cvjetanović fotografira radnike i radnice tvornica: pogon DIOZ-a, akumulator Munja... Fotografije su crno-bijele, i suosjećajne. Podsjetimo kako nas je i na Venecijanskom bijenalu predstavljao ciklusom “Bolnice, radnici, škole i zatvori”.

6. Slaven Tolj, Lazareti

Dubrovački umjetnik Slaven Tolj jedno je od najvažnijih umjetničkih imena devedesetih, ne samo zbog svog opusa, već i zbog kreiranja scene oko njegove art radionice Lazareti (kasnije otvara i Karantenu). Cenzure nije nedostajalo. Tako je, primjerice, Antun Maračić u Lazaretima kod Tolja 1994. godine otvorio izložbu koja je zatvorena zbog - upotrebe ćirilice. Naime, izložio je grafike/kolaže koje na crnom papiru i na mjestima gdje bi trebali stajati prometni znakovi stavlja različite simbole dubrovačkih vrijednosti (crkve, spomenici...), a ispod je bio na ćirilici ispisao “Opasnost!Lepota”, “Opasnost!Istorija” i tako dalje. Izložba je zatvorena nakon tri dana.

7. Antun Maračić, Fotografije iz Nove Gradiške, 1991.

Prva je fotografija snimljena 13. prosinca 1991. godine. Autor bilježi praznu ulicu, i policajce koji mu prilaze (policajci su inače hodali prema njemu da ga privedu jer fotografira, a ne bi smio). Druga je snimljena tri dana kasnije, 16. prosinca, a prikazuje ulicu na kojoj je stup s osmrtnicama, usamljeni mali lik koji odmiče u daljini te gradski sat koji je posve nakrivljen od bombardiranja, što fotografiji daje i snažnu simboliku.

8. Ivan Faktor, Osijek, 1991.

Ivan Faktor hoda po Osijeku i snima mokre prazne pločnike. Na fotografije (riječ je o seriji od devet fotografija) otiskuje titlove monologa ubojice iz Langova filma M (“Idem ulicom i osjećam da me netko prati. Ali, to sam ja...”). Realnost i film se miješaju.

9. Igor Grubić: Crni peristil, 1998.

Saša Šimpraga, koji se u svojem tekstu u “Životu umjetnosti” bavi javnim prostorom, izdvaja Grubićev rad “Crni peristil” kao umjetničku intervenciju koja je najbolje “utjelovila i oprostorila nacionalnu patologiju izgubljenog desetljeća”.

10. Sanja Iveković, Gen XX

Riječ je o seriji radova u formi oglasa preuzetih iz tiskanih medija. Na reprodukcijama su portreti vrhunskih fotomodela, s kojih su skinuti komercijalni sadržaji. Umjesto toga, potpisani su sa imenima narodnih junakinja: Dragica Končar, Nada Dimić, Ljubica Gerovac...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:55