Muškarac srednjih godina hoda na štulama kako bi izbjegao golemu količinu smeća koja mu je pod nogama, jer drukčije ne bi mogao proći. Frizura mu je čupava, brada stara tri dana, nemate osjećaj da se jučer tuširao, no nehajno prigovara: "Ja ne znam zašto ti urbanisti toliko forsiraju zelene površine". Može se zaključiti da stoji u Vukovarskoj ulici u Zagrebu jer se u pozadini vidi zgrada, djelo Stanka Fabrisa, prepoznatljiva po valovitoj terasi na vrhu. Po opisanome, čovjek bi mogao pomisliti da je 2025. godina jer je smeće naša sveprisutna opsesija. No, nije, već je 1961. godina, a riječ je o karikaturi iz ciklusa čiji je protagonist Pero, dobro poznat starijim generacijama čitatelja. Izlazio je u Vjesniku, a djelo je poznatog karikaturista Otta Reisingera.
Doduše, kad bolje pogledate, jasno je da je karikatura nastala prije nego što je podignuta Jelinekova Zagrepčanka, a i prije zagrebačkog potresa koji je oštetio Fabrisove valovite oblike koji podsjećaju na more.
Ova se Reisingerova karikatura nalazi u knjizi Frana Dulibića, koju je izdalo Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, a naslov joj je "Prikazi grada između utopije i distopije u karikaturi, stripu i animiranom filmu". Ti prikazi kronološki, u Dulibićevu istraživanju, počinju od 1945. godine. U knjizi je mnogo primjera, a naslovnicu krasi grad profesora Baltazara.
Tema grada u umjetnosti kod nas je više puta uspješno obrađena, a podsjetimo na sjajnu izložbu "Ikonografija grada" koju je svojedobno radio Željko Marciuš. Organizirane su dvije izložbe, a obje su produljivane zbog zanimanja publike. Marciuš je izložbu kontekstualizirao kroz petnaest poglavlja, kao što su Pop grad, Čovjek u gradu, Rat u gradu, Grad kao sudbina, Eros grada, a uključeni su svi mediji - slike, kipovi, performansi, fotografije, video, instalacije, film... Od Tomislava Gotovca i njegove šetnje gradom, do, recimo, Vorihovih slika. Dakle, postoji prilično zanimanje za ovu temu.
Dulibić je obrađuje prilično široko. Nisam, na primjer, znala da u psihoanalizi grad simbolizira majku koja zaštićuje i ograničava. Autor se bavi i književnim temama, tekstom Maše Kolanović o Borivoju Radakoviću, citatima pjesama grupa Film, Sex Pistolsa...
Knjiga počinje 1945. godinom, a poznato je da je neposredno nakon rata pokrenut tjednik Kerempuh. Dulibić tumači da je "svrha takvog časopisa bila ideološka propaganda Komunističke partije kroz satiru, koja je trebala utjecati na javno mnijenje, te ga i formirati". Grad se tada rijetko pojavljuje, primijetit će Dulibić, u političkim karikaturama. Iznimka je New York koji, kao simbol kapitalizma, predstavlja grad koji zanemaruje radnička prava. Uz to su se bavili i velikim gospodarskim rastom.
No grad se kao tema ozbiljnije javlja kad javnost postane svjesna nedostatka stanova. U tijeku je izložba u Muzeju grada Zagreba koja se, uz ostalo, bavi i tom temom. Zbog posljedica ekonomske blokade nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, naime, donesene su političke odluke o smanjivanju državnih investicija u društveni standard. "Rezanje" iznosa namijenjenih podizanju stambenih i javnih zgrada, "brisanje" objekata iz investicijskih planova te revizije projekata radi ušteda izravno su utjecali na redukciju sadržaja i promjenu planirane dinamike gradnje naselja. Drugim riječima, ti bi kvartovi, da je sve bilo po planu, izgledali sasvim drukčije. Sagrađen je dio zgrada u jezgrama triju naselja, no veći dio stambenih i javnih zgrada nije realiziran. Dinamika gradnje bila je sporija od planirane. Gradnja manje od 800 novih stanova godišnje nije mogla zadovoljiti veliku potražnju za stambenim prostorom.
Temom podstanarstva bavi se oskarovac Dušan Vukotić, a zanimljivo mi je bilo vidjeti i da se Aleksandar Srnec, umjetnik geometrijske umjetnosti i mobila, također bavio karikaturom. Ne znam koliko je to poznato, no i Ico Voljevica je duhovit, a u ovom me poglavlju najviše nasmijala Reisingerova cinična nota. Na naslovnici Kerempuha objavljena je, naime, "priča" o zagrebačkom turizmu - "Mikulićevu su pitali hoćemo li s njima ljetovati u Gundulićevoj ulici, jer Zagreb je ionako turistički grad", razgovaraju muž i žena u prvom planu, u kupaćim kostimima, a u pozadini se vidi još ljudi koji se sunčaju na zagrebačkim krovovima.
Reisinger je obuhvatio sve teme grada i urbanizma, jer je po profesiji, saznajemo u knjizi, bio arhitekt.
Splitski karikaturisti bave se sporim rješavanjem zaštite i obnove zgrada u Dioklecijanovoj palači. Neke su teme s ovih područja, reklo bi se, vječne. Sedamdesetih se godina Joško Marušić u Nedjeljnoj Dalmaciji bavio temom stanovnika Jadrana, uz obalu, koji su otjerali turiste. Dvojica razgovaraju i zaključuju da "ni jedan nam turist neće smetati".
Prikaze grada Dulibić nalazi i u poznatom Bednjančevu stripu "Jasna i osmoškolci", koji je izlazio i u Modroj lasti, odnosno bilježi šetnje gradskim ulicama.
Nezaobilazni su autori okupljeni oko Novog kvadrata, a među njima i Mirko Ilić te njegov rad "Vodoravno i okomito" iz 1978. godine, objavljen u "Poletu". Sjajan mi je i Dušan Gačić, za mene otkriće, no o njemu nažalost ne znam dovoljno.
Kada je riječ o gradu, naravno, nemoguće je zaobići Danijela Žeželja i "Sun city".
Od novijih djela, što mi je jako drago, uvrstio je i dvije karikature duhovite Tisje Kljaković Braić iz njezina ciklusa "Oni", a jedna se odnosi na građanski stan.
U svakom slučaju, vrijedno svake preporuke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....