Bio je petak trinaesti. Golem muškarac visok gotovo dva metra i krupan, glave obrijane na ćelavo, izašao je iz haustora u Ilici broj 8, u neposrednoj blizini glavnog zagrebačkog trga. Nije baš bio topao dan, ljudi su na ulici hodali u debelim kaputima. Golemi je čovjek hodao gol to Trga, ponekad podizao ruke u zrak, na kraju je legao i poljubio asfalt. Nije sve to dugo trajalo, niti dvadesetak sekundi, snimali su ga Ivan Posavec i Mio Vesović. Povezao ih je tjednik "Polet" koji će tih godina mijenjati novinarstvo. Bilo je podne, netom prije označio je sat Grički top.
Bio je to dan kada je Tomislav Gotovac izveo performans, "Zagreb, volim te" koji će povijest zabilježiti kao jedan od najvažnijih performansa u povijesti Hrvatske, tada jugoslavenske umjetnosti. Poneki bi ga prolaznik pogledao, netko bi nešto i dobacio, no i ne čini se, barem promatrajući iz današnje perspektive fotografije, da je ljude njegova golotinja previše iznenadila, isprovocirala. Nije to, uostalom, bio ni prvi Gotovčev rad u kojemu je koristio nago ljudsko tijelo kao instrument umjetnosti. I u Beogradu je, deset godina ranije hodao nag po ulicama u jednom drugom performansu.
Teško je zaključiti da su prolaznici, većina njih, imali dojam da prisustvuju povijesnom performansu. Nakon što je došao na Trg, umjetnik je uhapšen radi remećenja javnog reda i mira, čini mi se. Tomislav Gotovac je akciji naknadno dao puni naziv: Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te…). Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari! Vlastiti lik na fotografiji 5. podsjetio ga je na nosoroga, žuđeni plijen Hawksovih lovaca, "čistu i iskrenu životinju koja ide samo naprijed", kako je rekao u dokumentarnom filmu Željka Radivoja.
Prošlo je točno četrdeset godina, od tog dana. Danas, 13. studenog 2021. bio je sunčan dan, sunčaniji u svakom slučaju nego dana. Pandemijsko je vrijeme. Manje je ljudi bilo na ulicama nego što ih je na ovim fotografijama, grad kao da se smanjuje. Možda i griješim, no čini mi se da bi danas bilo žešćih reakcija prolaznika nego tada, svijet kao da se radikalizirao, polarizirao.
Tomislav Gotovac bio je najveći hrvatski performance umjetnik i veliki filmski redatelj. Umjetnost i život kod Gotovca bili neraskidivo povezani.
U jednom je trenutku promijenio ime u Antonio G. Lauer, uzevši djevojačko prezime majke koja ga je poticala na umjetnost, i osjetivši potrebu da prekine sa svime od ranije, no za nas je ostao jedinstveni Tomislav Gotovac.
Jedan je od rijetkih koji su doslovno svake sekunde svojeg života proživjeli umjetnost. Bio je beskompromisan do kraja, i veliki perfekcionist, koji je svaki svoj performance promislio do najsitnijeg detalja, bilo da je od jutra do mraka danima živio nasred Trga bana Jelačića, ili se gol odlazio kupati u fontanu na Trgu žrtava fašizma. Imao je veliku karizmu.
