Teško je povjerovati da je netko mogao stvarati tom snagom s 90 godina. Ovo što sam vidjela u Novom Zagrebu je - vanserijski

Prvi sam put retrospektivnu izložbu Đure Sedera gledala prije deset godina. Puno se od tada promijenilo, pa i sam naziv institucije, nekada se zvala Moderna galerija, a danas, nakon bitke o kojoj smo više puta pisali, Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Tada sam i prvi put upoznala ovog umjetnika. Malo je reći da me Đuro Seder oduševio, kako svojim razmišljanjem o umjetnosti tako i predivnim karakterom. Ne bih čak rekla da je bio lišen ega, nego je taj ego koristio u ispravne svrhe. I to se na njegovim slikama i vidjelo, ta duhovnost. Radio je do pred kraj života, a poživio je preko devedeset godina, svakodnevno je odlazio u svoj atelje na Likovnoj akademiji, za koji su ga vezala sjećanja još od studentskih dana. Slikao je iza devedesete godine života samu ljubav, ljubavne parove, i to su slike koje su dopirale do promatrača, upravo na jedan fizički način. Prije nego što sam bila na toj retrospektivi, dakle prije deset godina, zbunjivale su me promjene u njegovu stvaralaštvu, no nakon što sam ga, dakle, upoznala, i nakon što mi je ispričao kako je do pojedinog ciklusa dolazio, svoj tok misli, prestale su me zbunjivati te česte promjene u njegovu opusu, od posve crnih slika do razigranih kolorita. On je, naprosto, bio umjetnik koji je sve promišljao, od samih početaka.

Đuro Seder

Seder je, naime, jedan od protagonista poslijeratne umjetničke grupe Gorgona, jedne od najvažnijih umjetničkih grupa koje su ikad postojale kod nas. U to je doba slikao apstrakcije, njegovim je djelima dominirala crna boja, i to punih 14 godina. "Koji su bili psihološki razlozi iza toga, dalo bi se nagađati", rekao je u nedavnom intervjuu. Početkom sedamdesetih godina ovaj je umjetnik napisao i esej o "Nemogućnosti slike", kojim je snažno utjecao na onodobnu teoriju. Kasnije piše i o "Mogućnosti slike".

Ta dva eseja, tvrdi, snažno su odredila njegovo slikarstvo. No i dok je slikao crne slike, treba reći da su to bile slike s vrlo gustim nanosima boje. Kasnije je slikao ljudske figure, primjerice sebe, jako su to duhoviti autoportreti, i suprugu. Također se počinje baviti i religioznim slikarstvom i jedan je od rijetkih umjetnika kod nas koji se tom tematikom uspješno bavio.

O svemu sam tome razmišljala dok sam gledala izložbu u iznimno agilnoj novozagrebačkoj Galeriji Vladimir Buzančić, posvećenu Đuri Sederu, a koja traje do 28. veljače. Više sam puta bila u ovoj galeriji, no više u potrazi za djelima mladih umjetnika koje su izlagali.

Đuro Seder

I ova je izložba nazvana retrospektivom, no tematika je sužena na dva aspekta kojima se Seder bavio, a to su priroda i religiozne teme. Dva, dakle, motiva poprilično povezana s duhovnošću.

Autor koncepta izložbe je Milan Bešlić, a voditeljica i kustosica Galerije Vesna Šantak autorica je postava izložbe i uvodnog teksta.

Na izložbi je sedamnaest slika, riječ je, dakle, o manjoj, no promišljenoj retrospektivi. "Mrežnica" te "Krajolik" isključivo su posvećene motivima pejzaža, a "Krist pripovijeda učenicima" te "Posljednja večera" su religiozne tematike, no ima i odnosa među ljudima, na slikama "Dvoje" ili "Ona i on". Izuzev tri slike iz osamdesetih, sve datiraju u dvijetisućite, dakle u zreliju fazu umjetnikova stvaralaštva. Dimenzije su najvećeg broja slika 105 puta 130 centimetara. Vesna Šantak s pravom piše o snazi, vitalnosti zelene boje bujnih krošanja i biljaka, o gustim nanosima boje. Uistinu, ta snaga boje oborit će vas s nogu kad uživo gledate slike Đure Sedera. Uz tu povezanost dvoje ljudi koje je uspio naslikati kao malo tko u hrvatskom slikarstvu, povezanost koju je Seder morao osjećati da bi je na takav način znao prenijeti. Primjerice, promatramo njegov akt, s leđa, i njezinu polufiguru, u pejzažu. Užitak u slikarstvu je očit.