IZLOŽBA

Sudbina nekoć čuvene Fotokemike zabilježena je kamerom Silvestera Kolbasa

Silvestar Kolbas
 Ronald Goršić/Cropix
Godinama je nastajala izložba dijaloga fotografa i motiva koji mu je na neki način bio suđen

Fotokemike sam se posljednji put sjetila prije točno godinu dana. Pred sam kraj je godine preminuo dizajner Dušan Bekar koji je od pedesetih do osamdesetih godina radio za ovu tvornicu. Bekar, autor i nezaobilazne zaštitne figure Fotokemike, siluete čovjeka s fotoaparatom, gotovo je bio njihov kućni dizajner, radio je brošure, kataloge, letke, čestitke...

U suradnji s Josipom Sudarom, motivi koje su odabrali ukazivali su na optimizam tvornice u kojoj je na njezinom vrhuncu bilo zaposleno dvije tisuće ljudi. Pojavljivala se tako zaigrana djevojčica iznad koje se poručilo "Veselite se životu, snimajte", ili bijela silueta zeca koji "fotografira" ambalažom za Efka 20 Pan film, uz koji je pisalo "Ulovi motiv".

Malo tko od nas koji smo odrastali u socijalizmu ne pamti Efka filmove iz svog djetinjstva, bili su nezaobilazni rekvizit na obiteljskim svečanostima ili putovanjima, zapravo, u svakom trenutku koji je valjalo zabilježiti, ili se barem smatralo da ga valja zabilježiti. Desetljećima kasnije, Fotokemike nema. Posljednji dan u svojem je radnom vijeku upisala prije osam godina, 2012.

Osobna perspektiva

Temom Fotokemike u svom novom se ciklusu, izloženom u galerijskom prostoru Tehničkog muzeja, bavi snimatelj, fotograf i profesor snimanja Silvestar Kolbas. Iako je preživjela nešto dulje, Fotokemika je stradala u tranziciji. Danas su u upravnoj zgradi, na lokaciji u Samoboru, tumači Kolbas, provizorni uredi i krematorij za kućne ljubimce. Ostalo je napušteno.

Optimizma s Bekarovih i Sudarovih reklama više nema.

Nije ovo prvi put da se kroz umjetnosti interpretira naslijeđe koje je nestalo ili izgubilo svoju funkciju tijekom tranzicije. I sam se Kolbas već bavio temom naslijeđa, napuštenim kinom Crvena zvijezda u Vinkovcima, kinu njegova djetinjstva.

Na novom ciklusu radio je četiri godine. Priča je to o nestanku jedinog poduzeća fotokemijske industrije u Jugoslaviji koje je pogone je imalo u Zagrebu i Samoboru, temeljilo se među ostalim na radu kemičara Maksa Plotnikova koji je izradio posebnu emulziju za fotopapir, a lansirala je proizvode i na šire tržište.

Kao i Crvena zvijezda, i ovaj je ciklus Kolbasu intimno važan i ispripovijedan je iz njegove osobne perspektive. Fotografijom se bavi od dječačkih nogu i koristio je mnoge proizvode Fotokemike kao što su spomenuti filmovi Efke, kemikalije, fotopapiri, laboratorijske svjetiljke.

Uz firmu vezuje svoje početke. Nakon što je s kolegom redateljem Dankom Volarićem dobio dozvolu da pogleda napuštene prostore, često im se vraćao. Toliko često da se prvi put u životu osjetio poput umjetnika koji ima svoj atelje, a koji mu je istodobno i motiv. Uz pomoć svojih kolega oformio je tamo i provizorni fotostudio, u kojemu su uvjeti bili daleko od idealnih: bilo je prljavo, prašnjavo, hladno, puhalo je.

Tako je, malo-pomalo, nastajala izložba dijaloga između fotografa i motiva koji kao da mu je, na neki način, bio suđen. Dogodi se takav spoj u životu čovjeka, no ne često.

Nostalgični prizori

Izložba, čija je kustosica Leonida Kovač, mogla bi se podijeliti u nekoliko segmenata. Prva su fotografije napuštenih i devastiranih hala, sablasno praznih prostora, ogoljelih i oronulih zidova, krova koji prokišnjava i tek ponekog tračka svjetlosti. Sve nalik gradu duhova, prostora u kojemu se ne biste poželjeli pronaći sami, noću. Možda i nije točna asocijacija, no, kako je u neposrednoj blizini groblje ljubimaca, a Ramonesi su svirali "Pet Sematary" inspirirani knjigom pisca horora Stephena Kinga, moram priznati da mi je ova pjesma odzvanjala u ušima.

Kolika je bila tišina dok je snimao, opisuje sam Kolbas: "Zvuci mog kretanja neugodno su odzvanjali u praznim halama. I vizualno je ta praznina djelovala nekako neprilično." Taj osjećaj uspio je dočarati fotografijama kojih je dobar dio, inače, većih dimenzija, preko jednog metra.

Jedan je od potresnijih prizora mrtve životinje, mislim da je kuna, na podu, i traga koje je njezino tijelo ostavilo. Snima i izvana napuštene pogone, izmjenjuju se vremenski uvjeti, od snijega pa nadalje. Tehnika je prilagođena temi: želatinski srebro tisak iz Fotokemika negativa na papiru Fotokemike. Negativi Fotokemike ne mogu se više pronaći.

Onima koje je dobio na korištenje, prošao je rok uporabe, nekima i prije par godina. Koristi ih, ipak, kao eksperiment i ne zna unaprijed kako će ispasti konačni rezultat. Snima i ostatke odbačenih filmova u dvorištu. I ovdje pronalazi neeksponirani film, kao i kada je snimao nekadašnje kino Crvena zvijezda, no ovaj put ga ne eksponira, već ga izlaže u staklenoj vitrini, poput muzejskog eksponata, u zlatnom omotu kako ga je i pronašao. Na kraju izložbe Kolbasov je autoportret, odraz u jednom od prozora.

Drugi dio izložbe posuđene su fotografije radnika i radnica iz sredine 20. stoljeća, razdoblja poslijeratne obnove, skloni smo ih gledati s nostalgijom. Nema strojeva, malobrojni vidljivi ostaci daju naslutiti nekadašnje postrojenje npr. radnički ormarići.

Treći dio su predmeti pronađeni na lokaciji, kod prijatelja ili na buvljacima, koji se vezuju uz Fotokemiku, npr. tekućine za razvijanje filmova. Izložba je vrijedna svake preporuke, motiv je Kolbas razradio iz niza aspekata, od sociološkog pa nadalje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 10:48