ŽIVOT SLAVNOG SLIKARA NAIVE

SLIKOVNICA IVANA LACKOVIĆA CROATE '...Tamo gdje vijuga bistri potok, u kući sa slamnatim krovom, živio je poštar Ivan...'

Ivan Lacković Croata
 CROPIX

Jedno maleno a meni drago iznenađenje našlo se u knjižarama pred koji tjedan. Drugo izdanje slikovnice “Priča o poštaru”, koju su skupa napisali Branislav Glumac (r. 1938) i Marino Zurl (1929-2006), a ilustrirao Ivan Lacković Croata (1932-2004).

Izdavač novoga izdanja, V.B.Z., ne spominje prethodno, prvo iz 1985., kao ni inozemne prijevode. Knjigu je izdala Mladost, koje odavno nema, kao ni dvojice koautora: Lackovića i Zurla. Samo za jednu snizilicu njihova je priča “slabija” od bajke, a svakako zavređuje da podsjetim na njena tri autora.

Ne znam kako je i koliko svaki od dvojice pisaca pridonio priči, ali ona je vrlo jednostavna: dovitljivo je htjela predstaviti život slikara Ivana Lackovića Croate, koji je ujedno njen ilustrator. Prva rečenica glasi: “U lijepom podravskom zaseoku Batinskoj, tamo gdje vijuga bistri potok, u kući sa slamnatim krovom, živio je poštar Ivan”.

Klinac kome je slikovnica namijenjena ne mora to znati, ali Batinska je rodno mjesto upravo Ivana Lackovića. I on je bio poštar prije nego što se posvetio tzv. naivnom slikarstvu. To je mogao doznati svaki gost njegove uglovnice u Ilirskoj ulici, na Trešnjevci.

Ivan pak iz “Priče o poštaru” toliko je volio ptice da je uz poštansku torbu nosio još jednu, posebnu s hranom za ptice. Videći njega i djeca su ih počela hraniti u Batinskoj i okolici. Sve do onoga dana kada je poštar nestao; obolio je. Baš na ovome mjestu Lacković je čudesno ilustrirao knjigu sa zaleđenim oblokom i s raspuknutim krajolikom uokolo prozora. Naime, ptice su dovele djecu do kućice bolesnog poštara i tako ga spasile...

A sada: Marino Zurl. Živio je u novinarstvu, sve do umirovljenja. Prvu zbirku pjesama, “Nemiri”, objavio je 1954. A poslije još pet zbirki stihova došao je na publicistički glas, i to s “Knjigom o Jovi Čarugi i Joci Udmaniću” (1972). Poslije toga Teatar u gostima naručio je Kušanovog “Čarugu” (1975), a Grlić filmski scenarij.

I Pero Zlatar je napisao knjigu o istom junaku. A Zurl je nastavio svoju uspješnicu sa “Čaruginim šegrtom” (1975). Prije drugih prepoznao je i Savu i Dunav (“Splavom od Zagreba do Crnog mora”, 1976). Što je bio stariji novinar, Zurl je bio mlađi pisac.

Pored knjiga priča i romana (Tri jablana, Prekinuta psihoterapija) nizali su se feljtonski naslovi (Krvna osveta na Kosovu). Na koncu, pretpostavljam s unucima, došle su slikovnice: Dječak i bundeva, Zeko u autobusu i druge. Koautor, opet, Glumac. U jednoj autobiografskoj bilješci, Zurl spominje naslov “Poštar i ptice”, iz ‘85. Možda je to bio prvotni naslov “Priče o poštaru”. Sve zajedno, Zurl je napisao oko 25 knjiga.

Kao treći a jedini živući koautor “Priče o poštaru”, ove “konceptualne bajke”, Branislav Glumac posvetio je novo izdanje svojim unucima. Bez obzira na njegovu poziciju u hrvatskoj povijesti književnosti - dio trija MGM, pa “frajer” u trapericama i “Zagrepčanka” - spominjem samo novu zbirku pjesama “Nestala je kao Lara” (VBZ).

Stihove je razbio na riječi s točkama, kao da je “Lara”, Pasternakova, i svaka druga, zaustavljala dah stihu, kao i onome tko ju je volio. Čas uzbuđenja i smrti nadolaze, nekako zajedno. Oproštaj i kraj idu rukom pod ruku. Nekoliko stihova: “jednom bar. svaki bi, trebao imati svoju laru./ kako siromašku. tako i caru”. 34 pjesme o “ženama koje sam volio”, Glumac je zaključio s jednom o smrti: “Borisu”. I dodao im svoje crteže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 20:42