UMJETNIČKI DIREKTOR RIJEKE 2020

SLAVEN TOLJ 'Susjeda nam je poklonila 50 eura za nastavak obnove prostora. Novac smo istog trena uložili u popravak rupe na cesti ispred ulaza'

 Matija Djanješić / HANZA MEDIA
 

Nekad je bio aktivist, danas je ravnatelj institucije. Doduše, u ovom slučaju institucija nije ugušila čovjeka, istupila njegov umjetnički, eutanazirala njegov socijalni angažman. Pet je, gotovo šest, godina prošlo od kako je Slaven Tolj napustio Dubrovnik, umoran od borbe za Lazarete i raznih drugih tamošnjih borbi …

U međuvremenu je ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) postao i umjetničkim direktorom Rijeke 2020, Rijeke Europske prijestolnice kulture (EPK), najvećeg kulturnog projekta u zemlji. Kako mu se danas iz Rijeke doima - Dubrovnik?

„Dubrovnik je grad u kojem žive moji roditelji, djeca, žena, prijatelji. Nedostaju mi. Iz Rijeke mi se čini da je Dubrovnik jako daleko, trinaest sati autobusom, sedam ili osam automobilom, pet sati autobusom i avionom preko Zagreba… Brodske linije više nema.“

U zemlji gdje je kultura, navodno, nebitna, a budžet za nju simboličan, zašto je kultura posljednjih godina postala mjesto ozbiljnih političkih prijepora?

„Nije kultura postala mjesto ozbiljnih političkih prijepora, već loši ljudi proizvode mržnju i bore se za pozicije moći pod krinkom lažne zabrinutosti za kulturne i nacionalne vrijednosti. Preplašeni su u neznanju, manipulativni i agresivni u nastupu. Njima se možemo snažno suprotstaviti samo stvaranjem novih vrijednosti. Prije nešto više od godinu dana preživio sam moždani udar i nakon toga gledam stvari s određene distance, neki dan sam ponovno preventivno operiran i zato se ovom prilikom ne upuštam u dužu analizu patološke situacije o kojoj govorimo. Radim.“

Riječki Muzej pokušava voditi kao što je nekad vodio i Art radionicu Lazarete, makar je muzej u nas još uvijek uglavnom asocijacija na specifični prostor sadržaja za isključivo elitnu publiku. „Nadam se da se nisam promijenio ulaskom u instituciju, a razlog zašto radim to što radim mogu potražiti u svojoj prirodi koja mi ne dozvoljava da radim manje i drugačije i da se ponašam prema uvriježenim pravilima i običajima. Muzej doživljavam kao mjesto permanentnog djelovanja, eksperimentiranja i provociranja nove energije. Ne volim elitne prostore, tj. prostore za elitu, nezanimljivi su mi i dosadni, želim da prostor i grad u kojem radim bude živo mjesto u kojem se ljudi dobro, ravnopravno i slobodno osjećaju. Program muzeja kreiramo sa sviješću o kontekstu u kojem djelujemo. Trudimo se jasno govoriti o problemima i pokušavamo redefinirati ulogu muzeja i razbijati postojeće predrasude prema suvremenoj umjetnosti. To možemo postići samo strpljenjem, ne smijemo odustajati od svojih kriterija i raditi kompromise, moramo stajati iza onoga što radimo i govorimo. Muzej se ulaskom u novi prostor ne smije zatvoriti u sebe već postati generator promjena u gradu.“, kaže.

Kad su lanjskog rujna retrospektivnom izložbom Tomislava Gotovca, nakon što je završena prva faza obnove zgrade namijenjene Muzeju što se smjestio u nekadašnjem industrijskom kompleksu “Rikard Benčić”, uselili u novi prostor, izložbu nisu postavili samo u izložbenom prostoru, već i u kuhinji, knjižnici, na ulazu, po hodnicima, radnim prostorijama zaposlenika, u radionici, po uredima … Riječani osjećaju Muzej, on je sve samo ne zatvorena institucija, kaže Tolj: „Nakon otvorenja susjeda nam je poklonila 50 eura za nastavak obnove prostora. Novac smo istog trena uložili u popravak jedne rupe na cesti ispred ulaza u muzej. Najviše me razveselio dolazak bivših radnika tvornice s kojima sam satima razgovarao i s kojima pripremamo niz novih programa. Drago mi je da smo našli balans prilikom uređenja prostora i da se atmosfera s ulice prožima s prostorom muzeja. Kada je, mjesec dana nakon što smo otvorili muzej, prostor poplavio, jer se to događa jednom godišnje u kompleksu Benčića u kišovitoj Rijeci, lijepo sam se osjećao dok sam stajao u vodi, jer smo se pripremili i na to. Voda je došla i povukla se i to je pokazalo da smo stvarno povezani s gradom, da prostor ima jak karakter grada. Jučer sam šetao po muzeju i uživao u mirisu muzeja, miris tvornice miješao se s mirisom ulja na platnu izložbe Daniela Richtera i Izvora Pende.“

U Rijeci je puno nekadašnjih industrijskih prostora koje grad ne kontrolira, u vlasništvu su države ili privatnika. Nakon što je preseljen Muzej, ima li još sličnih inicijativa za oživljavanjem tih zapuštenih objekata u kojima čuči zanimljiv potencijal? „Nadamo se da će primjer obnove našeg prostora inicirati obnovu drugih prostora. Pokazali smo da je moguće s malim sredstvima pokrenuti pozitivan proces. Našem suradniku, arhitektu Dinku Peračiću prije nekoliko dana dodijeljena je nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) “Bernardo Bernardi” za projekt obnove i uređenja našeg muzeja. U obrazloženju stručnog savjeta UHA-a kaže se da je “reprezentativni arhitektonski artefakt zamijenjen onim što autor projekta Dinko Peračić naziva muzejom u nastajanju”. U obrazloženju stoji i kako su nastali prostori koji “nude mnoštvo mogućnosti i slobodu korištenja, destabiliziraju nerijetko krut institucionalni okvir.…“ .“, navodi Tolj pa kaže: „Važno je da je struka prepoznala i podržala ovaj koncept i vjerujemo će to potaknuti i druge aktere i vlasnike prostora da se uhvate u koštac s problemima i dovedu u funkcionalno stanje mnogobrojne napuštene industrijske prostore. To bi mogli postati prostori stanovanja, novih industrija, edukacijskih, sportskih, kulturnih, turističkih i drugih sadržaja. Treba imati hrabrosti i upustiti se bez špekuliranja u taj proces.“

Bivši tvornički kompleks “Rikard Benčić” sljedećih će godina biti veliko gradilište. Njegova obnova dio je projekta Rijeke Europske prijestolnice kulture, a uz MMSU, tamo će, kad odu radnici i strojevi, u obnovljena stara zdanja preseliti i Muzej grada Rijeke, Gradska knjižnica Rijeka, bit će otvorena i Dječja kuća s edukativnim umjetničkim i kulturnim programima.

U prizemlju MMSU zgrade urediti će tzv. Kuhinju, EPK projekt koji se bavi pitanjima manjina i migracija. „Želimo dovesti energiju ljudi koji su obično gurnuti na marginu u centar budućeg kulturnog središta, da zajedno kuhamo, razgovaramo i učimo jedni od drugih. U istom prostoru djelovala je nekada tvornička menza. Obnovom nekadašnjeg industrijskog kompleksa ovaj veliki prostor pretvoriti će se u tvornicu kulture Benčić i tad ćemo ga prestati zvati bivšom tvornicom. Odjel za kulturu grada Rijeke žestoko i predano radi na realizaciji ovog ogromnog projekta stvaranja kulturne infrastrukture, stvaranja novog žarišta koje će osuvremeniti lice grada. Svi im moramo pomoći u tome jer provedba projekta EPK ovisi u velikoj mjeri od uspjeha ovog ambicioznog projekta. Osim obnove Benčića u procesu je i zahtjevna obnova broda Galeb i stotina drugih manjih zahvata i projekata.“, govori Tolj koji je, ističe, „siguran sam da će svi predviđeni projekti biti realizirani“.

Ovih dana počinju i radovi na rekonstrukciji Palače Šećerane, zgrade što označava početke industrijalizacije Rijeke. U 19. stoljeću u njoj je bila uprava tvornice duhana, potom i tvornice motora “Rikard Benčić”. Prenamijenjena i uređena ta barokna palača bit će u funkciji novog gradskog muzeja, pratećih turističkih sadržaja. Tamo će, plan je, od kraja 2019. početi raditi Muzej grada Rijeke.

O detaljima kaže: „Neće se mijenjati gabariti, vanjski izgled i nosiva konstrukcija objekta, već će novi sadržaj, uz što manje intervencija, biti smješten u prostor. Na taj način zadržati će se osnovna obilježja građevine, a ona će se korištenjem transformirati za novu funkciju. Palača Šećerane je najkvalitetnija barokna palaču na istočnoj jadranskoj obali. Kao kulturno dobro od iznimnog značaja pa će kao Muzej grada Rijeke pričati priču o gradu – njegovom bogatom identitetu i povijesti.“

Najavljuje i radove na izgradnje Dječje kuće (ciglena kuća) i nove Gradske knjižnice (T objekt). Otvorenje tih objekata planirano je za travanj 2020. (Dječja kuća), te početak 2021. kada će otvorenjem Gradske knjižnice zaokružili EPK program i simbolički pokazali da se s 2020. i realizacijom EPK ne zaustavlja započeti proces transformacije grada.

Umjetnički direktor EPK 2020 ističe da EPK 2020 neće trajati samo 2020., da to nije ulaganje i program samo za jednogodišnji festival, već za budućnost grada.

Što će ostati Rijeci kad festival prođe? „Oslobađamo energiju koja je već prisutna u gradu i riječkom prstenu, činimo je vidljivom, istovremeno se otvaramo prema svijetu i pozivamo ljude da nam se pridruže u stvaranju grada u kojem će ljudi htjeti živjeti i raditi. Želimo ovim projektom osnažiti organizam grada i njegovih stanovnika. Neposredna uključenost svih građana i razvijanje projekata s zajednicom osnovno je načelo našeg djelovanja. Svaki pa i najmanji doprinos svakog pojedinca je jednako važan. Moramo shvatiti da u ovom programu sudjelujemo svi, direktno ili indirektno.“

Desna struja jača, 2020. je još daleko, a Rijeka je, uvjetno rečeno, grad ljevice. Hoće li joj to stajati na putu? „Projekt Rijeka EPK 2020. je nacionalni program. Gradimo luku različitosti, učimo se uvažavati jedni druge.“

Bi li se politika i u Rijeci, kao i u Mariboru, mogla umiješati u realizaciju organizacije EPK, otežati stvari?

„Imamo apsolutnu podršku gradske uprave i potpunu slobodu u kreiranju programa. Uvijek se može dogoditi da nešto pođe po zlu, ali moramo biti spremni na sve i vjerujem da ćemo u istom timu odgovorno realizirati planirani program ne bojeći se preuzeti odgovornost za napravljeno.“

Autorske bure na Kvarneru

U sklopu Rijeke 2020. održavaju se književne rezidencije po Kvarneru. Od ožujka do svibnja petnaest nacionalnih i regionalnih pisaca gostuje na petnaest lokacija kvarnerske obale i otoka na književnim rezidencijama pod nazivom Autorske bure. Svaki od autora napisati će kratku priču inspiriranu mjestom u kojem borave. Faruk Šehić gostuje u Rijeci, u kojoj se inspirira gradskom ribarnicom i životom riječke tržnice, u Bakru je Nora Verde, Enver Krivac pisat će priču nadahnutu lokalitetom Zebar, Damir Karakaš bio je na Cresu, Tea Tulić u Malom Lošinju. Edo Popović piše o Baškoj, Asja Bakić o Loparu. Robert Perišić je u Crikvenici, Lejla Kalamujić u Kostreni, Olja Savičević Ivančević u Belom, a Milena Benini u Mošćeničkoj Dragi. Vladimir Arsenijević inspiraciju će potražiti na riječkim plažama, Bekim Sejranović na Susku, Daša Drndić piše u Lovranu, a Josip Novaković u Voloskom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 18:59