ŠEZDESETE - MIT ILI STVARNOST Desetljeće u kojem je nicao Novi Zagreb, a glavno prijevozno sredstvo bio je Fićo

Postav izložbe “Šezdesete - mit i stvarnost”, koja se u Muzeju za umjetnost i obrt otvara sljedeći četvrtak, polako se približava kraju, a izložbom su nas jučer proveli njezin autor Zvonko Maković, ravnatelj MUO Miroslav Gašparović te autor postava izložbe Nikola Radeljković, iz Numen/For Use koji potpisuju postav zajedno sa Oazom.

U postavu se, kako je i najavljivano, isprepliću predmeti iz svakodnevice s vrijednim umjetninama. Među ostalim, tako su pokazani Fićo, koji se nalazi na samom ulazu izložbe, potom Vespa i juxebox s ispisanim pjesmama koje su se tad naručivale, marama i kapa za primanje u pionire, školske bilježnice, boce za pivo ili Coca Colu, paralelno s umjetninama Miroslava Šuteja, Julija Knifera ili Vjenceslava Richtera i namještajem s potpisom Bernarda Bernardija. Mnoštvo je predmeta, postav je gust. Izlažu se umjetnine s ovih prostora, no i povremeno i izlošci koji nisu nastali ovdje, ali su bili važni za svakodnevicu, kao što su spomenuta Vespa, Coca Cola ili naslovnica albuma The Beatlesa, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, dizajn Petera Blakea.

Bez nostalgije

Svi raspoloživi izložbeni prostori MUO oslobođeni su za ovu izložbu. Izložba započinje 1958. godine, kako je rekao Zvonko Maković, “nakon Sedmog kongresa Saveza komunista Jugoslavije, kada se partija liberalizirala”, te je uvod u gospodarske te kulturne promjene koje će uslijediti šezdesetih, a završava 1971. godinom. Izložbu ne prati nekritička nostalgija, to nije zamka u koju su upali autori izložbe, a na izložbi radi još čitav niz stručnjaka uz Makovića. No, dokazuju, kako kaže Maković, da “se na ovim prostorima bolje živjelo nego u nekim drugim zemljama socijalizma”.

U suradnji sa Školskom knjigom izdaje se i knjiga uz izložbu, na četiri stotine stranica, s osamnaest poglavlja, dok su na samoj izložbi, tumači dalje Maković, u postavu “bljeskovi tog vremena”. Izložba ima i zvučnu kulisu, muziku razdoblja.

Šezdesetih su godina, pokazat će se izložbom i knjigom, učenici Učiteljske škole iz Travnika pobijedili na natječaju koliko ljudi najviše stane u Fiću: uspjelo ih se ugurati čak dvadeset i šest, potom kako su samozatajne dizajnerice Jugokeramike proizvodile u Zaprešiću porculan koji je dobivao međunarodna priznanja, te kako se učilo iz enciklopedija Svijet oko nas.

Servis Pingvin, Jugokeramika

Kako kaže Nikola Radeljković, “pokazuju se i identiteti s ovih prostora koji su globalno važni, a nisu toliko poznati široj publici. To je doba i Novog Zagreba i Vukovarske ulice, i doba kada su razni segmenti kulture bili premreženi, autori su razgovarali jedni s drugima, razmjenjivali ideje u umjetnosti, kazalištu, arhitekturi...”

U prvoj su sobi postava, dakle, izlošci sa samog kraja pedesetih kao, primjerice, poziv na izložbu “Priroda i domaćinstvo” 1958. na kojoj su se pokazivali ogledni primjeri stanovanja koje se tada smatralo modernim. Potom se pokazuje razvoj građanskog duha kroz djela Eugena Fellera i Ive Gattina (znamenita “Rasporena površina” iz 1961. godine među ostalim), nastala u duhu enformela. U sljedećoj su sobi djela nastala u sklopu djelovanja pojedinih umjetnika u grupi Gorgona, djela Julija Knifera i Dimitrija Bašičevića Mangelosa, istodobno izložena s radovima naive, npr. Ivana Rabuzina.

Dva pravca

Pokazuju se, dakle, dva autentična, no vrlo različita umjetnička pravca koja su se javila u tom razdoblju, paralelno izložena s namještajem koje su oblikovali Vjenceslav Richter ili Bogdan Budimirov. U jednoj su, pak, prostoriji, plakati koji se oslanjaju dijelom u rukopisu na socrealizam, potom plakat koji je Pablo Picasso napravio za Bulajićevu “Bitku na Neretvi”: u istoj su sobi i tzv. pretis lonac, potom mašina za rublje kakva se koristila 60-ih, tačke na kojima je rukom, crvenom bojom ispisano Taxi...

Također, i nacrti za Dom JNA na Komiži Ivana Vitića ili Dječje lječilište u mjestu Krvavice arhitekta Rikarda Marasovića, vrhunci onodobne arhitekture. Izložena je i maketa južnog dijela Zagreba, u neposrednoj je blizini jedan od Reljefometara Vjenceslava Richtera, tik uz plakate za izložbu protagonista Novih tendencija.

U posebnom dječjem kutku na izložbi stoje spomenuti kapa i marama za primanje u pionire, enciklopedije, koturaljke kakve su se vozile u razdoblju i sl. U zasebnoj se prostoriji i prikazuju djela Zagrebačke škole crtanog filma.

Dizajner Nikola Radeljkovic, iz grupe Numen/For Use, autor je postava izložbe

Vrhunac razvoja

Pred sam kraj izložbe naći će se i mobili Miroslava Šuteja, skulpture Vojina Bakića, plakat Borisa Bućana za izložbu Jagode Kaloper (poznata crvena jagoda), kamera koja se koristila na Radio televiziji Zagreb, tv prijamnik tipičan za to razdoblje, kalkulator Davora Grunwalda, prvog školovanog industrijskog dizajnera u Hrvatskoj, telefon kakav se koristio u navedenom razdoblju... Također, i naslovnice Pop Expressa, glazbenog časopisa koji su grafički oblikovali Mihajlo Arsovki te Zoran Pavlović, kao i naslovnice Poleta.

Kroz teze gotovo svih autora izložbe provlači se kako je mnogim promjenama u svakodnevici tih godina zajednički nazivnik potrošačka kultura koja je utjecala na sve aspekte života. U ekonomskom su pogledu šezdesete, naime, predstavljale vrhunac poslijeratnog razvoja, plaća je bila znatno viša nego u desetljeću ranije, nezaposlenost niska. Naravno, sve se odvijalo pod blagoslovom države koja je u tom razdoblju zahuktavala industriju široke potrošnje, forsirala izvoz, uklapanje u međunarodnu podjelu rada, razvoj turističke industrije.

Tiraže novina rasle su, naklade su bile više stotina tisuća primjeraka. Sve je više domaćinstava kupovalo televizor, ali i bijelu tehniku. Kako su se granice prema inozemstvu posve otvorile, odlazi se u Trst, dok gastabajteri odlaze u Njemačku na privremeni rad...