Samozatajni umjetnik iz čijeg ateljea nikad nije izašla loša slika

Tema izložbe Ljube Ivančića koja se večeras otvara u Gliptoteci HAZU slikar su i njegov prostor, i duhovni i fizički. Izložba je na dva kata ove institucije, nosi naziv “Pohvala slikarstvu”.

Naime, i u doba potpune prevlasti konceptualnih medija, koja počinje sedamdesetih i osamdesetih godina, ovaj se umjetnik bavi slikom, i to je samo jedan od razloga naziva ove izložbe kustosa Zvonka Makovića, izložbe čiji smo jedan, nešto manji dio, mogli pogledati i ljetos, u Rovinju.

Iako je jedan od naših najboljih poslijeratnih slikara, Ljubo Ivančić nije imao razvijenu komponentu samopromocije poput nekih njegovih kolega iz istog razdoblja, bio je samozatajan, nije bio sklon svađama ni skandalima, niti radikalnom mišljenju, pa se njegov opus u široj javnosti valorizira tek posljednjih godina života, a među onima koji se brinu o umjetnikovoj ostavštini su i kći Nina Ivančić i zet Damir Sokić, i sami kvalitetni umjetnici. Za današnju percepciju stvaralaštva Ljube Ivančića važne su izložbe kojima se kontekstualizira njegov opus, a koje je postavio Zvonko Maković, nekoliko skupnih izložbi na kojima se našao rad ovog umjetnika, kao i izložba koju je, svojedobno, također u Rovinju, postavio Igor Zidić.

Bijeg od svakodnevice

Ljubo Ivančić radio je mnogo, odlazak u atelje često mu je bio i bijeg od svakodnevice. Godinama je bio teško bolestan, prve znakove bolesti kod njega otkrivaju već četrdesetih godina, često se u ateljeu znao osjećati najbolje, sve je to ostavilo traga na njegovoj umjetnosti. I on je jedan od mnogih hrvatskih umjetnika koji su stradali od pluća, poput Milana Steinera ili Miroslava Kraljevića, pa se i njegov opus našao u knjizi doktora Borisa Vrge o likovnosti i tuberkulozi.

Za njega će kritika, a i neki kolekcionari tvrditi kako nije puštao lošu sliku iz ateljea, kako iz njegova opusa i nije previše teško odabrati sliku. Neke početne nesigurnosti, kako je svojedobno tumačio i Zidić, odradio je unutar zidova svojeg ateljea. Ako je suditi po mnogim radovima koji se mogu pogledati u Gliptoteci HAZU, to bi se moglo pokazati točnim. Uostalom, o Ivančićevu perfekcionizmu svjedoči i jedan podatak iz njegove biografije - kako je sam miješao pigmente za pojedine boje koje je želio, po uzoru na stare majstore. Niz je slojeva boje, koristi se i nekim metodama enformela, primjerice, grebanje platna, iako je ovog autora nemoguće svrstati pod određeni pravac. “Htio sam stvoriti kožu na slici, kožu koja daje živost materiji... U toj sam sirovoj materiji vidio ljepotu”, riječi su samog slikara, kojima je opisivao postupak stvaranja.

Tema čovjeka

Bio je sklon tradicionalnim temama, no interpretiranima na način daleko od tradicionalnog, često se bavio, primjerice, i pejzažima, portretima, poznat je onaj supruge Branke, no to nije tema ove izložbe, tema je čovjek, slikar.

Često na izložbi “Pohvala slikarstvu” vidimo umjetnikov autoportret koji je ponegdje sveden na formu znaka, ponegdje pak, deskriptivan, pokazuje se umjetnikovo usko, duguljasto lice, s okruglim naočalama, čitljivo je i raspoloženje koje prevladava. Opći je dojam egzistencijalizam, tjeskoba, pitanje smisla, sveprisutno u poslijeratnoj umjetnosti. Paleta je reducirana, često su to zemljane boje, ili nekoliko nijansi crne ili bijele. Motivi na slikama često su aktovi, svedeni na znak ili pak deskriptivni, jedan od primjera je akt koji promatramo s leđa. U tom kontekstu aktova, jedan od zanimljivijih segmenta izložbe su crteži, u nekoliko situacija poredani jedan pored drugog, slijede radnju, kao u stripu. U tim crtežima zna biti i erotike, mnogo više nego na slikama.

Simboli patnje

Ljubo Ivančić, rođen u Splitu 1925. godine, odrastao je u skromnoj, no mnogobrojnoj obitelji, prošao je mnoga stradanja u životu - majka mu je umrla pri rođenju, oca, braću i sestre izgubio je tijekom rata, kuća u kojoj su živjeli izgorjela je. No, treba napomenuti da se on izdiže iznad osobnih stradanja, njegove su slike simboli univerzalne patnje. “Muka, kad predugo traje ili je odveć žestoka, otupi nam živce, umrtvi nas: slabije čujemo, slabije vidimo - i tek smo polumrtvi kako-tako zaštićeni. Čovjeku nije dano da podnese previše svjetla ni previše mraka”, rekao je jednom prilikom.

Boris Kovačev / CROPIX

Svoje srednjoškolsko obrazovanje prekinuo je kako bi se pridružio partizanima, no ipak 1945., nakon što je par mjeseci bio ilustrator u Šibeniku, odlazi u Zagreb te upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Slikarsku specijalizaciju završio je kod Đure Tiljka. Kao vrlo mlad slikar doživljava uspjeh kada mu je jedno djelo uključeno u izložbu “60 slika modernog jugoslavenskog slikarstva”, koja je putovala po Europi kao najbolje što se može pokazati iz tadašnje Jugoslavije, a Ivančić je bio među najmlađima. Od Krste Hegedušića preuzeo je majstorsku, poslijediplomsku radionicu.

Preokret u njegovom stvaralaštvu je “Autoportret sa stalkom” iz 1958. godine, koji je danas u vlasništvu Moderne galerije, naglasak je ove izložbe na djelima iz privatnih zbirki.