Street art

"Razbijamo sivilo i derutnost šireg centra Rijeke"

Zapazili ste ga ako ste se vozili starom cestom iz Zagreba u Rijeku, slavnom Lujzijanom, s koje puca pogled na taj oslikani dio grada

U godini pandemije koronavirusa, koju je dodatno “začinio” i razorni zagrebački potres u ožujku, gotovo da je zaboravljeno kako je Rijeka u 2020. bila Europska prijestolnica kulture. Mnogi dobro pripremljeni kulturni programi bili su redom otkazivani zbog lockdowna, poslije i pojačanih mjera koje su nas i dalje držale na oprezu od virusa, no svemu unatoč neki su od riječkih EPK projekata o(p)stali - pa i više od toga - najavljuju sjajne stvari za godinu koja je ispred nas.

Jedan je od njih i projekt “Rijeka murala”. Zapazili ste ga već, vjerujemo, pogotovo ako ste se imali priliku voziti starom cestom iz Zagreba u Rijeku, slavnom Lujzijanom, s koje puca pogled na grad, pa i na njegov skriveni, zanemareni dio oko kultnog tvorničkog kompleksa Hartere. Baš tu, gdje se spajaju Mediteran i teška industrija, gdje se kamene kućice smjenjuju s propalim i zatvorenim tvorničkim halama, u dijelu grada u kojemu se odavno ne događa baš ništa, “niknuli” su u posljednjim mjesecima golemi murali na pročeljima zgrada, koji se lijepo šarene i zbog golemih proporcija jasno vide s udaljenosti. Putniku u Rijeku, koji se s brdašca Lujzom približava gradu, kao da poručuju: dobrodošao u grad umjetnosti.

- Prvi mural nastao je za otvorenje EPK godine, na zgradi riječkog IVEX-a (Mosk i OjoMagico - Poznato mjesto). Potom smo imali nabrijano “Bella ciao” otvaranje u riječkoj luci, i svi su napeto čučali u niskom startu, spremni da se lansiraju u tu 2020. godinu Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. A onda je došla epidemija. Gotovo sve se srušilo u par tjedana. Počeli su padati otkazi, partneri su otpadali, novac više nije bio tu. Suludom hrabrošću, radom i srećom, uspijeva se krenuti u neku sanaciju projekata, nakon početnog covid-šoka. Riječani pokazuju dišpet, i počinju raditi kako najbolje znaju. Na vlastite mišiće. I mi smo bili jedni od njih - govori nam Dominik Grdić iz Udruge Akumulator, jedan od ljudi iza projekta “Rijeka murala”, koji je gradu Rijeci dao šest novih street art komada. Grdić prepričava kako nikako nisu htjeli odustati od projekta - iako im je bilo posve jasno da će ga morati izvesti mnogo skromnije - pa je s umjetnikom i muralistom Vladimirom Tomićem, u umjetničkim krugovima poznatijem kao Mosk, brzo reagirao te “prekrojio” projekt, prilagodivši ga “novonormalnim”, okljaštrenim budžetima.

image
Jadranka Lacković poznata i kao Ojo Magico i Vladimir Tomić Mosk ispred murala na zgradi riječkog Ivexa
Akumulator

- Naravno, to nije bilo lako izvedivo jer su nam se financije prepolovile te je isplivalo puno problema, nesigurnosti i nervoze. No, uspjeli smo realizirati onoliko murala koliko je u početku i bilo zamišljeno, a vlastitim snagama smo i koliko-toliko zatvorili budžet uz pomoć fantastičnih lokalnih sponzora za materijal i strojeve. Spasio nas je i riječki Delta Lab, koji je ponudio smještaj za umjetnike u svojem studio apartmanu, a mnogi ugostitelji su olakšali troškove svakodnevnih marendi za ljude na terenu - govori Grdić, dodajući kako se projekt odvijao u dvije faze, ljetnoj i jesenskoj. Početni je plan, kaže, bio izvesti čitav projekt odjednom, u desetak dana, kada se u Rijeci trebala skupiti krema europske street art scene. No, zbog kaosa s budžetima i reorganizacijom projekta, morali su otkazati dogovore s umjetnicima iz inozemstva te se okrenuti isključivo regionalnim street art umjetnicima, od kojih mnogi imaju i svjetski renome i vidljivi su na globalnoj street art sceni. Na kraju su murale crtali Vladimir Tomić Mosk, Jadranka Lacković Ojo Magico, Miron Milić, Andrej Žikić Artez, Chez, Sarme, Slaven Kosanović Lunar i Tea Jurišić. S Dominikom Grdićem dalje razgovaramo o potencijalu zaboravljene riječke Vodovodne ulice i okolnog prostora za življenu kulturu grada.

- Nina Majcan Šprajc, sa suradnicima iz Urbanog separea, tamo je započela odličnu priču u sklopu te nesretne 2020. godine. Okupio se jedan čvršći aktivistički kolektiv, koji ozbiljno propituje pojam javnog prostora i građanskog upravljanja istim. Paralelno s time, počeli su se realizirati i murali, stoga je bilo logično da prostor EPK zone “Slatko i slano” (Hartera, Školjić, Ružićeva, Vodovodna, Delta) tretiramo kao zajednički poligon za djelovanje. Moram napomenuti kako mi je ta suradnja s MO Hartera bila jedna od ugodnijih koje sam doživio u Rijeci. Njihova ideja revitaliziranja i valoriziranja zapuštene industrijske baštine u samom centru grada napredna je ideja kakvu možemo vidjeti kao normalnu praksu u razvijenijim gradovima i zemljama - napominje Grdić, ističući i uspješnu suradnju s DeltaLabom, mjestom gdje riječko Sveučilište susreće suvremenu arhitekturu i urbanizam, koji je također nastao kao dio programskog pravca “Slatko i slano” i koji je donekle uspio opstati u pandemijskim uvjetima.

image
Tea Jurišić na početku izvedbe svojeg murala
Akumulator

Umjetnici muralisti su u Rijeci, kaže Grdić, proveli crtajući svoja djela i po nekoliko dana, a svi oni su i prije bili česti posjetioci Rijeke, čiji puls i stanovništvo, kaže, razumiju. Zato se ovdje vole vraćati, a Rijeka postaje sve prepoznatljivija u okvirima regionalnog street arta. Grdić i ekipa iz Udruge Akumulator se tu ne misle zaustaviti, za grad na Rječini i njegov street art imaju ozbiljne planove, koji bi jedan dan trebali dovesti do iscrtanog, ali ušminkanog “grada-galerije”, s kuriranim pristupom street artu i pomnim odabirom motiva, lokacija za crtanje i samih umjetnika.

- Kurirani pristup nam je važan prvenstveno zbog jasnijeg razlikovanja vandalizma i umjetnosti. Ulična galerija, odnosno koncept “grada-galerije”, ima višestruki efekt na svoju okolinu. To je zajednički javni prostor, odnosno hrpa mikro lokacija koje tvore jedan grad, a čiji vizualni identitet uvelike oslikava stanje stvari, odnosno duh mjesta. Mi, zapravo, razbijamo sivilo i derutnost šireg centra Rijeke, čime znatno poboljšavamo kvalitetu života građana. Velika šarena slika u javnom prostoru, pa makar se nekome i ne sviđala, sigurno djeluje puno optimističnije nego raspadnuta fasada iz koje se može samo iščitati nemar i apatija - pojašnjava Grdić, pa dodaje kako ljudi u Rijeci fantastično reagiraju na murale, kao i stanari čije se zgrade oslikava. Dobra je to startna točka za približavanje umjetnosti ljudima koji, u vrtlogu svakodnevnog života, počesto na nju i zaboravljaju.

- Riječani nemaju dobro izgrađenu naviku posjećivanja likovnih izložbi u galerijama i muzejima. A kad čovjek dopusti sebi razumjeti jezik umjetnosti, onda to ima utjecaja na sve aspekte života. Jednom viđena slika ne može biti unseen, a to sve su alati kojima mi radimo. Umjetnost mijenja čovjeka na podsvjesnim razinama i stoga su naši murali tu kao svojevrsni piktogrami, u nekom poludefiniranom prostoru, koji ti automatski stvore neki dublji osjećaj vrijednosti, razumijevanja i poštovanja okoline u kojoj se nalaziš. To je veliki misaoni korak za prosječnoga građanina koji juri po gradu od točke A do B, opterećen medijskim naslovima i sitnim politikama - kaže Grdić pa nastavlja o tome kako u Udruzi Akumulator imaju u planu i street art ture, u stilu klasičnog vodstva kroz izložbu u kakvoj galeriji, sve kako bi dodatno pogurali Rijeku iz te, kako kaže, preduge tranzicije iz industrijskoga grada u grad umjetnosti, kulture, kulturnog turizma, gastronomije, edukacije i prirodnih ljepota koje Kvarner nudi.

image
Street art umjetnici na početku slikanja murala
Akumulator

Očito je da Riječani pokušavaju organizirati regionalnu street art meku u svom gradu, s međunarodnom vidljivošću, stalnim događanjima i dobrim suradnjama sa stranim umjetnicima. S tim u mislima, pripremaju i veliku street art izložbu koju poprilično ambiciozno najavljuju kao retrospektivu street art scene u Hrvatskoj. Izložba bi se trebala održati tijekom ove godine u prostoru Exportdrva na Delti, koji je jedan od objekata revitaliziranih i prenamijenjenih u sklopu EPK.

- Sama izložba projektirana je u duhu novih medija i suvremenih komunikacijskih tehnologija, a što nam i pandemija neupitno nalaže. Ideja je predstaviti građanima taj fenomen ulične umjetnosti koji, u Hrvatskoj, seže ne tako davno u prošlost. Naravno, u drugoj polovici 20. stoljeća puno umjetnika je radilo intervencije u javnom prostoru, ali tek 90-ih taj fenomen počinje imati neki logičan smjer, neki novi život koji se rodio iz prvih grafita i buntovnih parola na fasadama izvedenih temeljnom farbom za brodove. Mislim da je vrijeme da ovakvom izložbom podcrtamo dosadašnje razdoblje i ponudimo publici nešto novo, iz drugačijeg kuta gledanja na suvremenu umjetnost 21. stoljeća i slobodu izražavanja u javnom prostoru. Osim toga, paralelno ćemo usporediti sami sebe s ostatkom svijeta i vidjeti gdje smo na povijesnoj karti street arta - kaže Grdić.

Razgovarali smo i sa Slavenom Kosanovićem Lunarom, poznatim zagrebačkim umjetnikom koji je u Rijeci nacrtao jedan od murala i koji u taj grad specifične vibre, kako kaže, voli svraćati.

- Dali su mi zid u Vodovodnoj, i iako sam prije dolazio u Rijeku, prvi put sam stupio u tu ulicu. Razveselila me, ulica izgleda kao da si ušetao u povijest. Bilo mi je ispunjavajuće sudjelovati u revitalizaciji tih površina koje su bile derutne. Ali, moram spomenuti riječku buru. Nije ugodna kada te njiše u košari na dizalici - kaže muralist koji pri svom radu koristi mehanizaciju, kako bi dosegao visoka pročelja zgrada.

image
Mural Mirona Milića
Akumulator

- U košari se provede i po nekoliko sati, 2, 3 ili 4, ovisi koliko imaš boje, što radiš... Moj proces ide ovako: popnem se gore, isprobam dizalicu, da vidim koliko je stabilna, dokle mogu njome, koliko brzo mogu gore-dolje. Usput odmah iscrtavam linije, skicu rada. Onda zid ide u fasadnu boju, pa ja opet idem odozgora-dolje, i izvlačim finiš. Neki kreću s crtanjem odozdo, a neki odozgo. Meni nije ugodno raditi na visinama, pa prvo rješavam te gornje dijelove koji su najnestabilniji s obzirom na dizalicu. Jer, ta dizalica, kako ideš u vis, ona pleše. Mi smo radili na tri kata, i to je podnošljivo, ali na svakoj visini ja gledam da sam što prije gotov i da idem dolje - kaže nam Lunar koji je u Rijeci s bratom Ivom Kosanovićem crtao svoje prepoznatljive motive mačaka, a na svom muralu radili su puna dva dana.

- Prva ideja bila mi je napraviti velikog dugačkog mačka koji gleda preko zida, ali s obzirom na proporcije zgrade, ispao bi predugačak, premršav... Zato sam se odlučio za pattern, jer to je zahvalan način rada na dugačkim i uskim površinama. Unutar svake od mačaka, htio sam dati i neku autentičnu markaciju, pa sam se odlučio za svojevrsni hommage riječkoj glazbenoj sceni koju pratim dugi niz godina, i koja je uvijek imala taj neki poseban mojo - rekao nam je Lunar, dodavši kako mu je prostor oko Vodovodne ulice itekako “legao”.

- Ulica je zakon. Malo je žalosno vidjeti napuštene tvornice i industriju, ulica jednostavno nije aktivna i nikome ne donosi kruh, ali je jako interesantna. Prostor kao da ne pripada nigdje. Ima jedan kafić, kultni riječki “Skradin”, i automehaničarska radnja. To je to. No, mjesto je fenomenalno šarmantno, odiše nekim svojim ugođajem koji je dosta specifičan i autentičan, a baš takve lokacije volim osjetiti. Lokacije autentične i zavučene, koje nisu kopipejst, koje su iskrene i ne hine prestiž - rekao nam je umjetnik.

image
Dovršeni Mural Cheza i Sarme
Akumulator

Njegov kolega Vladimir Tomić Mosk koji, osim što u Rijeci i šire odavno crta murale, pa i u sklopu ovog projekta, koji je i organizirao, rekao nam je da je iznimno sretan što su uspjeli organizirati sve zidove i oslikavanja te dovesti autore koji su iza sebe u Rijeci ostavili impresivne, monumentalne radove. Osvrnuo se na umjetnike pojedinačno.

- Slaven i Ivo Kosanović, to jest Lunar i Smack su česti gosti u Rijeci, pa su i svoje radove ostavili na mnogim zidovima u gradu i okolici, a njihov osmijeh nakon završenog murala u Vodovodnoj nije bilo teško pročitati kao radost brzom povratku u Rijeku. Već sam dugo fan kolaborativnih murala Cheza & Sarme i raduje me svaka suradnja s njima, kao i svaki njihov novi rad, a predanost u pripremi i realizaciji murala u sklopu festivala meni dovoljno govori o tome kako im je drago doći i ponovno ostaviti svoj trag. Rijeka murala je bila prilika prvi put u Rijeku dovesti i Teu Jurišić, a jako mi je kul što smo doveli i beogradskog muralistu Arteza, s kojim se već godinama srećem po različitim mitinzima i festivalima gdje se svaki put neobavezno dogovaramo kako će doći u Rijeku. I naravno, ponovno dovesti Mirona Milića u Rijeku je uvijek dobar potez. Osim što ne skriva kako se osjeća ugodno na riječkom zraku i plažama, uvijek iza sebe ostavi odlične radove - rekao nam je Mosk.

image
Dovršeni mural Tee Jurišić
Akumulator

I tako je pomalo neugledna, ali izuzetno interesantna riječka Vodovodna ulica, siromašne i propale kulise, koja kao da je ispala iz nekog filma talijanskog neorealizma, niotkud postala centar riječke (ulične) umjetnosti. Stanari su, kažu nam Grdić i Mosk, obradovani osvježenim licem grada, rezerviranim samo za njihove zgrade, i za one poglede s Lujze. Bude li sve kako su ljudi iz Akumulatora zamislili, u 2021. godini će upravo muralima skrenuti pozornost na potencijal Vodovodne, ne bi li pridonijeli njezinom karakteru i samopouzdanju, najzad i razvitku i ponovnom spajanju sa “živim dijelom” grada.

Daleka i periferna riječka ulica, koja itekako ima što ispričati, upravo je živnula i vrijedi skrenuti u njezinu utrobu. Lako ćete je pronaći - samo idite za muralima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 19:11