"Dizajn uvelike utječe na našu percepciju okoline. Premda ljudi često toga uopće nisu svjesni. Ali, ako se okrenete oko sebe, pogledate sve što vas okružuje, shvatit ćete", ukazuje dizajnerica vizualnih komunikacija Rafaela Dražić, koja je nedavno gostovala na prestižnim londonskim umjetničkim, visokoobrazovnim institucijama - Royal College of Art i Chelsea College of Arts.
Ovom prilikom, na međunarodnoj sceni izrazito aktivna dizajnerica podijelila je, stoga, rješenja koja je iznjedrio poziv ovih uglednih institucija te istaknula svoje najznačajnije projekte.
Otkrila je i zašto mnogi od njih imaju društveno angažiranu komponentu te zašto nijedan dizajn nije uistinu neutralan, a objasnila je i kako dizajn komunicira te koja je njegova uloga.
Dizajnerica koja je izlagala na brojnim izložbama, oblikovala vizualne identitete značajnih kulturnih manifestacija i dizajnirala grafičke postave raznih izložbi temelje vlastita znanja o dizajnu položila je u rodnom Splitu, a usavršavanje je nastavila u Varšavi i Londonu. Kojim novim perspektivama ju je obogatio svaki od triju gradova, upitali smo, stoga, dizajnericu čiji je profesionalni put odredio rani interes za crtanje, kojem ju je podučio djed - slikar, kipar i likovni pedagog Veljko Bodulić.
A za kraj, za Jutarnji list, demistificirala je svoj kreativni proces, dajući nam uvid u svakodnevicu jedne profesionalne dizajnerice.
Radili ste dizajn za odsjeke dviju sveučilišnih institucija u Londonu. Kako je izgledao rad na tim projektima? Što nam možete reći o rješenjima koja je iznjedrio te predavanjima koja ste održali?
Prije svega moram reći da mi je poziv s Royal College of Art i Chelsea College of Arts u Londonu bila iznimna čast, s obzirom da se radi o nekima od najuglednijih ustanova dizajnerske izobrazbe u svijetu.
To su ustanove u kojima se izvrsnost podrazumijeva, ali ono što me se posebno dojmilo jest otvorenost prema eksperimentu. Tu se od dizajnera/ice ne očekuje da proizvede nešto "lijepo", nego da oblikuje ideju koja ima razlog postojati. Takav pristup inače njegujem kroz vlastitu praksu. Zanimaju me vizualni jezici koji nisu zatvoreni, nego ostavljaju prostor za različite interpretacije.
Predavanja su bila nastavak te ideje jer studentima/icama uvijek pokušavam ukazati da dizajn nije samo pitanje estetike i ukusa, nego proces višeslojnog istraživanja koje je neophodno za razumijevanja zadatka. Estetika je važna, ali ona dolazi kao posljedica pomnog razmišljanja, a ne obrnuto.
Studentima/icama odsjeka "MA Curating and Collections" s Chelsea College of Arts vodila sam jedan dio završnog rada koji se odnosio na grafičku opremu diplomske izložbe. Tu je bilo važno objasniti im sve o procesu rada na izložbenoj grafici i izradi kataloga.
Istovremeno, angažirana sam osmisliti logotip Odsjeka te prostorne intervencije koje prostorije pretvaraju u poticajno okruženje za učenje, istraživanje i čitanje, s ciljem da se studenti i studentice u njima zadrže što dulje.
Od 2022. za Royal College of Art razvijam grafička rješenja za odsjek "Master of Research in Architecture" za kojeg sam osmislila fleksibilan sustav u kojem svaki od plakata razvija vlastiti koloritet i karakter, dok ujedno zadržavaju dosljedan vizualni identitet. Svi plakati iz serije otisnuti su na reflektirajućoj foliji koja odražava u okolni prostor pa je to dodatni element grafizma koji stvara promjenjiv odnos između plakata, prostora i promatrača.
Budući da su plakati bili vrlo dobro prihvaćeni i prepoznati, uslijedili su pozivi i s drugih odsjeka. Tako trenutačno radim na vizualnom identitetu kolegija koji okuplja svih dvije tisuće studenata i studentica, a koji će tijekom iduće akademske godine raditi na različitim interdisciplinarnim projektima.
Koje biste projekte na kojima ste dosad radili istaknuli kao najznačajnije u dosadašnjoj karijeri i zašto? Kako biste opisali svoj pristup dizajnu?
Isticanje je uvijek pitanje perspektive i trenutka.
Ponekad za neki rad, koji možda vizualno nije atraktivan kao neki drugi, postoji niz značajki koje možda nisu vidljive iz prvog plana, ali meni su jako važne. Primjerice, etika rada.
U tom smislu, prisjećam se rada s francuskom teoretičarkom dizajna Alexandrom Midal, koja je kurirala jubilarni 60. Bijenale oblikovanja BIO u Ljubljani – najstariji dizajn bijenale u Europi.
Ona me je pozvala ne samo kao dizajnericu, nego i autoricu čiji rad želi izložiti sa svim ostalima na izložbi, a tu su bile povijesno značajna imena poput Rose Luxemburg, Roberta Mappelethorpea i drugih. Dakle, ono što je tu bilo važno jest ta gesta u kojoj dizajn nije papir za zamatanje.
Sve je to uvelike utjecalo na način na koji sam promišljala kako oblikovati centralnu temu bijenala koja je tematizirala cvijeće kao dvostrukog agenta u službi feminističke, antikolonijalne i queer kriptologije.
Rezultat je bila serija 3D ilustracija od kojih je svaka označavala dio života biljke: od nicanja iz korijena, preko cvata do komposta. Tako je bijenale, umjesto repetitivnog ponavljanja grafičkog rješenja, imalo rješenje koje se razvija i prikazuje u fazama u kojima se odvija i sama manifestacija.
Nisam često imala prilike raditi u gradu u kojem živim pa me obradovao poziv sa splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije da osmislim vizualni identitet međunarodnog ciklusa javnih predavanja o arhitekturi pod nazivom "Split Tendencies".
Rješenje koje sam osmislila su nepravilno izrezani plakati koji podsjećaju na tlocrte, fragmente arhitekture i različite načine čitanja prostora. Dinamična kompozicija naglašava razmjenu ideja i suvremene arhitektonske tendencije pa tako vizual postaje produžetak sadržaja – prostor susreta, istraživanja i komunikacije.
Niz vaših radova ima i društveno angažiranu komponentu. Na koje ste takve radove najponosniji?
Vjerujem da dizajn nikada nije potpuno neutralan. Čak i kada se ne bavi izravno društvenim temama, on oblikuje način na koji ljudi razumiju svijet, informacije i jedni druge. Upravo zato osjećam odgovornost da dio mog rada bude usmjeren na projekte koji imaju širi društveni smisao.
Moji profesionalni počeci vezani su za rad s nevladinim udrugama, a nerijetko sam se svojim radom uključivala u razne akcije: od prava na pobačaj, dodjela azila Basak Sahin Duman te kampanje "Javni prijevoz = javno dobro".
Od nedavnih radova izdvojila bih "Sparinu Kocke" – slojevitu publikaciju o queer tragovima i povijesti Kluba Kocka u Splitu koji se nalazi u sklopu Doma omladine.
Autori su njemački umjetnički duo die Blauze Distanz koji su me pozvali na suradnju, a koji su istraživali sigurne prostore za queer zajednicu.
Ta publikacija okuplja ono što institucionalni arhivi često zanemaruju, a to su geste njege, trenuci želje, zajedničke radosti i tuge koji su oblikovali živahnu i otpornu scenu.
Dizajn publikacije temelji se na ideji arhiva koji nije linearan ni strogo organiziran, već otvoren, slojevit i istraživački.
Sive korice knjige zaklanjaju njezin živopisni sadržaj u kojem se otkrivaju jarke boje, simbol queer zajednice, baš kao što siva brutalistička građevina skriva živost, raznolikost i slojevitost života u njoj. Taj se sadržaj tek nazire kroz urezani prikaz sadašnjeg tlocrta na koricama.
Ovdje moram dodati da sam često izlazila u klub "Kocka", mjesto koje zbog njegova značaja doživljavam kao dio vlastitog DNK-a.
Zatim, također još jedna nedavna publikacija pod nazivom "Forest Encounters" koju su suizdali slovenska organizacija Igor Zabel i berlinska izdavačka kuća Archive Books. Tema ove knjige je šuma i čovjekov odnos prema njoj kroz umjetnost i znanost.
Grafičko rješenje naslovnice spaja tipografiju i ilustraciju, tj. konture stabala prirodno se nastavljaju iz slova, pa tipografija postaje dio ilustracije.
Vertikalni ritam tankih linija naglašava visinu i eleganciju stabala koji se prožima kroz čitavi knjižni blok.
Koloristička paleta knjige proizlazi iz tonova šumskog krajolika – nijansi zelene, smeđe i zemljanih tonova.
Na kraju, vjerujem da dizajneri/ice ne mijenjaju svijet sami, naravno, ali mogu promijeniti način na koji ga ljudi vide. Ponekad upravo od toga počinju sve ozbiljne promjene.
Jedno od Vaših područja interesa je i edukacija o dizajnu. Kako biste definirali ulogu dizajna? Kako dizajn komunicira? Kako nam može služiti?
Najkraće rečeno, dizajn uvelike utječe na našu percepciju okoline. Premda ljudi često toga uopće nisu svjesni. Ali, ako se okrenete oko sebe, pogledate sve što vas okružuje, shvatit ćete.
Bruno Munari rekao je da je dizajn odgovor na problem, a umjetnost pitanje o problemu. Kod edukacije uvijek polazim od pitanja, a ne od forme. Studente/ice potičem da razmišljaju za koga nešto rade, zašto to rade i kakvu emociju ili reakciju žele izazvati. Vizualna rješenja dolaze tek nakon toga. Mislim da je najveća pogreška vjerovati da dizajn počinje s kompjuterom. On počinje promatranjem, slušanjem i znatiželjom.
Iako imam veliki interes za pedagoški rad, moram napomenuti da ne radim u obrazovnom sistemu kod nas u Hrvatskoj, nego se taj dio mojih aktivnosti odvija tek kroz povremene radionice.
Što je za Vas dobar dizajn? Što ga određuje?
Još od studentskih dana inspirira me William Morris, engleski umjetnik, dizajner, pisac i aktivist i njegova misao da funkcija i ljepota nisu suprotnosti, nego nerazdvojni dijelovi iste cjeline. Mislim da je to jedno od najvažnijih načela dobrog dizajna. Vizualni identitet ne bi trebao biti tek kostim koji se odjene nekoj instituciji, tvrtki, manifestaciji i sl., nego sustav koji odražava njihov karakter i omogućuje im da se razvija. Kada forma i sadržaj nisu u dijalogu, to se osjeti.
Mislim da je najveća vrijednost dizajna njegova sposobnost da povezuje i stvara osjećaj pripadnosti umjesto isključivosti.
Nastojim voditi računa i o ekologiji te održivosti pa, primjerice, pri odabiru formata knjige nastojim optimizirati raspored kako bi nastalo što manje papirnatog otpada.
Studirali ste u Splitu i Varšavi te stažirali u Londonu. Koje su najvažnije lekcije iz dizajna koje ste ponijeli iz ta tri grada?
Split me naučio osnovama dizajna, ali i tome da nakon diplome treba spakirati kofere jer u području dizajna u kulturi kojem sam težila, tada nije bilo puno prostora za moj daljnji profesionalni razvoj.
U Varšavi sam doktorirala iz područja dizajna knjiga, gdje sam se intenzivno bavila odnosom forme, sadržaja i čitanja. To mi je otvorilo sasvim drugačiji pogled na dizajn.
U Londonu sam radila praktikum u jednom od najutjecajnijih britanskih grafičkih studija Barnbrook Design kojeg je osnovao Jonathan Barnbrook, dizajner koji smatra da dizajn nije samo estetska disciplina nego i sredstvo kritike politike, kapitalizma i društvenih nepravdi. Njihovi projekti često propituju moć, institucije i način na koji vizualna komunikacija oblikuje javni prostor. Najpoznatiji su po omotima ploča Davida Bowie, knjigama Noama Chomskog ali i komercijalnim projektima poput ambalaže Shiseidovog parfema Zen.
Kada danas razmišljam o ta tri grada, rekla bih da mi je Split dao temelje, Varšava istraživačku širinu, a London profesionalne standarde.
Kako ste se odlučili za studij dizajna vizualnih komunikacija? Što Vas je tome privuklo? Je li taj interes proizašao iz interesa za crtanje ili umjetnost. Ili nešto treće?
Kod mene je sve doista krenulo od crtanja. Odrasla sam u obitelji u kojoj je umjetnost bila dio svakodnevice. Moj djed Veljko Bodulić, bio je slikar, kipar i likovni pedagog. Međutim, nije me poticao da idem njegovim stopama, argumentirajući da je talentiran samo jedan od tisuću i da se od toga teško živi.
Ipak, prema drugim područjima, osim glazbe, nisam imala nikakvog interesa, pa sam bila ustrajna u tome da me nauči crtati.
Sjećam se kako sam pred prijemni ispit za srednju umjetničku školu dnevno crtala po 5-6 crteža po promatranju. Djed je svako malo ispred mene stavljao razne skulpture i objekte. Zapravo, sada shvaćam koliko me crtanje naučilo misliti. Unatoč tome što mnogi smatraju da crtanje nije presudno za dizajn, za mene je bilo izuzetno važno. Taj taktilni proces nesumnjivo donosi jedan posebni oblik koncentracije i fokusa i ideje mi je prirodnije postaviti olovkom na papiru nego na ekranu.
U srednjoj školi sam na početku pohađala dva odjela: grafiku i kiparstvo, no od kiparstva sam ubrzo odustala i fokusirala sam se na grafiku. Bio je to kraj 90-ih i škola je dobila kompjutere pa smo plakate počeli raditi na njima, umjesto ručno.
Vizualne komunikacije za mene su bile prirodan nastavak obrazovanja jer me privlačila ideja da dizajn može prenositi složene ideje, oblikovati iskustvo i uspostavljati dijalog s publikom.
Možete li demistificirati svoj posao - kako izgleda Vaš proces rada na novom dizajnu; kroz koje stvaralačke faze prolazi?
Moj proces obično počinje razgovorom i jakim osjećajem intuicije. Pokušavam razumjeti što projekt zapravo želi reći, jer dobar dizajn ne može popraviti nejasnu ideju. Nakon toga slijedi istraživanje – čitam, gledam, povezujem stvari koje se na prvi pogled možda uopće ne čine povezane.
Onda kreće onaj teži dio: puno skiciranja, odbacivanja, vraćanja na početak i beskrajnog pomicanja elemenata za nekoliko milimetara. To je dio posla koji izvana izgleda kao da samo sjedim za računalom, a zapravo u glavi vodim prilično živu raspravu sama sa sobom.
Upravo u toj fazi najviše me zanimaju ograničenja. Volim prepreke, birokraciju, pravila i granice jer oni određuju strukturu. Tek kada mogu jasno sagledati strukturu, mogu je dovesti u pitanje ili potkopati.
Paradoksalno, najveću kreativnu slobodu često pronalazim upravo unutar zadanih okvira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....