HRVATSKI PIONIR MINIMAL ARTA

POGLED U DJELO MLADENA GALIĆA Slikar koji je osnažio mantru: manje je više

Ono što je mirni Rossini među glazbenicima i svojim suvremenicima, to je Galić među svojim kolegama umjetnicima

Kratki životopis ne može biti šturijim. Možemo ga iz ove monografije prepisati a da ne uzme prostora. Mladen Galić rodio se u Širokom Brijegu 1934. godine.

Obrazovao se u Zagrebu, Grazu i Parizu. Slijedi tek popis najvažnijih samostalnih i zajedničkih izložbi, nekoliko nagrada i - to je sve! Nema “obiteljskoga albuma”, potankosti puta i literarizirajućih preludiranja kakvih se nađu na ovome mjestu ko stvorenom za pojedinosti iz intimnoga života, koje, budimo iskreni, malo koga zanimaju.

Već je ovih nekoliko životopisnih crtica, izvan retoričkih uvjeravanja o značenju djela i umjetnika, u skladu s naravi opusa koji nije izlomljen gromoglasnim promjenama, premda je u njemu uvijek bilo i rukopisne i unutrašnje dinamike dosegnute senzibilnim odnosima boje i oblika.

Svjedok vremena

Galićev opus svjedoči o autoritetu djela kao djela, slike kao slike. Kao svjedok vremena nove likovne prozračnosti (od 60-ih godina prošloga stoljeća do danas), ne može se Galić požaliti na oskudicu pažnje, premda njegova diskretna kontemplativna i meditativna priroda, sljubljena s tankoćutnošću likovnih rješenja, nije uvijek bila u prvome planu. I ono što je mirni Rossini među glazbenicima i svojim suvremenicima, to je Galić među svojim kolegama umjetnicima. Polaganih koraka, na granici jake znatiželje i mirnoga propitivanja, pitomosti u potezu i pažnji prema širokim plohama boje iz kojih se izdvajaju mali elementi živih detalja koji ne nasrću na oko.

Prva samostalna izložba 1966. godine (Prostori zvuka) označila je strogost i svježinu njegova djela. Njegujući osjetljivost za boju u boji, Galić je njegovao i smisao za gradnju novih prostora. U tom bogatstvu oskudice (Horvatić) unutrašnja dinamika Galićeva djela učinila je sve poredbe (s primjerice K. Nolandom ili M. Louisom), suvišnim. Bio je sudionikom i već pomalo izmistificirane i opjevane HIT-parade (Kuduz, Šibenik, Šutej Galić u Galeriji SC 1967) zapravo izložbe koja je podrazumijevala rad na licu mjesta, a koja je, kasnije, začinjena rušilački nastrojenim pripitim kolegama zadobila i biljege spontanoga heppeninga.

Naposljetku tu su i Galićevi objekti i hibridne forme (slika-objekt, skulptura-objekt) sastavljene uglavnom od obojenoga drva i plastike, koje su relativizirale granice među medijima.

- Tu se i otvarao prostor svjetlosnoga širenja djela, pri čemu su i sjene pomagale da se suptilno iskorači iz dvodimenzionalnog tijela slike. Tako je Mladen Galić bio i ostao među onima koji su, kako kaže pisac monografije J. Denegri, utrli put prema ambijentima ili barem jakim prostornim ambicijama djela. A oskudnost i nepostojanje tragova temperamenta u službi je stvaranje slike kao takve (Denegri). I bilo da je riječ o crno-bijelim odnosima, ili o kasnijim čistim i zvučnim bojama, uvijek je to bilo organsko i asocijativno a ne tautološki doslovno djelo. Govoreći šire, on je zaslužan za napredak vizualne kulture i jezika. Primjerice, unutar tzv. Zagrebačke škole serigrafije (Kuduz, Picelj, Dobrović i drugi), radeći grafički dizajn plakata, kataloga, knjiga i pozivnica, razumijevao je narav povoda, ali i snagu vlastita likovnoga leksika koji se istodobno osamostaljuje i robuje, postajući sastavnim dijelom izložbe (M. Špoljar). Posljednji radovi na papiru i na platnu predstavljaju užitak u slikanju i osobno zadovoljstvo.

Higijeničar slike

Galić je higijeničar slike, isposnik koji je osnažio svojevrsnu modernističku mantru, a koja glasi: manje je više. Pa ipak, ma koliko bio suzdržan i štedljiv, kod njega nije uzmanjkalo niti boje niti oblika. A ako se forma pojavljuje kada duh slabi (Bukowski), ovdje se i forma pojavila i duh se snažio. I stvorena su bogata i slojevita čitanja djela temeljena na redu i oskudici, pri čemu je Galićev postupak bio čista organizacija spoznaje i razrada intuicije.

Naposljetku, pored sadržaja izgledom tek izašle monografije dobili smo još jedno vrhunsko djelo. Pritom je suvišno i gotovo dosadno hvaliti i pisca Jerka Denegrija. Jer uvijek se iznovice divimo jasnoći toga pisanja koje će u trijeznome čitanju formalnih odlika djela govoriti o dubinskim i skrovitijim mjestima sadržaja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:24