Bečane upravo zaokuplja prijedlog gradske uprave za ozelenjavanje Michaelerplatza, jednoga od povijesno važnih bečkih trgova unutar prvoga gradskog okruga. Protiv prijedloga gradske uprave pobunili su se ugledne osobe iz javnoga života. Pod okriljem mjera za zaštitu klime, uprava želi u srcu grada napraviti zelene oaze. Kako je riječ o povijesnim ambijentima, trgovima i ulicama s čudesnom arhitekturom, postavlja se pitanje opravdanosti takvih zahvata. Oni bi, prije svega, zaklonili vizure na građevine koje oblikuju karakter i ozračje grada, duh pojedinoga mjesta. Bečki arhitekt Wolf Prix iz znamenitoga arhitektonskog ureda Coop Himmelb(l)au takav pristup naziva ruralnim, što je objavljeno u tamošnjim medijima.
Među protivnicima inicijative gradske uprave, osim austrijskih arhitekata i povjesničara umjetnosti, nalaze se i Accademia Nazionale di San Luca iz Rima i Associzione Italiana di Storia dell‘Architettura, a svi oni zaključuju kako bi besmisleno bilo saditi, primjerice, stabla na Piazzi Navoni u Rimu ili Grand Placeu u Briselu.
Aktualnost bečkih prijepora ogleda se i u nedavno završenom arhitektonskom natječaju u Zagrebu za uređenje Vlaške ulice od Palmotićeve do Draškovićeve ulice. I ovdje se nameće pitanje treba li se u svakoj ulici središta grada saditi zelenilo i ima li smisla saditi grmolike biljke u Vlaškoj ulici? Premda se Vlaška ulica ne može uspoređivati s osobitim europskim primjerima, ona skriva ljepotu običnosti i svakodnevice. Uvjeravanje kako će se mikroklima ulice poboljšati sadnjom grmolikog zelenila i više je nego prozirno. Znatno veći učinak postigao bi se sadnjom veće skupine visokoga drveća unutar postojećih gradskih blokova. Blok Vlaška, Draškovićeva, Jurišićeva i Palmotićeva s južne strane dotiče predmetnu lokaciju i raspolaže s dovoljno mjesta da se posadi omanja šumica što bi kudikamo više pridonosilo borbi protiv vrućine.
Prvonagrađeno rješenje za Vlašku ulicu s elipsastim zelenim otocima „usidrenima“ nakupinama usporednih crta u parteru ulice, ne donosi zapravo ništa što bi obogatilo ili podcrtalo zatečene vrijednosti ambijenta. Riječ je o ispraznome formalizmu, zapravo rješenju izvan konteksta, projektu koji bi mogao stajati i u Gajevoj, Marmontovoj ili Županijskoj ulici. Prisjetimo li se samo radova arhitekta Borisa Podrecce za uređenje trgova u Piranu, Cormonsu ili Leobenu, ali i za Via Mazzini u srcu Verone, onda se u zagrebačkom prijedlogu odmah uočava pomanjkanje strukturne konzistencije. Niz građanskih kuća u Vlaškoj ulici kao usklađene cjeline ne bi trebalo narušavati agresivnom geometrijom i morfologijom „plutajućih“ zelenih mrlja koje rastaču i proturječe ideji gradske ulice. Rješenjem je trebalo pokazati razliku između uličnoga partera i uličnoga mobilijara. Najkraće rečeno, zelenilo bi trebalo saditi u posude kao zasebne elemente oblikovanja. Ne betonske, ne kiklopske, ali posude. Upravo onako kako su to predložili Dražen Juračić, Jelena Skorup Juračić i Marija Grković. Predloženi zeleni amorfni otoci nisu dio ambijenta, već su strano i nasrtljivo tkivo koje neće pridonijeti osjećaju podnošljivije topline, već će samo upropastiti ulicu. Jer tom logikom, dobro bi bilo posaditi stabla i na Trgu sv. Marka pa bi ispijanje kave na terasi kavane Florian bilo puno ugodnije.
Prvonagrađeno je rješenje na tragu Bandićevih fontana i njegove provincijalizacije grada – tek toliko da se nešto utrpa u prostor i da se stvori dojam nekakvoga rada. Središte je Zagreba već zagušeno teškim promašajima poput Cvjetnoga trga, Trga hrvatskih velikana ili trokutaste groteske s Kotruljevićem ispred Sheratona.