Izložba Mountain tripping Jelene Janković dio je šireg fotografskog arhiva koji je nastajao unazad nekoliko godina kao praksa bilježenja vremena provedenog u planinarenju, a može se pogledati u Galeriji Kranjčar do 2. listopada.
Jelena Janković fotografkinja je i vizualna umjetnica. Jedna je od najprepoznatljivijih autorica plesne i kazališne fotografije u regiji. Tijekom četrnaest godina rada snimila je više od 300 produkcija diljem Europe, surađujući s istaknutim europskim redateljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Od 2023. programska je direktorica Sarajevo Photography Festivala
Njezini radovi objavljeni su u renomiranim publikacijama poput Rolling Stonea, National Geographica, Fisheye Magazina, Der Spiegela, Elle, Kosmosa, LensCulturea, GEO-a, Vicea, F-stop magazina. Svoje radove predstavila je na mnogim kolektivnim i samostalnim izložbama u Parizu, Moskvi, Ciudad de Méxicu, Istanbulu, Berlinu, Tokiju, Londonu, Kuala Lumpuru, Tbilisiju, Sieni, Beogradu i Zagrebu. Za svoj rad osvojila je mnogobrojne međunarodne nagrade.
Kada je planinarenje iz privatnog rituala preraslo u umjetničku praksu i što vas je u planinskom krajoliku počelo posebno privlačiti?
- Sve je počelo sasvim spontano, iz potrebe da tijekom dugih, višesatnih hodanja pronađem način da se dodatno zabavim i istražujem. Tako je 2018. godine počeo ovaj serijal.
Godinama je ostao u mapama na tvrdom disku, sve dok prošle godine nisam ponovno počela gledati te fotografije. Tada sam, s određene distance, shvatila da se u njima nalazi čitav svijet emocija i boja kojih tijekom samog rada nisam bila svjesna. Zanimljivo mi je bilo da nešto što je nastalo kao igra, bez plana i očekivanja, naknadno prepoznam kao cjelinu. Od početka me zanimalo kako zabilježiti planinu onako kako je zaista doživljavam dok hodam, a ne samo onako kako je registrira oko. Nisam željela prenijeti pejzaž koji svi vidimo, već pokušati fotografijom prenijeti osobni doživljaj prostora, ono što se događa između pogleda i emocija. Rad je nastajao bez rokova i unaprijed postavljenog cilja. Upravo mi je ta sloboda omogućila da istražujem bez potrebe da odmah znam što radim ili gdje će me to odvesti. Tek kasnije sam shvatila da je upravo taj način rada postao važan dio same fotografije. Proces je postao način da pronađem svoj pogled na pejzaž.
U radu koristite filtere koje poznajete iz kazališnog svijeta, ali ih ovdje postavljate ispred analognog fotoaparata. Kako ste došli do tog postupka i što vam on omogućuje da vidite drukčije?
- Kako već 14 godina radim u polju kazališne fotografije, nakon predstava sam počela skupljati filtere koji su se koristili u različitim predstavama. Neki su bili korišteni u konkretnim predstavama, a neki su već bili izdvojeni i više se uglavnom nisu koristili. S vremenom me zainteresiralo kako bih taj materijal mogla upotrijebiti u svom radu, ali na način koji će me udaljiti od računala i Photoshopa. Tražila sam postupak koji će biti fizički, analogan i spor, koji zahtijeva vrijeme i koncentraciju i u kojem rezultat nije moguće unaprijed kontrolirati.
Zanimala me upravo neponovljivost tog procesa. Kada jednom tako napravim fotografiju, ne mogu je ponoviti potpuno isto, niti mogu unaprijed znati kako će filter, svjetlost i trenutak ekspozicije međusobno djelovati. To zahtijeva igru, povjerenje u proces i spremnost da prihvatim ono što se dogodi.
Kazalište me naučilo istraživanju i igri, pa sam filtere spontano počela koristiti za ono čemu su i namijenjeni, da oblikuju svjetlost. Samo što u ovom slučaju izvor svjetlosti više nije kazališna scena, već fotoaparat. Tako su filteri, koji su prethodno bili dio nekog drugog rada i neke druge priče, dobili novu ulogu i postali dio mog načina gledanja.
Na vašim fotografijama krajolik se pretvara u gotovo nestvaran, slikarski prizor?
- Netko će možda prepoznati određenu emociju, netko će se vratiti u neko svoje mjesto ili sjećanje, a netko će možda ostati potpuno bez dojma. I jedno i drugo mi je OK. To je dio susreta s umjetničkim djelom. Netko će ga voljeti, drugi će ostati ravnodušan.
Moja fotografija nije tu da bi bila dopadljiva niti da bih nekome ponudila unaprijed definirano značenje. Tu sam da stvaram i dijelim ono što tijekom tog procesa pronalazim. Najljepše mi je kada se na tom putu međusobno prepoznajemo.
Fotografije su nastale tijekom planinarenja. Ako sam dobro shvatila, najviše ih je snimljeno na Durmitoru, koji neki nazivaju i najljepšom crnogorskom planinom. Što vama znači osobno ova planina?
- Durmitor mi je mnogo više od pejzaža koji fotografiram. To je prostor kojem se vraćam i u kojem imam osjećaj da mogu biti potpuno prisutna. Dok hodam, planinu ne doživljavam samo kroz ono što vidim, već kroz tijelo, umor, svjetlost, promjenu vremena, tišinu i ritam samog hodanja.
Mislim da upravo zbog toga Durmitor na mojim fotografijama nije dokumentiran kao konkretno mjesto. Mene više zanima ono što se u meni događa dok sam tamo i kako se taj doživljaj može pretvoriti u fotografiju. Svaki put ga doživim malo drukčije i možda je upravo ta promjenljivost ono što me najviše privlači.
Za mene je Durmitor istovremeno prostor slobode, igre i koncentracije. Tamo imam vremena gledati, lutati i ne moram odmah znati što tražim. Mislim da je velik dio ove serije nastao upravo iz tog odnosa prema planini.
Koje ste još planine snimali?
- Ne bih ih posebno odvajala niti geografski locirala. Tijekom ovih osam godina, koliko projekt nastaje, bilo je različitih vrhova, od Hrvatske do Francuske. Ipak, Durmitor je najzastupljeniji, jer mu se već deset godina svakog ljeta vraćam.
Zapravo, ljeto sam prije desetak godina zamijenila planinom. Od tada mi je planina postala neka vrsta ljetnog rituala, prostor kojem se vraćam i koji svaki put gledam malo drukčije.
Zašto naziv izložbe "Mountain tripping"?
- Naziv "Mountain tripping" mi je bio zanimljiv upravo zbog dvostrukog značenja riječi "tripping". S jedne strane, odnosi se na putovanje u planini, na hodanje, kretanje i istraživanje prostora. S druge strane, "tripping" može označiti i neku vrstu pomjerenog, izmijenjenog doživljaja stvarnosti.
To mi je bilo važno jer ove fotografije nisu klasični prikazi planine. One nastaju iz mog osobnog doživljaja prostora, kroz hodanje, svjetlost, filtere i igru s fotografskim procesom. Na neki način, "Mountain tripping" opisuje i fizičko putovanje kroz planinu i unutarnje putovanje koje se u tom procesu događa.
Koliko vam osobno znači planinarenje?
- Planinarenje mi je važno jer me tjera da usporim. Satima hodam, gledam, razmišljam i slušam. Nema mnogo prostora za višak buke, ni izvana ni u glavi. Volim taj spoj fizičkog napora i potpune koncentracije. Kada se umorim, nekako jasnije vidim. I prostor oko sebe, ali i sebe. Zato mi planinarenje nije samo bijeg iz svakodnevice. To je način da budem prisutna. I vjerojatno je upravo iz te potrebe nastao i ovaj rad.
Uvijek nosite sa sobom fotoaparat kad planinarite?
- Uglavnom da. Mali je, nije težak i uvijek se nađe mjesta za njega.:)
Snimali ste u kazalištu, više od 300 produkcija. Što vam je najviše ostalo u sjećanju, imate li neku predstavu, nešto što vas se najviše dojmilo?
- Teško mi je izdvojiti jednu predstavu, jer me svih ovih godina više od pojedinačnih naslova zanima ono što se događa tijekom procesa i na samoj sceni. Svaka predstava ima svoj jezik, svoj ritam i neku novu vrstu izazova.
Jedna od predstava koja mi je posebno ostala u sjećanju bila je "Zeitgeist" bečke plesne kompanije Hungry Sharks. Cijela predstava odvijala se pod vodom i bila je nevjerojatno precizno koordinirana i režirana. Plesači su pokret i disanje morali uskladiti do najmanjeg detalja, dok je publika predstavu promatrala kroz stakla bazena. Sve je izgledalo gotovo nestvarno, a istovremeno je zahtijevalo ogromnu fizičku i mentalnu koncentraciju.
Na jednoj od proba i sama sam bila u vodi dok sam fotografirala. Mislim da mi je to jedno od najtežih snimanja koja sam radila. Ne samo zbog fotografiranja pod vodom, već zato što sam u jednom trenutku uspjela popiti pola bazena.:)
Ali ne bih izdvojila samo ples. Radila sam mnogo dramskih predstava i upravo ta različitost mi je i danas najzanimljivija. Od intimne drame do velikih produkcija, uvijek me najviše privlači ono što se događa između izvođača, prostora i publike.
Programska ste direktorica Sarajevo Photography Festivala. Na koje ste goste najponosniji?
- Teško mi je izdvojiti pojedinačne goste, jer su svi oni na svoj način bili podjednako važni za razvoj Sarajevo Photography Festivala. Ono na što smo posebno ponosni jest činjenica da smo za samo pet godina festival potpuno otvorili prema međunarodnoj sceni. Danas smo postali svojevrsna balkanska stanica za povezivanje ljudi iz cijele regije, ali i mjesto koje je prepoznato izvan njega. Već nas prepoznaju kolege i festivali širom Europe, a sve češće se za Sarajevo Photography Festival čuje i izvan fotografskog kruga.
Naš natjecateljski program okuplja fotografe iz cijelog svijeta. Ove smo godine imali prijave iz čak 72 zemlje, što nam je posebno značajno jer pokazuje koliko je festival prerastao lokalni okvir.
Ponosni smo i na to što, pored već afirmiranih i značajnih imena, uspijevamo predstaviti različite generacije, poetike i autorske pristupe. Među gostima koje bih mogla izdvojiti su Carlotta Guerrero, jedna od najznačajnijih španjolskih autorica današnjice, koja surađuje s umjetnicima poput Björk i Rosalíe. Tu je i Deanna Dikeman, koja je predstavila jedan od veoma značajnih fotografskih projekata suvremene fotografije, Leaving and Waving. S tom izložbom gostovali smo i u Splitu i Zagrebu. Tanya Habjouqa nam je, na trećem izdanju festivala, u svom radu dala prostor i glas pričama o životu u Palestini.
Ali ono što mi je možda još važnije naglasiti jest da festival ne gradimo na cenzuri. Naprotiv, snažno se borimo da ostane otvoren prostor za razgovor, da možemo govoriti o relevantnim i ponekad teškim temama i da nitko izvana ne određuje što bi trebalo, a što ne bi trebalo biti dio našeg programa. To je za nas jedna od ključnih vrijednosti festivala.
Zato volim reći da je svaki sudionik radionice, svaki predavač i svaki autor podjednako važan. Festival je kolektivni čin i ne počiva na teoriji pojedinca ili na ideji da sve ovisi o jednom imenu. Njegovu snagu upravo vidim u ljudima koje povezuje i u mreži koja se iz godine u godinu širi.
Posebno mi je drago što je velik broj sjajnih autora i autorica iz Hrvatske bio dio našeg festivala, Jelena Blagović, Matija Jurčević, Ivan Gundić, Klaudija Habjan, Inja Herinčić, Škrabzi, Matea Leš, Mislav Mironović, Petra Trbović, Filip Koludrović, Franjo Matković i mnogi drugi. I ta regionalna povezanost nam je izuzetno važna: želimo da Sarajevo bude mjesto susreta, razmjene i povezivanja fotografske scene cijele regije s međunarodnom scenom.
Radili ste i fotomonografiju "Kolo: 70 Years Later (Ansambl Kolo, Beograd)". Koliko danas ima sluha za tradicionalni ples?
- Mislim da za ples uvijek postoji sluh. Ples je nešto što čovjek prepoznaje i tijelom i emocijom, bez obzira na to koliko poznaje tradiciju iz koje dolazi. Zato tradicionalni ples ne doživljavam kao nešto što treba samo sačuvati u izvornom obliku, već kao živu umjetničku formu koja se može razvijati, mijenjati i pronalaziti nove načine povezanosti sa suvremenom publikom.
Monografija "Kolo: 70 Years Later", koju sam radila s Ansamblom Kolo iz Beograda, nastala je upravo iz želje da tradicionalni ples približimo publici koja ga možda prije nije pratila ili ga je doživljavala kao nešto udaljeno i isključivo tradicionalno. Kroz suvremenu fotografsku interpretaciju željela sam pokazati koliko je taj svijet snažan, suvremen i vizualno uzbudljiv, ali i koliko je važan.
Četiri godine rada na toj monografiji bile su za mene veliko autorsko iskustvo. Kroz suradnju s ansamblom razvijala sam novi način vizualnog promišljanja tradicionalnog plesa, a taj proces je utjecao i na moj fotografski rukopis. Sve više sam razmišljala o tome koliko je vizualna interpretacija jednog djela važna ne samo za postojeću publiku, nego i za način na koji se dolazi do nove publike.
Posebno mi je značio rad s Vladimirom Dekićem i cijelim timom Ansambla Kolo. Vladimir je bio taj koji nas je okupio i s kojim sam mnogo naučila o tome koliko vizualni identitet i način predstavljanja mogu utjecati na to kako publika doživljava ples. U toj suradnji otvorio se prostor i za mnoge druge lijepe projekte. Imala sam priliku surađivati i s ansamblom LADO. Kolo i LADO su nekoliko godina surađivali i imali smo zaista sjajnu kreativnu razmjenu. Mogu reći da su to bili neki od najljepših koncerata na kojima sam ikad bila.
Mislim da je problem što ljudi tradicionalni ples često unaprijed odrede kao nešto staro, statično i muzealizirano. A on to uopće nije. To je živa umjetnost koja se stalno izvodi, mijenja i ponovno doživljava pred publikom.
Zato mislim da je važno da tradiciju ne promatramo samo kao nešto što treba čuvati, već i kao nešto što treba ponovno otkrivati. Ona jest dio našeg identiteta i kolektivnog pamćenja, ali istovremeno može biti prostor suvremenog umjetničkog izraza. Upravo putem novih interpretacija možemo je približiti ljudima koji joj možda nikada nisu bili bliski.
Iz Beograda ste, no ljubav vas je donijela u Zagreb?
Da, ljubav me je dovela u Zagreb, ali mislim da me je Zagreb zadržao iz mnogo više razloga. U početku je to bio dolazak zbog ljubavi, a onda sam kroz grad, ljude i umjetničku scenu počela graditi svoj život ovdje. Zagreb mi je postao prostor u kojem sam i osobno i profesionalno rasla.
Beograd je dio mog identiteta i nosim ga sa sobom gdje god da sam, ali Zagreb mi je dao jedan novi pogled, drukčiji ritam i prostor da se razvijam. Danas mi je teško ta dva grada promatrati odvojeno. Obožavam tu njihovu povezanost i činjenicu da se između Beograda i Zagreba stalno kreću ljudi, ideje i energija.
Snimali ste Rakete, remek-djelo Vjenceslava Richtera?
Projekt 8. kat nastao je iz prostora nebodera na Prisavlju, koji se nalazi preko puta Raketa i s čije se terase pružao pogled direktno na njih. Upravo je taj prostor bio mjesto iz kojeg sam ih godinama fotografirala.
Ciklus 8. kat predstavljen je 2024. godine u Zbirci Vjenceslava Richtera. MSU je objavio i knjigu 8. kat. U njoj Rakete možete promatrati u različitim emotivnim i vremenskim stanjima, kroz promjene svjetla, atmosfere i mog osobnog odnosa prema tom prostoru.
Taj projekt sam posebno posvetila Zagrebu. Željela sam da ne ostane samo izložba koja će proći, već da dobije formu knjige i tako ostane kao fotografski zapis Raketa jednog vremena.
Iako nikada nisam živjela u Raketama, one su godinama bile dio mog svakodnevnog života. Promatrala sam ih iz dana u dan i s vremenom su za mene postale mnogo više od arhitekture. Postale su svojevrsna tiha scenografija mog života u Zagrebu, ali i zapis jednog vremena.
Je li vam dugo trebalo da se prilagodite na život u Zagrebu, je li vam ta promjena donijela neki šok?
Mislim da je najveći šok bila usamljenost i odvojenost od obitelji. Kada u novi grad dođete zbog ljubavi i romantike, a ljubav je i dalje ono što vas pokreće, vrlo brzo počinje i svakodnevni život, koji je ipak drukčiji od početne romantizacije svega.
Život morate graditi gotovo ispočetka. Morate prihvatiti da ljudi koji su vam bili najbliži više nisu dio vaše svakodnevice. Oni nastavljaju svoje živote bez vas, a vi svoj bez njih. Iako ste i dalje prisutni jedni drugima, polako više niste dio onih malih svakodnevnih stvari. Odnosi se sele na telefone, poruke i video pozive, što zna biti jako frustrirajuće. A istovremeno, vi morate graditi novu zajednicu, pronaći svoje ljude i stvoriti neki novi osjećaj pripadnosti.
Mislim da je to cijena preseljenja o kojoj se mnogo manje govori. Možete pronaći novi grad, nove ljude, posao, ljubav i svoj prostor, ali istovremeno ostajete svjesni onoga što ste fizički ostavili iza sebe. Za mene je ta odvojenost od obitelji nešto što i dalje osjećam, bez obzira na to koliko je vremena prošlo.
Ali zahvalna sam za sve nove ljude i prijateljstva koja su došla u moj život. Danas, kada pogledam oko sebe u Zagrebu, shvatim koliko sam zapravo sretna zbog ljudi koji me okružuju. Mislim da se i novi dom, na kraju, gradi upravo od ljudi.
U sklopu projekta The Creators bilježite uličnu modu fotografirajući stilski osviještene obične ljude u gradovima diljem svijeta. Prilazite ljudima na ulici i tražite od njih da poziraju baš kao profesionalni modeli, no samo na pet minuta. Kakve su do sada bile reakcije prolaznika?
Reakcije su uglavnom veoma pozitivne, ali ono što mi je najzanimljivije je trenutak iznenađenja kada im priđem na ulici i kažem da bih željela fotografirati. Većina ljudi nije navikla da ih netko zaustavi zbog njihovog stila, a još manje da ih pozove da na nekoliko minuta budu model.
Do sada sam projekt radila u gradovima kao što su New York City, Beograd, Barcelona, Milano, Pariz, Zagreb i Sarajevo. Iako su gradovi različiti, reakcije ljudi su često veoma slične. Tih pet minuta promijeni atmosferu. Ljudi se opuste, počnu drukčije kretati i postanu svjesniji svog izgleda, odjeće, pokreta i načina na koji nose sebe.
Meni je upravo to važno. Ne želim ih fotografirati kao profesionalne modele, već kao ljude koji već imaju svoj stil i neku osobnu energiju koju sam prepoznala na ulici. Njihova odjeća, kombinacije, boje i način na koji se kreću govore nešto o njima, ali i o gradu i kulturi iz koje dolaze.
Tih pet minuta mi je bilo važno zadržati kao pravilo projekta. S jedne strane, to je za mene bio izazov da brzo razmišljam i riješim fotografski zadatak. S druge strane, važno mi je bilo uhvatiti trenutak i energiju koju mi ta osoba daje u tako kratkom vremenu. Ti trenuci ne trebaju se razvlačiti u nešto dulje. Street fotografija je za mene trenutak, i tako sam tretirala i ovaj projekt.
Od projekta sam napravila i časopis, u kojem su glavni autori upravo ti ljudi. Oni postaju modeli i nositelji svog stila. Modu činimo mi, ljudi koji je konzumiraju i koriste. Mi smo The Creators.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....