PET GODINA RADA RADNIČKE GALERIJE Nika Pavlinek: 'Bilo nam je važno da to bude postojan izložbeni prostor, ne kratkotrajna senzacija'

Izložbom Vatroslava Kuliša, otvorenom u utorak pred mnogobrojnim posjetiteljima Radničke galerije, proslavilo se pet godina ove galerije čije je djelovanje započelo u rano ljeto 2012. radovima "44.4 sekunde" na temu stradanja u Hirošimi britanskog umjetnika i bivšeg vojnog pilota Anthonyja Slessora.

Galeriju vodi svestrana dizajnerica Nika Pavlinek, autorica mnogih interijera, izložbenih koncepata i postava, npr. "Zgraf 11" u HDLU, "Vatra" i "Moć boja" u Etnografskom muzeju, raznih scenografija za HRT, uključujući "Na rubu znanosti" i "Drugi red partera", baletnih scenografija u HNK, odnedavno i suradnica na kolegiju projektiranja na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Kako gleda na djelovanje galerije u proteklih pet godina, pitam ju na početku razgovora? "Bilo nam je važno da to bude postojan izložbeni prostor, ne senzacija koja će imati odjeka prvih nekoliko izložbi, a onda se ugasiti, nestati, kao što se nerijetko zna dogoditi. Kako bismo mogli tako na dulje staze funkcionirati, te da bi koncept bio jasniji i čišći, odlučili smo se na format od šest do sedam izložbi godišnje i ovaj ritam držimo čitavo vrijeme".

Kako je izgledao početak galerije? "Na ideju smo u jednom razgovoru došli odvjetnik Marijan Hanžeković, kustosica Leila Mehulić i ja. Ja sam na početku možda imala i najviše skepse prema ideji. U ovoj zgradi, sagrađenoj 1970-te, oduvijek su razni poslovni prostori, uključujući državni ured, a u prizemlju, na mjestu sadašnje galerije, nekoć je bila Vinkovačka banka. Zatečeno uređenje je bilo upravo onakvo kakvo je bilo popularno devedesetih; u mesingu i mramoru. Projektom prenamjene prostora započelo je i moje promišljanje, tj. projektiranje interijera galerije. Betonski podest u dnu galerije nije dizajnerski hir, već armatura sefa nekadašnje banke. Naziv Radnička galerija, odnosno skraćeno RAGA, proizlazi iz jednostavne činjenice da se prostor nalazi u zgusnutoj radnoj atmosferi Radničke ulice".

Upravo na ova četiri slova počiva i vizualni identitet galerije: "Djelomice me inspirirala poslovna zgrada Spectator grupe Studija UP, koja se nalazi na drugom kraju Radničke ulice. Igru sa isteg metalom u interijeru galerije prenijeli smo kroz igru njenog znaka u eksterijer i na čitav vizualni identitet, koji sam razvila u suradnji sa dugogodišnjim kolegom Aleksandrom Kovačem."

Od svih izložbi, a održano ih je tridesetak, koji postav najviše pamti? Meni je, npr. ostao onaj sa školskim klupama na kojima su bile izložene fotografije razdoblja "Poleta" iz zbirke Pere Kvesića, književnika i prvog "Poletovog" urednika? "Postav izložbe koju spominjete "Poletova fotografija u originalu" nastao je spontano. Rekla sam u jednom razgovoru kako bih rado da imam 9 studentskih, odnosno, školskih klupa, a galerist Branko Spajić mi ih je brže-bolje obećao nabaviti. Odveo me u nekadašnju Ledanu u Bauerovoj (danas Kreativni centar, op.a.), gdje smo pronašli napuštene klupe. Bilo ih jedanaest, od toga dvije neiskoristive, i taman ih je ostalo koliko mi treba. Bio je to jedan od trenutaka kada se sve poklopi".

Kustosi koji najčešće surađuju s galerijom su Leila Mehulić, čiji su fantastični tekstovi od početka dali poseban senzibilitet galeriji, Feđa Gavrilović, Iva Körbler, Igor Zidić, Tonko Maroević i razni drugi. Ponekad, kaže Nika Pavlinek, i netko sa strane predloži izložbu: "Sve dobre ideje su dobrodošle".

Izlagali su i mlade, neafirmirane autore, ali i protagoniste moderne umjetnosti, konceptualne autore i one koji se bave klasičnijim medijima.

Spomenimo primjerice, izložbe "Magična igra" Ordana Petlevskog te "Portete" Branka Ružića dvojicu iznimno cijenjenih autora, čiji radovi u prethodnom razdoblju nisu bili dulje vrijeme izlagani pred zagrebačkom publikom. Osim navedenih, Nika Pavlinek kaže kako su joj zanimljive bile suradnje i sa mnoštvom suvremenih umjetnika, Goranom Trbuljakom, Slavenom Toljom te Ivanom Posavcem, s kojim je surađivala dok je u galeriji izlagao ciklus fotografija na kojemu je snimao performans Tomislava Gotovca "Zagreb, Volim te": "Posavec i ja se znamo niz godina i spontano sam mu sugerirala postav. Neke je stvari lakše primjetiti sa izmakom, bez emotivne vezanosti uz djelo".

Neke je izložbe i sama kurirala, zajedno s Leilom Mehulić, na primjer kada su priredile izložbu zaboravljenog opusa vrlo neobične umjetnice Vere Fischer, koja je među ostalim stvarala i kolaže u pop-artovskom duhu: "Njen bogat i šarolik opus bio je iznenađenje mnogima. Radovalo me što smo imali prilike promovirati te većini ponovno otkriti djela za koja je znala samo uska skupina ljudi". Izložba koja joj je također, kaže, ostala u sjećanju, bila je ona strip tabli Julia Radilovića Julesa, sa još jednom sjajnom pričom Leile Mehulić. Pod nazivom "Partizani: Konvoj za El Shatt" izložene su 44 originalne table iz stripa čija je radnja datirana u 1943. godinu, kada je nakon njemačke ofenzive na Dalmaciju 40 tisuća ljudi prebačeno na otok Vis, potom u El Shatt u blizini Sueskog kanala, gdje su živjeli u šatorima: "Na otvaranje su došli i neki ljudi koji su tamo bili kao djeca. Impresionirala me energija i preciznost koju Radilović ima i u svojim kasnim godinama" kaže Nika Pavlinek. Spominje i izložbu "Vera Nikolić, Leo Junek i Nikolićevo prekrižje", na kojoj su bili izloženi radovi ove umjetnice, plemkinje i mecene, vrlo važnog slikara, te prekrižja kao jednog od motiva njihovih radova: "Uz slikarsku, to je bila i priča o zagrebačkim obiteljima".

Bio je tu i niz slikarsklih izložbi, Zlatko Keser, Zlatan Vrkljan, Lidia Šeler, Damir Sobota... Jedna od nadolazećih je izložba Marije Koruge, darovite slikarice mlađe generacije koja, uz još četvero svojih kolega ima atelje u prostorima zgrade u Radničkoj: "Marija Koruga će imati samostalnu izložbu u prosincu ove godine i baš joj se veselim" kaže Nika Pavlinek. Što još planiraju do kraja godine? "Izložbe kipara Petra Barišića te umjetnice Ane Elizabet kojoj će kustos biti Marko Golub".

Kako vidi galeriju kroz slijedećih pet godina? "Da se nastavi raditi tempom kao i dosad sa još većom prepoznatljivošću među širom javnosti, da se utvrdi pozicija galerije kao mjesta susreta i dobrih izložbi, da se čita i ozbiljnost i veselje uloženo u nju i njezin program.

Galerija ima i jednu intimističku dimenziju. Mala je oaza usred užurbanog, strogo poslovnog dijela grada. Iz vanjskog imaš priliku ući u zaštićeni prostor u kojem se bez zadrške možeš uživiti u umjetnost. Ima komornu atmosferu koja omogućuje intimiziranje sa umjetničkim djelom, a taj je kontakt neophodan".