Ovo sam ja sa 64. Htio sam znati kako ću izgledati kad ostarim. Plaši me prolaznost vremena. i smrt

Za neke slike treba proći vrijeme, čovjeku treba iskustvo koje u danom trenutku nema da bi ih završio, pa treba čekati - kaže Lovro Artuković, naš najbolji slikar svoje generacije. Po svemu sudeći, i najstrpljivij umjetnik, s obzirom na to da pojedinu sliku dovršava i po pet godina, dok ne bude posve zadovoljan i stvari ne sjednu na mjesto. Što kod ovog umjetnika nije lak proces, jer je riječ o velikom perfekcionistu.

Ipak, upravo u Berlinu, gdje živi, u protekle dvije godine skupio je nova životna i umjetnička iskustva te kraju privodi novu verziju slike gigantskih dimenzija, pet puta tri metra, čiji je puni naziv “Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj (Tko je naručio pivo?)”

Kuća-poso-birtija

O slici “Deklaracija...” Igor Mirković je snimio film “L.A. nedovršeno”, koji je upravo prikazan na HTV-u, a bila je izložena i na umjetnikovoj retrospektivi u Klovićevim dvorima, gdje je izazvala pravu euforiju.

- Završio sam je iz taštine jer ne bih mogao podnijeti da jedan poluproizvod ostane iza mene. Slika sad izgleda onako kako sam je bio zamislio, ali nisam imao vremena ni iskustva da je tako izvedem - kaže umjetnik, čije ćemo slike uskoro gledati i u novoj galeriji privatnog kolekcionara Tomislava Klička koja se otvara u travnju.

Za sliku mu je poziralo dvadesetak berlinskih prijatelja, a atmosfera je, jasno je vidljivo, bila vesela. Ideja je, uostalom, i krenula iz razmišljanja o druženju u ateljeu kako bi im brže prošla dugačka zima u Berlinu.

U centar umjetnosti Artuković je, spletom okolnosti, stigao prije osam godina. Njegov život tamo je, kaže, poprilično jednostavan: - Živim na relaciji kuća-poso-poso-kuća-poso-birtija.

Koliko živa umjetnička sredina utječe na njegov rad?

- Bilo bi smiješno skroz negirati inpute koji se mogu dobiti u ovakvom gradu, no redoviti i kontinuirani rad najvažniji je uvjet. Moj se životni krug u kojem se krećem, uostalom, samo rubno dotiče ili je potpuno izvan kruga ovdašnje umjetničke scene - kaže umjetnik, koji u istočnom Berlinu, u četvrti Wiesnsee, tik uz umjetničku četvrt Prenzlauerberg, živi i ima atelje. Tamo radi marljivo, minimalno osam sati dnevno, jer je talentiranima, kako je slučaj ne samo u slikarstvu, potreban i marljiv i predan rad da budu najbolji.

Živopisni berlinski likovi

Lovro Artuković započeo je, naime, svoj umjetnički put po ravno zacrtanoj liniji: školovao se u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, pa je sa 24 godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon radnih iskustava, kao grafički dizajner i predavač u Školi primijenjene umjetnosti, na ALU postaje docentom. Od prve samostalne izložbe 1985., koju je obilježila slika gigantskih proporcija “Tulum”, na kojoj su elementi trash kulture i banalni momenti iz svakodnevice pretvoreni u umjetničko djelo, preko “Abecede narcisoidnosti” i dalje redom, postaje sve omiljeniji slikar i kritike i kolekcionara. Često se ovog umjetnika mladolikog izgleda moglo sresti i u centru Zagreba u trapericama i s bijelom majicom na kojoj piše “Vidim slike koje gleda netko drugi” i sličnim natpisima i u druženju s prijateljima.

No, nakon niza nezadovoljstava na Likovnoj akademiji, koje je izražavao dosta burno, što je dosta netipično za ovog inače samozatajnog autora, Lovro Artuković sprema svoje stvari i odlučuje otići put obećane zemlje Amerike. Zastaje u Berlinu, tamo ostaje i započinje svoju drugu mladost.

- Nisam došao uspjeti, pa već sam ulazio u četrdesete godine, trebao sam samo promjenu - upozorava.

Lovro Artuković je figurativan slikar i kako kaže: - Trebam imati modele, bili to sofa ili čovjek. U inspiraciji su mu pomogli i živopisni berlinski likovi. Za jednu od njegovih novijih slika, “Pietu”, poziraju mu prijatelji Ari i Carsten. Žena drži u naručju odraslog muškarca i tuguje.

Ari je plesačica. Artuković je slučajno prije godinu i pol vidio predstavu u kojoj pleše s prijateljicom Birgit:

Tiho uzbuđenje pogleda

- One se zovu Nightmare before Valentine, a predstava ‘Früchte im Koma’ i možeti ih naći na My Spaceu. Baš sam u to vrijeme počinjao sliku ‘Apolon i Marsija’ (Trijumf novih medija nad slikarstvom) i predstava me oduševila, tako da sam se usudio pitati ih bi li sa mnom htijele raditi na jednoj slici. I kad su pristale, neke sam elemente iz predstave uzeo za sliku. Carsten je glumac i u vezi je s Ari. Zapravo, jednom sam im pričao o svojoj ideji, naslikati Pietu, ali kao u situaciju u ateljeu. Oni su me sami pitali bi li mogli pozirati.

Odnos s modelima u njegovu slikarstvu izuzetno mu je važan: - Sjediti sučelice ljudima, satima, iz dana u dan, i osjetiti onu laganu nelagodu, tiho uzbuđenje kad im se pogledi sretnu...

Slično je i na slikama Luciana Freuda, čiji je Lovro Artuković veliki obožavatelj. Dok je još živio u Zagrebu, u novinama je pročitao da sam bila u Düsseldorfu na Freudovoj izložbi i odmah je dojurio do mene po katalog.

No, britanski je slikar svoje modele često molio da mu poziraju i po nekoliko dana u komadu, nepomični. Kako je kod Lovre?

Promatranjem do istine

- Mučim i ja ljude, ali iako pripadamo istoj obitelji onih koji rade po promatranju, razlika je u tome što Lucian Freud radi slikarstvo, on slika svoje aktove, koliko god to možda zvučalo apsurdno, kao što je Knifer slikao svoje meandre. Njegov postupak boravljenja s modelima, hladnog promatranja proizlazi iz njegova stava da će na taj način doći do istine.

Ja ne mislim da je slikarstvo kao medij idealan za prenošenje istine niti se bavim slikarstvom kao takvim. Ja slikam slike, svaku za sebe ili u velikim serijama. Nastojim oblikovati to što mi se mota po glavi. Nekad radim prvo crtež, nekad slikam direktno po modelu, najčešće u zadnje vrijeme po fotografijama, koje na laptopu mogu povećavati i tako promatrati i najsitnije detalje. Mislim da je to povezano i s činjenicom da slabije vidim što sam stariji - kaže.

Iako je, napominje, uvriježeno mišljenje da se slikari u poznim godinama “oslobađaju” slikanja detalja i rade pravo “istinsko” slikarstvo zasnovano ne na promatranju nego na iskustvu, umjetnik ipak radije koristi sva suvremena pomagala, kompjutor, projektor, naočale kako bi dalje vidio. - No, i bez naočala vidim da slike koje slikam postaju bolje.

Upravo je priču o prolaznosti bio zabilježio uz ciklus slika “Kao da...”, pa tako navodi da mu strahovitu nelagodu izaziva prolaznost vremena, iako je sve sigurniji u ono što radi: - Ako budem imao sreće da još koju godinicu poživim u zdravlju i snazi, trebao bih naslikati neke stvarno dobre slike. Ne znam je li to zato što sam konceptu i postupku u međuvremenu dao prednost pred iluzijom i prizorom ili zbog prožimanja svojstava.

Kako će Lovro Artuković izgledati za 14 godina, to već može pretpostaviti. Naime, kako bi vjerno predočio svoj autoportret u zrelijim godinama na slici “64”, Artuković je dogovorio kazališnu šminku i fotografa Stanka Hercega, koji je to zabilježio. Taj je fotografski portret Herceg nedavno izložio na svojoj samostalnoj izložbi u Karasu. - Čini mi se da ću imati još manje kose kako se stvari razvijaju - tako se osjeća Lovro dok promatra svoju fotografiju. Fotografiju je naručio za potrebe slike “64”, nastale u specifičnim okolnostima. Naime, naslikao ju je, točnije, ponovno samo za kolekcionara Tomislava Klička.

Kličko, naime, nikada nije prežalio to što je Artukovićeva slika “Bože, kako volim Botticellija” završila kod njegova prijatelja. Iz interakcije između slikara i kolekcionara tijekom pet godina nastala je nova, slična slika. No, na ovoj je slici umjetnik sebe pokazao kao 64-godišnjaka.

Sa svojim velikim prijateljem i kolekcionarom Tomislavom Kličkom ima specifičan dogovor koji nam je bio pojasnio sam Kličko: “Lovri Artukoviću dajem plaću kakvu je imao na Likovnoj akademiji i vodim mu marketing i prodaju, a on mi zauzvrat daje postotak od prodaje slika. Artuković je jedini umjetnik s kojim želim tu vrstu dogovora. Kod nas se jednostavno sve poklopilo, i posao i prijateljstvo”.

Kao ‘Sramežljivi kauboj’

Među najnovijim radovima 51-godišnjeg umjetnika je i sjajan autoportet “Sramežljivi kauboj”, koji pokazuje Artukovića u srednjim godinama, trbuh mu visi preko traperica, a ruku je prekrižio na grudima.

Slika se u početku trebala zvati samo “Sramežljivi” i trebala je pokazivati umjetnika kako zaštitničkom gestom, istom onom kojom žene skrivaju svoje grudi, pokušava od pogleda zaštititi svoje tijelo koje više nije baš za pokazivanje. U početku su u pozadini bile dvije velike glave promatrača, no to mu se učinilo lošim, pa je naslikao situaciju kakva je bila u ateljeu, gdje je bila scena iz vesterna “Čovjek iz Laramieja” izrezana iz novina: - Tako smo se kauboji i ja našli u istoj slici i tako sam i ja postao kauboj. Sve u sklopu ciklusa kako se ljudi osjećaju nelagodno dok ih se promatra.

Lovro Artuković nikada nije prebolio krađu svojih 26 slika ispred Veleposlanstva RH u Madridu. Misterij nikada nije razriješen, tko je provalio i zašto u diplomatsko vozilo s njegovim slikama, niti se njih poslije, kako je poznato, pokušalo preprodati. Na prijedloge da ih pokuša ponovno naslikati, po sjećanju, odgovarao je: - Ne mogu slikati nešto što ne živim, to nije u mojoj prirodi.

Jednako je velikih proporcija, kao “Deklaracija...”, i slika “Apolon i Marsija”, s podnaslovom “Trijumf medija nad slikarstvom”. Trijumfiraju li novi mediji nad slikarstvom?

- To je lažna ‘povijesna slika’. Dugo sam htio napraviti nešto na temu Apolona i Marsije, satira kojem za kaznu što se usudio izazvati boga taj isti na živo odere kožu. Ako slici ‘odereš’ kožu, ako joj skineš ono što je naslikano, ona gubi svoju individualnost i postaje samo obično platno, kao što je Marsija bez kože samo hrpa mesa... - zaključuje.