ZAGREBAČKA ZGRADA KALLINA

Ovakva tetovirana arhitektura rijetka je u Europi. Čuvajmo je!

 Goršić/CROPIX

Među približno pet stotina vrijednih, pojedinačno zaštićenih građevina na području Zagreba ubrajamo i uglovnu zgradu Kallina u Gundulićevoj 20 / Masarykovoj 19, recentno obnovljenu secesijsku ljepoticu zanimljive povijesti nastanka.

Wagnerov koncept

Graditelj Kalline, arhitekt Vjekoslav Bastl, rodio se 1872. godine u češkom Pribramu, a nakon završenog školovanja u graditeljskom odjelu Kraljevske zemaljske obrtne škole u Zagrebu edukaciju je nastavio u Beču. Uz Viktora Kovačića Bastl je predvodio “drugu akademsku generaciju” zagrebačkih arhitekata koja je početkom dvadesetog stoljeća u hrvatsku arhitekturu inaugurirala nove oblikovne izričaje. Afirmacija secesije bila je posljedicom njihova školovanja u visokoj školi arhitekture u klasi profesora Otta Wagnera u Akademiji likovnih umjetnosti u Beču gdje Bastl od 1899. do diplome 1902. usvaja Wagnerov koncept arhitekture i potom ga prenosi u Zagreb. Angažman u vodećem arhitektonsko-projektantskom atelijeru i izvođačkom poduzeću Hönigsberg & Deutsch, započet i prije studija, nastavljen je i nakon povratka u Zagreb. Upravo je zahvaljujući tom moćnom poduzeću Bastl i ostvario neka od svojih najznačajnijih djela, među koja ubrajamo i stambeno-poslovnu zgradu investitora Josipa Kalline. Simbolično je da Kallinu s obje strane “uokviruju” kuće Viktora Kovačića te da je početkom prošlog stoljeća na mjestu starog gradskog majura ostvaren vrijedan arhitektonski ansambl dvojice bečkih studenata, “Wagnerovih učenika”, a zagrebačkih arhitekata.

Utjecaj kuće Majolika

Bastl tako po povratku iz Beča 1903. projektira, a godinu poslije i ostvaruje kuću Kallina, uobličenu pod utjecajem poznate kuće zvane Majolika (Majolikahaus) Otta Wagnera. U vrijeme gradnje Majolike, od 1898. do 1899., Bastl se kao okušan graditelj nalazi među Wagnerovim učenicima, a pitanje je surađuje li i sam u njezinu oblikovanju s obzirom na to da se navodi činjenica sudioništva “Wagnera i njegovih studenata” u gradnji dviju susjednih građevina u ulici Linke Wienzeile na brojevima 38 i 40.

Otto Wagner je značajnim arhitektonskim ostvarenjima obilježio Beč, a djelovanjem i utjecajem svojih učenika i puno šire područje.

Keramička kuća

Majolika, na adresi Linke Wienzeile 40, i u Wagnerovu opusu zauzima posebno mjesto, a pri njezinu je kreiranju presudnu ulogu odigrao i Joseph Maria Olbrich, Wagnerov kolega, autor poznate zgrade Secesije. Olbrichova je uloga čitljiva u bogatoj florealnoj stilizaciji na plošnoj keramičkoj opni pročelja kuće čiji naziv potječe od Majolike, višestruko pečenog keramičkog proizvoda velike tvrdoće. Plošnom je pročelju Wagnerove zgrade izražajnom secesijskom simbolikom na domišljat način pridana trodimenzionalnost.

Što pak naše zagrebačko ostvarenje dijeli sa slavnim bečkim? Zagrebačka je “keramička” kuća promišljena Bastlova kombinacija usvojenih Wagnerovih i Olbrichovih elemenata. Bastl je kombiniranjem lopoča i ruža, sličnih Wagnerovim na Majoliki, te lovorovih cvatućih grmova poput onih s Olbrichove Secesije, ostvario jednostavniju, ali ne manje dojmljivu gradnju. Tu su i neki specifično Bastlovi elementi, poput niza oslikanih šišmiša, a sve je Kallinu uvrstilo među rijetka secesijska ostvarenja “tetovirane arhitekture” u Europi. Prepoznatljivost je postignuta, a secesija je, premda je dugo bila osporavanim arhitektonskim stilom, šarolikom stiliziranošću osigurala opstojnost do danas.

Trud konzervatora

Bastlovo žuto i svijetloplavo pročelje jednostavnije je od svog bečkog uzora, ali je naša zgrada vedrija. Ona je uspjela reklama investitora koji su, kao imućni tvorničari keramike, imali dovoljno hrabrosti i volje da svoju najamnu trokatnicu utope u secesijski plašt opločenjem vlastitim keramičkim proizvodima. Angažiranjem Bastla dobili su prepoznatljivu i za Zagreb jedinstvenu građevinu.

Vanjština je kuće Kallina tema za sebe. Velikim je trudom brojnih konzervatora i majstora, pod stručnim vodstvom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, kući vraćen prvobitni sjaj. No, treba je održavati. Sredstvima osiguranim iz spomeničke rente koje je ova kuća kao vrijedna građevina, prioritetna za uređenje, zaslužila te uz vrijedne doprinose samih stanara, pročelja i krovište su uređeni. Novca, međutim, redovito ponestaje za unutarnje uređenje koje je rijetko gdje očuvano u izvornom stanju. Na Kallini srećom jest. Izvorne su situacije kod nas brojnim intervencijama najčešće grubo i nepopravljivo narušene pa se u tome podosta razlikujemo od austrijske metropole.

Nužni pravilnici

Za razliku od brojnih zagrebačkih primjera nebrige, Beč čuva interijere, čak ponekad i pažljivije od vanjštine, a Bečani su itekako svjesni svoje uloge u očuvanju građevina. Život u takvim zgradama uvjetuje i aktivan angažman u njihovu očuvanju. Ponekad i nije riječ samo o osiguranju novca, već je riječ o brizi, ali i o svijesti koje nam ponestaje. U zgradama smo, posebno kada govorimo o vrijednim i pojedinačno zaštićenim ostvarenjima, dužni postupati s poštovanjem prema cjelini. Pitanje je i moramo li voditi računa o prikladnosti namjena koje se u lokalima zaštićenih zgrada udomljuju. Uređenje kulturnog dobra mora predmnijevati i primjerenu namjenu sadržaja. Kako izbjeći udomljavanje neprimjerenih sadržaja, poput primjerice sex-shopova, u kulturnim dobrima ili njihovoj neposrednoj blizini kada je tu njihov smještaj krajnje dvojben? Vjerojatno donošenjem nužnih pravilnika kojima bi se definirali kriteriji za postupanje s kulturnim dobrima. Pravilnicima bi se regulirala i druga pitanja koja zahtijevaju jasne odgovore, poput izgleda i veličina reklama, smještanja na primjeren način klima-jedinica ili mogućnosti postavljanja PVC zatvora na kulturnim dobrima.

Sreća ili čisti slučaj

Prema kulturnim dobrima trebamo se odnositi s poštovanjem, a kulturna dobra Zagreba i Hrvatske to i zaslužuju. Premda smo najčešće nesvjesni da smo i u vlastitom gradu svakodnevnim svjedocima razdoblja kada su naši arhitekti kročili usporedno europskim strujanjima, ponosimo se kućom Kallinom i njezinom prepoznatljivom stilizacijom. Povijest arhitekture naše zemlje grade svi njezini stilovi, a secesija je jedan od njih. Ukoliko smo je srećom ili čistim slučajem ponegdje očuvali, takvu je trebamo i predati budućim naraštajima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 16:35