ISTINE I ZABLUDE O KOLEKCIONARIMA

Oni rijetki koji u Hrvatskoj investiraju u umjetnost, rade to iz užitka a ne radiprofita

O tome tko su najtraženiji umjetnici, tko kupuje njihove radove i koje su im cijene razgovarali smo s galeristima, trgovcima i ekonomskim analitičarima

Globalno gledajući, zlatni sponzor tržišta umjetnina je Katar. Nedavno su izdvojili 300 milijuna dolara za Gauguinovu sliku “Nafea Faa Ipoipo. Kad ćeš se udati?”, što je najskuplje plaćena slika u povijesti. Katar je držao i do ove prodaje rekord, sa Cézanneovim “Kartašima” i 250 milijuna dolara.

Poželjne investicije

Dvije najpoznatije aukcijske kuće Christie’s i Sotheby’s izvijestile su kako su u 2014. postavljeni novi rekordi na tržištu umjetnina te kako novi kupci ulaze na tržište, ponajviše iz New Delhija, Hong Konga i Šangaja. Prodaja na aukcijama diljem svijeta prošle je godine porasla deset posto. Raste, posebno, prodaja suvremenih autora. Kupci na umjetnine, osim kao na užitak, gledaju i kao na ekonomski isplativu investiciju. Što je, kako pokazuju brojke, ispravan stav. Na međunarodnom tržištu.

Ugledni hrvatski ekonomski analitičar Velimir Šonje navodi: “Dimson i Spaenjers su na primjeru različitih klasa imovine u Velikoj Britaniji u roku od 1900. do 2012. pokazali da umjetnine imaju bolje investicijske karakteristike od obveznica, trezorskih zapisa i zlata, koje je dugoročno najgori oblik ulaganja. S druge strane, poštanske marke, violine i dionice imale su bolje investicijske karakteristike od umjetnina.”

Kakva je situacija kod nas? “Postoji trend koji se može usporediti s međunarodnim tržištem. Cijena umjetnika moderne nešto je niža, za umjetnine koje su se kod nas plaćalo oko 25 tisuća eura sada se plaća 15 tisuća, bolje prolaze suvremeniji autori”, kaže galerist Ivo Jerić, vlasnik galerije Kaptol. I u široj je regiji, tvrdi Jerić, situacija slična: “Primjerice, Sava Šumanović, koji se nekad prodavao i do 700 tisuća eura, ukoliko je riječ o remek-djelu, sad se prodaje za mnogo manje, vrhunsko će djelo doseći, maksimalno, 250 tisuća eura”.

No, zato je, dodaje, pojačana prodaja djela autora kao što su Ivan Picelj, Božidar Rašica, Aleksandar Srnec, Vjenceslav Richter, Vojin Bakić... Drastično je porasla cijena Knifera. Mlađi menadžeri, kolekcionari, tridesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci, ne žele više toliko Crnčićeva djela, koliko Kniferova.

Suvremeni autori

Podsjetimo kako je i na Artpriceu 2010. stajalo kako je jedan Kniferov rad prodan za 100 tisuća eura. Prije toga, ove su cifre postizala samo djela Vlaha Bukovca od slikara i Ivana Meštrovića od kipara. “Rastu cijene svih autora prisutnih i na međunarodnom tržištu”, tvrdi umjetnikova kći Ana Knifer.

Kako je s mlađim autorima? “Noviji kolekcionari prije će kupiti manjeg Knifera za 20 tisuća eura, nego mladog, neotkrivenog slikara za 600 eura”, kaže Jerić. Isto tvrdi i Tomislav Kličko, kolekcionar i vlasnik Filip Tradea i Laube, koji sakuplja djela suvremenih autora: “Porasla je cijena Kniferu, EXAT-ovcima, gorgonašima. Traži se i Gattin. Tržište se mijenja. No, to je intuitivna procjena, ne postoji sustavno istraživanje”.

Tomislav Vuić, predsjednik Uprave Hrvatske poštanske banke i kolekcionar suvremene umjetnosti, pak, kaže: “Dogodio se generacijski pomak, granica se pomaknula. Knifer je, ujedno, i danas sigurniji kao investicija. Kad se ulaže u umjetnost suvremenika, vrlo je važno biti uvjeren u svoje oko. Uspjeh mlađeg autora ovisi, osim o kvaliteti, i o faktoru sreće. Pa ako kupuješ samo desetak umjetnina, naprosto je, za mnoge, to preveliki rizik.”

Na pitanje smatra li da se financijski isplati ulagati u umjetnine, Kličko odgovara: “Ne. Možda se isplatiti dugoročno, mojoj djeci, no ni to ne mogu biti siguran. Ja kupujem umjetnine isključivo zbog užitka. Povremeno se na tržištu kupuju djela umjetnika kao što su Lovro Artuković ili Zlatan Vehabović, i oni drže cijenu. Vani postoji, pak, hrpa novih bogataša koji su spremni, primjerice, ulagati u Jeffa Koonsa, kod nas ne. Nema niti srednjeg sloja.”

Emotivna komponenta

Tomislav Vuić, pak, tvrdi: “Imam nekoliko ranih radova Zlatana Vehabovića, još s fakulteta, no nisam ih pokušao prodati. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi to prošlo”. Vuić, naime, smatra da kod nas nedostaje sekundarno tržište: “Ako nešto imaš, ne možeš unovčiti kao investiciju, teško dalje preprodaješ. Ostaju oni koji kupuju iz ljubavi, i zato se tržište smanjuje”, kaže, i dodaje: “Možda samom sebi pokušavam reći da je investicija koja će vrijediti u budućnosti, no nisam sto posto siguran u to”.

Hrvoje Fajdetić, nezavisni financijski analitičar, koji se bavi ulaganjima i kolekcionarstvom, sakuplja djela poslijeratne umjetnosti, 60-ih i 70-ih, djela autora poput Ede Murtića, Otona Glihe, Ljube Ivančića, koji mu je najdraži slikar: “U razdoblju koje me interesira ne postoji tolika diferencijacija među kvalitetom slika. Ljubo Ivančić nije puštao lošu sliku iz ateljea van. Ako me netko pita za početke kolekcionarstva, svima kažem da odu u Modernu galeriju više puta”, kaže. No, dodaje da je njemu kolekcionarstvo “antistres terapija”.

Upravo ovu, emotivnu komponentu, koju spominju i Vuić i Kličko i Fajdetić, tumači Šonje: “Da ta komponenta nadilazi uobičajene financijske kalkulacije najbolje se vidi na primjeru kvalitetnog ulja na platnu koje - ako je kupljeno s dovoljno pažnje i uključenih emocija, dugo može pružati ugodu ukućanima. Pri tome cijela generacija može posve zanemariti trošak fizičke amortizacije umjetničkog djela, za razliku od nekretnina ili idiotski skupih konfekcijskih automobila. I trošak osiguranja vrijedne umjetnine nije velik. Klasična financijska mjerenja nisu u stanju ‘uloviti’ taj subjektivni aspekt emisije emotivne vrijednosti iz nečega što ne gubi fizičku vrijednost.”

Međutim, u Hrvatskoj nema sustavnog tržišta umjetnina. Djelomice je problem u malom tržištu. Većina strastvenih i ozbiljnih kolekcionara, poput Davora Vugrinca, koji se nedavno predstavio u Umjetničkom paviljonu, znaju točno gdje su djela koja žele i kako do njih doći. Djela, pak, suvremenih autora mnogi kupuju u njihovim ateljeima, bez posrednika. Povremeno kupuju i na aukcijama vani. Postoji podatak da se posljednjih godina opus Vlaha Bukovca uvećao djelima iz inozemnih kolekcija za više od dvadeset slika. Nedavno je najavljeno da će se poznata londonska aukcijska kuća Bonhams predstaviti u Zagrebu, pa će se situacija, moguće, djelomice i promijeniti.

“Da bi se uopće znalo što se na tržištu događa i da bi se mogle računati optimalne strukture portfelja imovina, moraju postojati indeksi vrijednosti umjetnina. U suštini, riječ je o ekvivalentima poznatijih burzovnih indeksa. Širenjem interneta najveći je globalni uzlet doživio Artprice, prava internetska burza gdje se organiziraju aukcije, publiciraju podaci o pojedinim transakcijama i umjetnicima, omogućavaju pretrage i računaju indeksi”, tvrdi ekonomist Šonje.

Promjena percepcije

Naime, tumači dalje Šonje, problem je da “kada nema mjesta gdje je vidljiva dubina tržišta, ono se zatvara u krug malobrojnih sudionika koji misle da imaju pristup pravim informacijama. Veleprodajni dio ostaje uglavnom odvojen od maloprodajnoga, na kojem nastupa mnoštvo građana srednje klase”.

Izložba iz Vugrinčeve kolekcije, i općenito ideja o izložbama djela privatnih kolekcionara u Umjetničkom paviljonu, trebala bi promijeniti javnu percepciju kolekcionarstva, na koje se stjecajem okolnosti par posljednjih godina gleda kao na popisivanje imovine nekoliko posrnulih političara, što je, naravno, velika šteta. Dobro promišljena kolekcija može, među ostalim, pomoći definiranju duha epohe, a takve su kolekcijem zbog navedenog ostale u drugom planu. Šonje tako zaključuje: “Iako dio neupućenih uz takve kolekcije povezuje pojmove materijalizma i pohlepe, zapravo je riječ o civilizacijski vrlo poželjnom razvoju osjećaja za vrijednost. Kolekcionari svojim preferencijama i odabirima utječu na to kako društvo artikulira pojam (i brojku) koju nazivamo vrijednost.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 21:37