FEDOR VUČEMILOVIĆ

‘Odustao sam od nogometne karijere u Hajduku jer nisam htio skratiti dugu kosu‘

Fedor Vučemilović
 
 Ronald Gorsic/CROPIX
Retrospektiva člana Grupe šestorice u HDLU - njegov rad uključuje film, fotografiju i video, reportaže, putopise, spotove...

Fedor Vučemilović ima veliku, retrospektivnu izložbu u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika.

Vučemilović je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za filmsko i TV snimanje, poznat je i kao član Grupe šestorice koja je izlazila na ulice gradova i nastojala ju je približiti široj publici sedamdesetih godina, a njegov rad uključuje film, fotografiju i video, kratki igrani, dokumentarni, reportaže, putopise, eseje o drugim umjetnicima, spotove. Predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

image
članovi Grupe šestorice

Na početku izložbe stoje dokumentarne fotografije, iz njegova djetinjstva. Većinu ih je snimio Nikola Vučemilović, poznati splitski fotograf i njegov otac, kojeg je Slobodna Dalmacija, pišući mu in memoriam, nazvala pjesnikom fotografije. O svemu Vučemilović kaže: “Rođen sam u Splitu, živjeli smo u blizini Peristila i kao malenog me otac vodio u Meštrovićevu galeriju. Tamo sam se igrao, s godinama sam pročitao i umjetnikovu autobiografiju. U svakom slučaju, na izložbi sam, u paviljonu kojeg je projektirao Meštrović, a po meni je riječ o jednom od najboljih izložbenih prostora ikad, vodio dijalog upravo s ovim umjetnikom. Okrugli prostor može biti i simbolika oka, organa vida. Ambijent mi je uvijek važan”, kaže.

Očev put

Fotografije na početku izložbe nastale su kad bi njegov otac došao kući s posla, “u pravilu je imao još nekoliko snimaka u fotoaparatu pa je dokumentirao moje početne performanse. Snimio me, primjerice, kao dječaka, kojemu su omiljena igračka bila televizijska reportažna kola s dva kamermana”. Na izložbi je i autoportret koji je otac snimio sa svojim sinom, u odrazu se vidi Leica koju je Nikola Vučemilović najradije koristio: “Ove fotografije zapravo pokazuju krasno djetinjstvo s puno druženja i putovanja. Pogledajte, primjerice, špicu sezone pedesetih godina. Nema turista, par je ljudi na brodu, a mi putujemo u Trogir.

image
mali Fedor Vučemilović
Nikola Vučemilović

Ova je izložba jedna vremenska kapsula, koja govori o tome tko sam i zašto sam napravio ovu izložbu. Na izložbi je i fotografija na kojoj me majka doji, ponovno se to vezuje uz Meštrovića i njegov kult majke u umjetnosti. Svaka je fotografija magija. Vječno ponavljanje istog, to je ta moć fotografije”.

Koliko ga je odredila estetika njegova oca, pitamo Vučemilovića?

“Puno. Bio je teški individualac, nije nikada pripadao niti jednoj grupi. Snimao je ratnu mornaricu. Putovao je po Etiopiji i Indiji. Sve mi je to tijekom odrastanja bilo interesantno. Na jednoj se fotografiji vidi mama kako čita novine, u pozadini frižider i mašina za veš, koje je tata donio iz Egipta, bili smo rijetki koji smo to imali u to doba. Ja sam kao dijete, još, bio fasciniran ratnim brodovima i helikopterima, tehnički sam tip”.

Ne smatra da je opus njegova oca dostojno valoriziran u javnosti: “Kontinuirano idem na Hrelić i svjestan sam koliko baštine bacamo u smeće, to je tužna priča, taj naš odnos prema fotografiji”.

image
otac i sin Vučemilović
Nikola Vučemilović

U sljedećoj sobi umjetnikov je autoportret, snimljen 1972. godine. Taj je autoportret, govori, prekretnica: “Do tada sam živio slobodnim životom, vozili smo motore. igrao sam nogomet u Hajduku, veslao sam. Imao sam dugu kosu i od nogometa sam odustao kad su rekli da se moram šišati, shvatio sam da to nije više za mene”, govori. Njegov je otac te godine doživio i tešku prometnu nesreću: “Snimio sam se ispred naše stare kuće u Dobriću, koja je danas kulturna baština zaštićena UNESCO-om i tu se sada nalazi hotel. Nakon te fotografije napuštam ognjište”.

U Zagreb dolazi 1973. godine, na Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Jedan od profesora koji mu je predavao, Aleksandar Kukec, bio mu je i na otvaranju izložbe, govori. “Tamo sam upoznao Svena Stilinovića, odlazim kod njih doma, upoznajem i Mladena, te Vesnu Stilinović koja je bila glumica, te Petra Večeka, redatelja. Kuća im je uvijek bila puna, kao mali teatar, stalno su dolazili glumci.

Poput benda

Ja sam planirao ići u London u San Martins School of Art, no u Zagrebu mi je bilo toliko dobro da sam odustao. Mladen je znao Vladu Marteka, Željka Jermana i Borisa Demura, zajedno smo formirali Grupu šestorice i javno počeli djelovati na kulturnim prostorima”, govori.

Vučemilović smatra da su se ljudi znali pitati zašto je on postao članom: “Tako je to kad je bend popularan, nude se svi. To su mi, u svakom slučaju, bile najljepše godine života. Ujutro sam odlazio na Akademiju, popodne smo se sastojali, učili jedni od drugih. Demur je bio bubnjar, Sven klavijature, Jerman akustična gitara, Mladen električna gitara, Martek bas, a ja sam bio pjevač”, kaže, i dok gleda fotografiju, nastavlja, “danas nas je tri od šest”. Naime, tri su člana grupe preminula.

image
Fedor Vučemilović
Ronald Gorsic/CROPIX

Neko je vrijeme radio i za Bracu Dimitrijevića, pomagao mu je: “Bio sam tehnički dobar. No, brzo sam shvatio, što je napisao i Jerman, da to nije bio moj svijet, da je moj put drugačiji, da se ne želim baviti promocijom već svojim životom”, kaže. Na izložbi je i niz fotografija na kojima je on, a snimali su ga prolaznici: “Želio sam naglasiti da je svaki čovjek umjetnik, a tekst je o tom radu napisao Miško Šuvaković”.

Bilo mu je važno, kaže, dokumentirati i sam nastanak rada: “Kad sam išao u velike svjetske muzeje, uvijek bih gledao što je na pozadini slike. Na stotine ljudi dolazili su na naše performanse na gradskim trgovima, danas svi gledaju samo u ekrane.

Studentski list

Krajem sedamdesetih te početkom osamdesetih bio je urednik fotografije u Studentskom listu, a radio je i za Polet.

“Bio je to jedan moj paralelni život. Primjerice, išao sam u Prištinu raditi intervju s Azemom Vllasijem, nakon što sam se vratio on je uhapšen. Već se tada moglo naslutiti da će doći kraj Jugoslaviji, bio sam svjestan da se rat priprema, čim je umro Tito, počeo je proces razgrađivanja. Bio sam i u Poljskoj u vrijeme revolucije, snimao sam Jaruzelskog. Puno se putovalo. Imao sam, uglavnom, dva života, umjetnički i medijski”.

U vojsci je bio, nastavlja, s Jusufom Hadžifejzovićem.

“Bili smo iznad bilo kakve ideologije, religije”.

Vraća se u Zagreb, rađaju mu se kćeri, počinje rat.

“Devedesetih se godina nisam bavio umjetnosti, želio sam pomagati ljudima. Radio sam i za televiziju, snimao reportaže o ljudima za politički magazin ‘5 do 12’, to je bio način da preživim. Neki su kolege otišli, dobro su prošli, neki su i gradili karijere kao disidenti. Ja sam ostao”, zaključuje naš sugovornik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 20:04