Industrijska baština

Obnova je prilika je generacije za promjene, ne samo za krpanje grada. I da integrira centar

Panoramski pogled na Paromlin
 Boris Kovacev/Cropix
Da se slijedilo natječaje, danas bi na mjestu Paromlina imali bazene, u Uljari Muzej holokausta, u Badelu rad portugalskih arhitekata

U proteklih mjesec dana u više smo se navrata bavili industrijskom baštinom grada Zagreba.

Prvi put, kada je Ministarstvo kulture donijelo odluku da se u nekadašnju Tvornicu duhana u Jukićevoj ulici useli u potresu oštećen Hrvatski restauratorski zavod. Pisalo se godinama, prethodno, kako će u tvornici koju je arhitekt Rupert Melkus podignuo 1881. godine, biti stalni postav Hrvatskog povijesnog muzeja, planirale su se financije iz javnog proračuna. Hrvatski

povijesni muzej koji je trebao biti na toj lokaciji, također poprilično oštećen u potresu ostaje na Gornjem gradu, no u drugoj zgradi. Epilog je to, ukratko, priče dugačke gotovo jedno desetljeće, te među ostalim i svađe arhitekata, nekih od glavnih protagonista priče.

Krajem prošle godine osnovalo se i društvo Blok Badel, koje bi se trebalo baviti napuštenim kompleksom na Kvaternikovom trgu, a mjesec dana kasnije pisalo se i o ideji gradskih struktura po kojoj bi se Gredelj prodao za 618,5 milijuna, Zagrepčanka za 376,7 milijuna te Paromlin 75 za milijuna kuna. Kasnijom, nedavnom, procjenom Ureda za imovinu, Gredelj je narastao na 752, dok je Paromlinu cijena povećana na 101 milijun kuna.

Bavili smo se i Ciglanom na Kustošiji čiji su dimnjaci, prethodno oštećeni u potresu, pred našim očima nestali u samo dvadeset sekundi, a uz pomoć trideset pet kilograma eksploziva. Ciglana je na Müllerovom brijegu nazvanom tako po obitelji svojedobno bogatih židovskih industrijalaca. Sagradio ju je Adolf Müller, čija je priča jedna od onih klasičnih o uspjehu: mladić iz siromašne obitelji iz Ogulina je doselio u Zagreb, otvorio dućan, prepoznao potrebe tržišta i malo po malo se obogatio. Četvrt je stoljeća vodio dućan, usput započevši trgovinu ugljenom i ciglom.

Müller je Ciglanu dao podići. 1885. Bio je to, pisalo se u onodobnoj štampi, hvalevrijedan projekt, najmodernija građevina te namjene u ovom dijelu Europe. Ostalo je upamćeno njegovo ime pa su ciglane oni koji su odrastali u ovom zagrebačkom kvartu, zvali Müllerovim ciglanama, a voćnjake koje je podigao njegov sin Leo, Müllerovim voćnjacima. Kulturnom je dijelu javnosti Alfred ostao poznat i po ulaganju u kulturu, odnosno, podizanju prvih kino dvorana u Zagrebu. Jutarnji je pisao prije par godina da se na Müllerovu brijegu planira i gradnja luksuznih stanova, nazvana i diplomatsko naselje. No, to nije realizirano, barem ne za sada.

Dimnjaci Ciglane još su jedan simbolom propalog industrijskog nasljeđa u Zagrebu, s kojim nitko ne zna što da radi. Mnogi su primjeri tog nasljeđa danas oko nas, oronule zidine u centru grada, za koje se čeka se propadnu, prepuštene su zaboravu, ili, pak, neinventivnoj komercijalizaciji.

Međunarodnih primjera prenamjene napuštenih tvornica, industrijskih postrojenja, dimnjaka, vodotornjeva iz 19. i s početka 20. stoljeća sve je više. Među najpoznatijima je nekadašnja elektrana na Banksideu, u južnom dijelu Londona, podigao ju je Sidney Smith, a adaptirali te kasnije kroz vrijeme i dodali stakleni aneks švicarski arhitekti Herzog&De Meuron. U doba koje nije pandemijsko, najposjećenija je to galerija u Europi, sa samo nešto manje od osam milijuna posjetitelja godišnje. Nekad su nekretnine u ovom, južnom dijelu Londona, nisu bile toliko visoke kakve znaju inače biti u britanskoj prijestolnici, a sada su podignute u nedogled, upravo radi susjedstva Tatea. Tate Modern, inače je i galerija osnovana na poticaj tvorničara, Henryja Tatea, koji je poklonio mahom zbirku djela viktorijanskih umjetnika. Kao sjajan primjer spominje se i nekadašnji napušteni industrijski kompleks Zollverein u Essenu. S rudnikom ugljena i koksara, koji su bili u funkciji više od sto godina, bio je među najvećima u Europi. Devedesetih se ugasio i ostao zaboravljen i napušten, sve dok se početkom dvijetisućitih nije našao na popisu svjetske kulturne baštine. Tada su lokalne vlasti počele raditi na njegovoj obnovi po principu očuvanja kroz prenamjenu., pa su danas tamo ateljei i uredi umjetnika i dizajnera, muzeji, restoran, suvenirnica...

I u Hrvatskoj postoji nekoliko uspješnih primjera prenamjene, u Rijeci je tako u nekadašnjem industrijskom postrojenju smješten unutar kompleks Rikard Benčić, i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, za prenamjenu je arhitekt Dinko Peračić dobio i nekoliko nagrada. Ovih je dana obilježeno i sto godina Labinske republike, a u Labinu priređuju i Bijenale industrijske umjetnosti, umjetnici koji izlažu često uzimaju u obzir rudarsku povijest kraja. U Labinu je tako podignuta Gradska knjižnica unutar nekadašnje Mramorne dvorane, a autori Ivana Žalac, Margita Grubiša, Damir Gamulin i Igor Presečan, za projekt su također dobili više nagrada. Ideja se pojavila u sklopu projekta „Novi svjetionici hrvatskoj Jadrana,” planiralo se još prenamjena, no za sada stoji.

U Zagrebu se, pak, jedan od najuspješnijih primjera prenamjene dogodio još u prošlom stoljeću. Na ovoj se lokaciji odmah iznad Tkalčićeve ulice, nalazila prva zgrada Tvornice koža Vatroslava Šterna, izveden 1869. godine prema projektu arhitekta Janka Jambrišaka. Iako ju danas podrazumijevamo, ova je ideja o smještaju muzeja u industrijsku arhitekturu realizirana još četrdesetih godina 20. stoljeća, za svoje je vrijeme zapravo bila avangarda.

Drugi je primjer suvremen, Lauba je prostor bivše tvornice, Tekstilnog kombinata Zagreb, koji je, doduše, prenamijenjen iz nekadašnje konjaničke vojarne. Danas je to i poslovni i izložbeni prostor. Bivša tvornica Jedinstvo na Trnjanskom nasipu sagrađena je 1946. omladinskim radnim akcijama. Napuštena je i zatvorena 1990., a postupno se počinje koristiti za kulturne sadržaje.

No, nabrojani se primjeri mogu nabrojati na prste jedne ruke. Naš sugovornik, Goran Arčabić, kustos Muzeja grada Zagreba, koji se dugi niz godina bavi ovom temom, ne vidi svijetlu sliku. Kako govori: „Preduvjet očuvanja industrijskih spomenika podrazumijeva suradnju vlasnika i službi zaštite. Dok vlasnici brinu o svojim interesima i profitu, službe zaštite i državne inspekcije trebale bi zastupati javne interese te postavljati vlasniku granice i uvjete za čuvanje baštine. Kada tijela državne ili lokalne vlasti zakažu u funkciji čuvanja javnih interesa, vlasniku je dopušteno raditi što mu odgovara. Tada objekti propadaju, ne saniraju se manja oštećenja te u konačnici, pod izlikom opasnosti za sigurnost građana, bivaju porušeni. Dimnjaci Ciglane na Kustošiji tek su jedan u nizu primjera izgubljene industrijske povijesti i baštine Zagreba. Ujedno, to su bili posljednji povijesni industrijski dimnjaci u širem centru grada”.

Arčabić, nadalje kaže: „Čini se da Grad Zagreb zapravo ne zna što bi sa zaštićenim povijesnim industrijskim cjelinama kojima raspolaže (Paromlin, Gredelj, Zagrepčanka). Propadanje povijesnih industrijskih sklopova i zgrada u vlasništvu Grada unatrag dvadeset godina dokazuje da na razini donositelja odluka zapravo ne postoji svijest o vrijednosti industrijskog naslijeđa te da postojeći sustav zaštite nije efikasan ili se ne provodi kako treba. To je apsurd jer je upravo industrija bila pokretač modernizacije i razvoja Zagreba te njegovog prerastanja iz periferijske varoši u industrijski centar i veliki grad”.

Da se slijedilo natječaje, danas bi na mjestu Paromlina imali bazene, u Uljari Muzej holokausta, u Badelu rješenje portugalskih arhitekata, govorimo Arčabiću, no on nam odgovara: „Natječaj je proveden samo za takozvani Blok Badel, preostali dio nekadašnje tvornice u vlasništvu Vladimira Arka. Za ostale povijesne građevine informacije u javnosti pojavljivale su se na razni pokušaja entuzijasta da skrenu pažnju na vrijedne prostore, kao šo je primjerice, Paromlin ili na razini nerazrađenih polu-ideja (strojarnica Tvornice ulja). Ništa nije realizirano pa je teško donijeti sud. Intimno bih bio sretniji da je nešto realizirano jer bi to možda značilo da će bar dio povijesne industrijske baštine ostati sačuvan”.

Paromlin, Paromlinska ulica

Kata Marunica i Nenad Ravlić, arhitektonski biro NFO, za sobom danas imaju poprilično projekata za koje su dobili neke od najvažnijih nagrada za arhitekturu. Prije desetak godina, kada su tek praktički započinjali, pobijedili su na idejnom natječaju za revitalizaciju Paromlina. Struka je bila skoro pa jednoglasna u pozitivnoj ocjeni rješenja kojeg su predložili. Upravo je to rad koji je tada mlade autore i afirmirao. No, od revitalizacije Paromlina ništa. Stoji prazan i napušten, u širem centru, tik uz Lisinski, a u ovom dijelu grada jednako loše izgleda tek građevina koju je podigao Kazimir Ostrogović, u kojemu je nekoć bila jedna banka: svakodnevno propadanje obje građevine pred očima prolaznika tužan prizor. Arhitekti, upitani, reći će da im je upravo ovo projekt za kojeg im je najviše žao da nije realiziran. Kako nam govori Kata Marunica „to je prvi natječaj kojeg smo dobili kao mladi ured. Program je bio zanimljiv, i imali smo odriješene ruke. Bavili smo se i širom urbanističkom slikom. Zanimljivo je bilo i što je sam sadržaj bio drugačiji. Često se na tim lokacijama, naime, grade muzeji ili knjižnice, a sada je bilo predloženo kupalište. Bili smo svjesni da je riječ samo o anketnom natječaju, no ostalo nam je kao jedno od dražih rješenja”. I dandanas joj je žao kad prolazi pokraj Paromlina: „Ne znam hoće li se išta napraviti, što više vrijeme prolazi, više se gubi perspektiva moguće zaštite ove građevine”. Natječaj je, tada, organizirao Oris u suradnji s američkom firmom DuPont pod pokroviteljstvom Grada Zagreba. Mladi su arhitekti u obzir i ekološku održivost, pa su zamislili da bi krov Paromlina pokrivale fotonaponske ćelije i solarni kolektori kao i južni zid silosa dok je dimnjak, u međuvremenu srušen, trebao dobiti vjetroturbinu. Predložili su, dakle, i širi urbanistički plan kako govori Marunica: izmještanje Autobusnog kolodvora u Držićevoj na novu lokaciju u blizini Željezničkog kolodvora. Predvidjeli su i komercijalni sadržaj, kako bi projekt bio samoisplativ.

Na samom kraju prošle godine, u izglasavanju proračuna za 2021. godinu, Gradska je skupština dala prijedlog da se proda zemljište Paromlina, na što je oporba oštro reagirala, na čelu s HNS-ovim zastupnikom Tomislavom Stojakom. Prvo se, dakle, procijenila vrijednost 75 milijuna kuna, potom je povećana na 101 milijun kuna.

Paromlin je, inače, spomenik industrijske arhitekture. Riječ je o armiranobetonskoj konstrukciji koju je izveo poznati graditelj Josip Dubsky. Riječ je o jednom od prvih primjena armiranog betona uopće. Nastajao je u dvije faze, između 1862. i 1906. te nakon požara, od 1906. do 1908, kada poprima današnji izgled. Tijekom tih godina u njegovoj izgradnji sudjelovalo je više istaknutih arhitekata. Izgradnju Paromlina potaknula je 1862. skupina zagrebačkih trgovaca predvođena Vatroslavom Egersdorferom. Naime, te godine Družtvo paromlina platilo je „pristojbu za sagradjenje paromlina”, a godinu poslije i pristojbu za „uzidanje magazina”.

image
Zgrada Paromlina iz 19. stoljeća spomenik je kulture
Boris Kovacev/Cropix

Klaonica, Heinzlova

U knjizi „Za novi, ljepši Zagreb!” objavljenoj pred kraj prošle godine, arhitektica i teoretičarka Tamara Bjažić Klarin, bavila se natječajima između dva svjetska rata. Među ostalim, knjiga je pokazala koliko je i natječaja kroz povijest namješteno, i to za danas jako poznata imena koja su nam ostala u javnoj svijesti. A radi klaonice u Heinzlovoj, pala je i ostavka poznatog gradonačelnika. Naime, kako piše u knjizi, „za kapitalne, tehnološki zahtjevne i skupe javne gradnje, poput gradske tržnice Dolac i gradske klaonice na Sajmišnoj cesti (danas Heinzelovoj ulici), Vjekoslav Heinzel je izradu projekata dodjeljivao mimo arhitektonskih natječaja izravnom pogodbom - Vjekoslavu Bastlu i Nijemcu Walteru Freseu. ‘Sretan trenutak’ hrvatske arhitekture u kojem natječaji postaju gotovo standard koincidirao je s Heinzelovom ostavkom, isprovociranom odabirom izvođača klaonice.” Naime, zbog sumnje na pogodovanje izvođačima u gradnji klaonice Heinzel je podnio ostavku u listopadu 1928. godine. Gradska klaonica i stočna tržnica, nekoć je bila inače prostor na kojemu se odvijala cjelokupna trgovina stoke grada, koja se dopremala željezničkim kolosijecima ili zaprežnim kolima, za koja je predviđen smještaj na južnom dijelu parcele. Riječ je i o, ostalo je u povijesti zapisano, „prvoj modernoj visokogradnji u Zagrebu od devet etaža”. Gradilo se početkom tridesetih, a samo malo kasnije u neposrednom je susjedstvu podignut Veterinarski fakultet Zvonimira Vrkljana.

Kako sada govori Tamara Bjažić Klarin, „stanje je klaonice posljednjih godina nepromijenjeno. Mogla bi ju zadesiti sudbina koja čeka mnoge industrijske spomenike koji se ne održavaju. Velike hale izuzetno su vrijedno nasljeđe”. Naša sugovornica podsjeća i da je ranije klaonica bila u Bauerovoj ulici, u centru grada, „Ova u Heinzlovoj napuštena je, koliko mi je poznato, kasnih devedesetih godina, bez neke jasnije ideje o daljnjoj sudbini”. Danas su tamo ateljei nekolicine umjetnika. Kako nam govori kipar Denis Kraškovič, „nas nekoliko kolega ovdje imamo ateljee, dobili smo ih od grada, no oko nas su većinom skladišta i radionice”.

Inače, na području prenamjene klaonica inače se često kao pozitivan primjer u Europi, spominjala prenamjena klaonice Matadero u Madridu, za upravne i kulturne svrhe.

image
Prostor bivše Gradske klaonice u Heinzelovoj ulici
Boris Kovacev/Cropix

Gredelj, Strojarska ulica

Iz prijedloga proračuna Grada Zagreba za 2021.,kako se pisalo stajalo je kako bi se Gredelj prodao za 618,5 milijuna, kasnije je procijenjen na 752 milijuna. Kao i kod Paromlina, oporba je postavila pitanje o prodaji gradske imovine, i budućoj namjeni, te smanjenoj cijeni. Postojale su naznake da Grad uskoro izađe s arhitektonskim natječajem, no zbog smrti dugogodišnjega gradonačelnika postoji mogućnost da se to odgodi.

Područje Gredelja, nazvanog po antifašističkom heroju Janku Gredelju, čija se bista nalazi i na samoborskom gorju, nalazi se između Glavnog i Autobusnog kolodvora, u većinskom je vlasništvu Grada Zagreba, manji udio imaju HŽ i država. Na njemu je niz zaštićenih hala koje su spomenici kulture, muzej lokomotiva na otvorenom i nekoliko novijih golemih hala. Utemeljena je 1894.godine kao glavna radionica Mađarskih državnih željeznica za popravak i glavni pregled parnih lokomotiva. ŽV Gredelj bavi se projektiranjem i proizvodnjom svih vrsta tračničkih vozila: vagona, tramvajskih vozila, okretnih postolja, sanduka električnih lokomotiva, posuda pod tlakom, vretenastih dizalica raznih nosivosti, samohodnih vozila za brušenje tramvajskih tračnica i dr, da nabrojimo samo dio toga čime se oni bave. Prema Generalnom urbanističkom planu, na ovoj je lokaciji moguća kombinacija sadržaja za kulturu, stambeni neboderi, parkovi, poslovne zone. Proteže se na golemom području koje iznosi dvanaest hektara.

Arhitektonski studio 3LHD u više se navrata bavio ovom temom, pa smo za mišljenje pitali jednog od partnera, Marka Dabrovića: „U centru grada postoji prostor koji je zadnjih deset godina izvan bilo kakve funkcije, a čije su dimenzije 33 puta veće od Trga bana Jelačića. Prostor je to na kojemu se može smjestiti 15 tisuća stanovnika, kolika je npr. populacija grada Čakovca. Ima 420.000 tisuća kvadrata, u podjednakom je vlasništvu grada i države. Zagreb se, u međuvremenu, širi na periferiju, umjesto da se razvija u centru. Potez je to između Autobusnog kolodvora, Paromlina, Lisinskog, Branimirove i Vukovarske. Govorimo o čak četrdeset blokova koji su izvan funkcije”. Naime, na osnovu ekonomsko urbanističke studije s kojom je konzorcij u sastavu 3LHD i nizozemsko-hrvatski studio De Architekten Cie u suradnji s tvrtkom IGH i Colliers International pobijedio na natječaju za revitalizaciju prostora Gredelj 2017., EBRD (Europska banka za obnovu i razvoj) je prošle godine angažirala tvrtku PWC Austria da izradi financijsku studiju izvedivosti projekta revitalizacije prostora bivše tvornice željezničkih vozila Gredelj: „Realizacijom studije Gredelj bi od napuštene industrijske zone postao integrirani dio grada, pritom uzimajući u obzir očuvanje, obnovu i održivo korištenje zaštićene kulturne baštine koja se nalazi unutar obuhvata” te nastavlja da je uređenje zone prilika da se riješi jedan od najvećih urbanističkih problema Grada Zagreba - nepovezanost sjevera i juga grada, koji su zbog pruge spojeni u samo tri točke: na Savskoj, Miramarskoj i Držićevoj ulici. Navodi i da bi se gradnja stambene, poslovne i javne namjene u zoni Gredelj mogla financirati iz mirovinskih fondova. „Ovakav projekt mogao bi imati pozitivan učinak na BDP. Preseljenje autobusnog kolodvora i podizanja pruge idealni su, pak, projekti za financiranje iz Europskih fondova kao strateški projekt 2021 – 2027. Posla na razvoju Gredelja bi bilo za sve arhitekte i inženjere jer se radi o prilici generacije da integriramo i razvijemo centar grada što su u zadnjih dvadeset godina napravile sve europske metropole. Obnova i revitalizacija stare industrijske baštine prilika je za promjene, a ne samo „krpanje” grada”. Uz navedene, na realizaciji rade i odvjetničko društvo MS Partners i HDC – hotelsko i destinacijsko savjetovanje.

image
Prostor tvornice TZV Gredelj u Strojarskoj ulici.
Boris Kovacev/Cropix

Badel, Kvaternikov trg

Kompleks nekadašnjih tvornica Badel i Gorica nalazi se na križanju Martićeve i Šubićeve ulice, preko puta tržnice Kvatrić. Ponekad se pojavi kakav komercijalni sadržaj, znali su se na ovoj lokaciji i održavati eventi, ali i umjetničke intervencije, primjerice Siniša Labrović održao je svoj poznati performans, Big Brother za ovce.

Danas taj dio smatramo širim centrom grada, no sve do 19. stoljeća okolica Kvatrića bila je gradska periferija, ovdje se nalazila mitnica, rampa za ulaz u grad. Tek je prva konjska pruga značajnije povezala Jelačić plac s novootvorenim Maksimirom. Tvornicu je na ovoj lokaciji otvorio Mijo Arko, trgovac vinom i žestokim pićima, ali i podrumar. Prezime Arko smatralo se u svoje doba sinonimom za dobre likere, konjake, pjenušce, i još neka pića, a tvornicu je od oca naslijedio sin Vladimir. Puni je naziv bio Tvornica likera i octa Arko. Bili su poslovni ljudi, svjesni potrebe među ostalim i ulaganja grafičku promidžbu, pa je među autorima koje su angažirali bio i Mihály Biró, jedan od najznačajnijih grafičkih dizajnera tog vremena u srednjoj Europi. Tvornica je nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u „Marijan Badel”, danas ‘Badel 1862.’ po izvornoj godini osnutka. U istom su bloku bile tvornica metalnog posuđa „Gorica”, koja se među ostalim reklamirala i sjajnim plakatima Zvonimira Faista koji pozivaju na „Ponos domaćice” te tvornica električnih kablova „Elka”. Tvornice su mahom počele seliti na periferiju, pa je ovaj dio ostao prazan.

Prije devet godina Grad Zagreb i Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj grada raspisali su međunarodni javni natječaj za ovaj blok. Prvonagrađen je bio projekt portugalskih arhitekata Luisa Pedra i Pabla Rebela iz biroa Pablo Pita Architects. Uz njihove slikovite renderinge, koji su obišli i mnoge međunarodne portale, nije bilo teško zamisliti svjetliju budućnost ovog dijela grada. Kompleksom su se bavili i u sklopu Design Districta Zagreb, te prethodno u manifestacji Operacija: grad, održanoj u sklopu Saveza udruga Klubkultura.

image
Nekadašnja grada tvornice alkoholnih pica Badel
Darko Tomas/Cropix

Pred kraj prošle godine, osnovano je društvo Blok Kvatrić za revitalizaciju bivše Badelove tvornice. Grad će, pisalo se biti stopostotni vlasnik društva te će kao temeljni kapital uložiti zemljište i nekretnine na spomenutoj lokaciji čija vrijednost iznosi 155,42 milijuna kuna. U planu je bilo i raspisati javni poziv za traženje investitora koji bi dokapitalizirao postojeće društvo s minimalnim iznosom na koje je procijenjena vrijednost zemljišta ili većim. Raspodjela bi trebala biti ovakva: poslovni prostori - od 25 do 35 posto, stambeni prostori - od 25 do 35 posto, trgovine - od 20 do 25 posto, hotel 7 posto, a prostori javne i društvene namjene od 10 do 15 posto. Naslanja se to na arhitektonsko rješenje još iz 2012. godine portugalskih arhitekata Pablo Pita Architects. Ideju o provedbi podržalo i Društvo arhitekata Zagreb, te je na svojim web stranicama objavilo tekst, naslovljen „Blok Badel – korak naprijed u razvoju Zagreba”, u kojemu je među ostalim pisalo, Nadamo se da će se u budućnosti ovaj model provedbe javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja, nakon kojih slijedi izrada provedbene prostorno planske dokumentacije i na kraju cjelovita realizacija, postati prepoznati model i za druge ključne prostore grada Zagreba. Ovo je jedini ispravan put”. No dio se arhitekata bunio u javnosti, i postavio pitanje o potpunoj komercijalizaciji lokacije. Oporba je optužila vladajuće gradske strukture da su znatno umanjili vrijednost zemljišta, i oštetili Grad, no odgovorili su im da je to bio „jedini način za privlačenje investitora”. Tko će biti investitor, postoji li već, spekuliralo se, no ni grad, niti investitor, nisu još otkrili karte.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 07:47