MIHAJLO ARSOVSKI

Oblikovao je vizualni identitet 70-ih i 80-ih godina, njegova su djela i njujorškoj MoMA-i

Mihajlo Arsovski
 Damir Krajač/Cropix
Njegova su djela među ostalim i u fundusu znamenite njujorške MoMA-e: primjerice poznata naslovnica Arsenova albuma ‘Čovjek kao ja‘

Jedan od naših najvećih dizajnera Mihajlo Arsovski preminuo je u ponedjeljak u osamdeset četvrtoj godini života.
Ostat će ponajprije upamćen kao umjetnik koji je na ovim područjima oblikovao karakterističan vizualni identitet kraja šezdesetih te sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, te u svojoj generaciji kao onaj koji je možda i najviše utjecao na današnji rukopis domaćih autora. Mnogi od njih, i to upravo oni koji su na sceni najprisutniji, kleli su se i kunu se upravo u njegov dizajn, ponajviše tipografska rješenja kao u nešto najbolje s ovih područja.

A slova je Mihajlo Arsovski, inače, oblikovao sam, ručno.

Njegovo je ime, dakle, dobro poznato dizajnerskoj zajednici, pa i u svijetu. No, nije razvikan, nije vrištao s novinskih naslovnica. To je bila njegova želja. Posljednjih desetak godina, možda čak i dvadesetak, posve se povukao iz javnosti, nije uopće davao intervjue, nije se pojavljivao niti na dodjelama nagrada, a dobio ih je priličan broj. Štoviše, kada su ga zvali na dodjele, odbijao je priznati da se nešto posvećeno njemu uopće radi, da je takvo što potrebno.

Takva mu je samozatajnost djelomice donijela i kultni status, pa se u više novinskih tekstova pisalo da je on “kultni dizajner mrzovoljnog karaktera”.

Posljednje od priznanja bila je ovogodišnja Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području likovnih umjetnosti. Na dodjeli na pozornicu se, bilo je to prije par mjeseci, popela njegova kći Ivana. Nije se moglo očekivati da Ars, kako su ga zvali prijatelji, uopće i dođe.

Njegova su djela među ostalim u fundusu znamenite njujorške MoMA-e, Muzeja moderne umjetnosti, jednog od najpoznatijih muzeja na svijetu. Tamo su, uz ostalo, radovi koje je dizajnirao za svojeg kolegu Ivana Picelja, ali i poznata naslovnica LP Albuma Arsena Dedića “Čovjek kao ja”, inače jedan od njegovih najprepoznatljivijih radova. Riječ je, inače, o donacijama direktora Zaklade AIC iz New Yorka Krešimira Penavića i grafičkog dizajnera s njujorškom adresom Mirka Ilića. U MoMA-i je na međunarodnoj izložbi bio prezentiran i njegov rad “Dizajn za oči i uši”.

image
Jl Urednici

Zastupljen je, kao jedini domaći dizajner, u važnom izdanju ugledne izdavačke kuće Taschen “The History of Graphic Design” čiji je autor Jens Müller. Najpoznatiji su mu radovi za Teatar &TD, a riječ je o više od dvije stotine plakata za to kazalište te za tjednik Pop Express. Oblikovao je čitave edicije Biblioteke Razlog, Prolog, Kolo, Biblioteke Teka, izdanja nakladničkih kuća Liber i Cekade.

Naslovnicama knjiga koje je radio bila je posvećena i zasebna izložba u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, a Marko Golub i Dejan Kršić iz te galerije priredili su mu i opsežnu retrospektivnu izložbu uz nagradu za životno djelo.

Unatoč njegovoj veličini, o Mihajlu Arsovskom postoji tek nekoliko enciklopedijskih natuknica, što je neusporedivo s grandioznošću njegova opusa. No i sam svoju umjetnost nije priznavao kao nešto natprosječno. Prema svojem se radu odnosio poprilično negativno, što mu se znalo zamjerati. Srećom, taj je nedostatak informacija o Arsu uzrokovanih njegovim karakterom premostila, uz Kršića i Goluba, i Jasna Galjer, koja je napisala knjigu o njemu. I ona je konstatirala da autor prema svojem djelovanju gaji “vrlo osebujan, negativistički, ironijski pristup”.

Svoj je atelje Mihajlo Arsovski imao na iznad bivšeg kina Kalnik, kamo su njegovi prijatelji često i rado odlazili. Šezdesetih godina nastaju njegovi prvi, upečatljivi radovi. Osim naslovnice za Arsena, tada radi i naslovnice tjednika Pop express, tada iznimno čitanog, koji je pisao o onodobnoj glazbi. a nazivao se časopisom za mladu generaciju.

Radio ga je u takozvanoj “flower power” estetici, kao rijedak primjer takve estetike kod nas, živih boja koje pršte i s mnoštvom detalja, s referencama na psihodeličnu umjetnost. Tada nastaje i jedna od njegovih rijetkih sačuvanih fotografija, na kojoj se vidi kako stoji na snijegu pokraj kamiona, naslonjen o retrovizor, te se osmjehuje prema autoru fotografije.

U novinskom se žanru više puta okušao kao grafički urednik, osim u Pop expressu neko je vrijeme radio i u Poletu te Studentskom listu.

Njegov rad će se, ipak, možda i najviše, uz naslovnice mnogih knjiga, poistovjećivati s plakatima za Teatar &TD, za koji radi više od dvije stotine plakata. Za ovo je kazalište napravio i cjelokupni vizualni identitet, od logotipa, uređenja interijera, preko plakata do programskih knjižica, što je jedinstveni primjer “total designa”. Bio je to prostor u kojemu su, uz Arsove plakate, sazrijevale generacije mladih studenata.

U nizu najčešće crno-bijelih plakata ističe se nekoliko njih, primjerice rješenje za predstavu “Rosencrantz&Guildenstern su mrtvi” iz 1971. godine, objavljeno i u međunarodnim pregledima dizajna. U &TD-u su umjesto tradicionalnih programskih knjižnica bile tiskane razglednice, a ulaznice su bile kopija tadašnjih željezničkih karata, tako da su na ulazu u dvoranu biljeteri perforirali karte poput konduktera u vlakovima... Glavna je festivalska nagrada bila na dva dijela prepiljena željeznička spojnica.

Naslovnice knjiga radio je tehnikama “cut and paste”, odnosno škarama i ljepilom, čime je ponajviše utjecao na današnje generacije. Jedna od poznatijih je naslovnica za knjigu “Diktator” Josipa Severa.

Autor je, potom, i interijera Zračne luke na Plesu, a s Aleksandrom Srnecom radio je interijer butika u Neboderu na glavnom zagrebačkom trgu. Možda je manje poznato da je oblikovao i ambalažu za parfeme, kataloge, vizualni identitet signalizacije, ambalažu, scenografije, postave izložbi, filmske špice, namještaj i unutarnje uređenje raznih prostora.

Bio je kritičan prema vladajućoj strukturi. Na naslovnici Studentskog lista 1965. godine, što je bio jedan od ranih primjera demistifikacije kulta ličnosti Josipa Broza, prikazao je mladog i čvrstog vođu, zagledanog u daljinu, kako je bilo i uobičajeno u to doba. No, u gornjem desnom uglu piše: “Čestitamo vam rođendan, druže Predsjedniče”.

“Ovakvo neposredno obraćanje autoritetu nije bilo tipično za razdoblje, i kao takvo predstavlja tihi otpor”, napisala je Jasna Galjer u spomenutoj knjizi.

Za Arsovskog su, tumači se, važni ispreplitanje elemenata visoke i popularne kulture, preuzimanje slika iz različitih izvora, povijesti likovne umjetnosti, komercijalne grafike, oglasa, reklama, fotografija, stripova i direktnih referenci na svijet medija i popularne kulture.

Povukavši se iz posla radio je samo za odabrane, a jedan od posljednjih njegovih radova bila je monografija Zlatka Boureka 2014. godine.

Što kažu kolege o Arsovskom

Dejan Kršić, grafički dizajner

- Definitivno će ostati upamćen po dizajnu plakata te publikacija, novina, časopisa i knjiga. Pritom je posebno važno što je veliku pažnju posvećivao knjižnom bloku, slaganju teksta, a ne samo naslovnim stranicama. U njegovim plakatima riječi, oblici i slike razmjenjuju uloge - rekao nam je Dejan Kršić, grafički dizajner i publicist.

- Slova se objedinjuju u razlomljene i dinamične geometrijske forme, a neuobičajena lomljenja riječi, njihovo postavljanje u različite vrste pisma, veličine, prostorne odnose i smjerove čitanja ukazuju na kompleksnost jezika, poruke i značenja - nastavio je Kršić, dodavši nekoliko riječi i o poziciji preminulog dizajnera na međunarodnoj sceni.

- Unatoč tome što su mu radovi reproducirani u nekoliko važnih publikacija, ipak ostaje razmjerno nepoznat svjetskoj publici. Britanski kritičar dizajna Rick Poynor je u tekstu o Arsovskom izrazio žaljenje što su takvi autori uglavnom još uvijek nepoznati široj međunarodnoj publici.

Poynor unaprijed odbacuje argument da je to zbog toga što je djelovao u jednoj socijalističkoj zemlji, navodeći da su na Zapadu poznati mnogi autori iz Poljske, Čehoslovačke ili DDR-a.

Ako njegov rad usporedimo s radovima suvremenika iz tih zemalja koje su imale razvijenu scenu grafičkog dizajna, ali i SFRJ, primjetno je koliko je Arsovski stilski i konceptualno ispred njih, a opet nije riječ o nekakvom ponavljanju zapadnih uzora. Riječ je o samosvojnom autoru.

Upravo će stoga njegovo djelovanje npr. u tekstovima kritičara poput Stevena Hellera i Poynora lako biti prepoznato kao vrijedan sastavni dio internacionalne kulture dizajna dvadesetog stoljeća, a ne kao nešto tek lokalno vrijedno, kao periferni odjeci inozemnog glavnog toka - govori Kršić, pa nastavlja po čemu bismo najviše trebali pamtiti Arsovskog kao društvo.

- Rekao bih da je u velikoj mjeri Arsovski svojeručno podario jedan izgled kulturi u Hrvatskoj od 60-ih do 90-ih godina.

Kad je riječ o oblikovanju knjiga, ne može se govoriti tek o njihovoj važnosti “u hrvatskoj kulturi”. One, bez pretjerivanja, jesu ta kultura. Isto kao što je fluidni ali konzekventan vizualni kod Teatra &TD još i danas, usprkos svim institucionalnim urušavanjima tog važnog kulturnog pogona, glavni element njegovog prepoznavanja i pozicioniranja u kulturnoj memoriji sredine - smatra Kršić.

Boris Ljubičić, grafički dizajner

- Veliko ime je Arsovski, kojega smo skraćeno zvali Ars. Taj nadimak ima tri slova, kao art, a on je u dizajnu, zapravo, imao art poziciju. On je veliko slovo A dizajna, ne samo hrvatskog, već i svjetskog dometa, a koristio je to slovo u raznim oblicima često i u svojim radovima, kao svojevrstan potpis - rekao nam je Boris Ljubičić, višestruko nagrađivani hrvatski dizajner.

- On svoj domet nije uvijek međunarodno ostvarivao, jer bio je samozatajan, povučen, kritičan i korektan - rekao je Ljubičić, dodajući kako je Arsovski tip dizajnera koji je gajio pristup dizajnu kao načinu mišljenja.

- Način mišljenja je važan kriterij u ocjeni nečijeg dizajna, pored same vizualne pojavnosti - rekao je Ljubičić, nastavivši da je valorizacija preminulog umjetnika na svjetskoj sceni ispod razine koja bi trebala biti. - Arsovski ni u hrvatskim krugovima nije dovoljno valoriziran, osim u zagrebačkom krugu gdje je prepoznat i zamijećen zbog ITD-a.

Ni iz daleka nije afirmiran u svijetu koliko bi trebao biti - uvjeren je Ljubičić, koji smatra da dizajneri i inače imaju taj problem, “jer ne postoji komunikacija sa svijetom”. Posrednici i agenti ne guraju dizajnerska djela, ne interesiraju ih toliko kao ostali umjetnički proizvodi. - Ima jedna anegdota.

Arsovski se jako družio s Piceljem, i meni je znao reći: “Eto Picelj ima grafike, završit će u muzeju, a ja imam samo plakate. Za njih nema mjesta u muzeju.” A kreativno i umjetnički, riječ je o istom poslu - završio je Ljubičić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 17:01