U Vukovaru je u sklopu obnovljenog dvorca Eltz za vikend otvoren stalni postav Zbirke Bauer nakon više od dva desetljeća. Govorilo se mnogo o novom postavu, no spomenule su se i nestale umjetnine.
Riječ je o zbirci koju je sakupio muzeolog, arheolog i povjesničar umjetnosti Antun Bauer, a temelji se na djelima autora iz razdoblja moderne umjetnosti, među njima Vlaha Bukovca, Bele Čikoša Sesije, Miroslava Kraljevića, Ljube Babića.
No, iz ove je zbirke i gotovo šest stotina umjetnina koje nedostaju, koje su nestale tijekom rata. Nažalost, niti jedna od njih nije u međuvremenu pronađena, kako nam je rekla Branka Šulc, voditeljica projekta povrata kulturnih dobara Gradskog muzeja Vukovar, i u doba Bože Biškupića pomoćnica ministra kulture: “Šanse su, naravno, manje nakon svih ovih godina, no ne gubimo nadu, poznato vam je kako se danas znaju pronaći djela koja su nestala još za Drugog svjetskog rata”, kaže.
Što se tiče onog dijela umjetnina za koje je bilo poznato gdje su, najveći je dio vraćen u procesu povrata umjetnina koji je trajao deset godina i kulminirao je potpisivanjem Protokola o povratu umjetnina iz 2001. godine između Hrvatske i Srbije. Proces povratka je pri samom kraju.
Međutim, među djelima za kojima se traga, a u potragu za nekima od njih uključen je i Interpol, naglasak je mahom na djelima kipara, npr. Ivana Meštrovića, “Polaganje u grob” i “Navještenje”, traga se i za portretom Antuna Bauera s potpisom kipara Vanje Radauša, “Katedralom” Branka Ružića, radovima Antuna Augustinčića...
Profil kolekcionara
Zdravko Dvojković, kustos koji je sa Ružom Marić, ravnateljicom Gradskog muzeja Vukovar, radio postav Zbirke Bauer, također smatra da su smanjene šanse da se umjetnine pronađu, no postoje. Za neke od njih može se pretpostaviti da su uništene, a ne da su i dalje na crnom tržištu. Dvojković kaže da mu nije jasno kome je toliko primjerice potreban Radaušev portret Bauera. Portret bi se, nadodaje, u Vukovaru sjajno uklopio u postav koji svjedoči o životu donatora: “Ideja je bila, među ostalim, i da se pokaže kako je to bilo kod Antuna Bauera u njegovu stanu u Krajiškoj ulici na broju 23 u Zagrebu, gdje su bile mnoge umjetnine, među kojima i Meštrovićevi crteži. U našem je novom postavu fotografija donatora iz stana uvećana dva metra, pa se mogu vidjeti sve umjetnine koje je držao na zidu”. Osim Radauša, Bauera su među ostalima portretirali Ivo Kerdić i Josip Crnobori, prijateljevao je s umjetnicima.
Antun Bauer sakupio je oko tri tisuće umjetnina, nisu sve jednake vrijednosti, neke su više lokalnog nego nacionalnog značenja, zbirka je bila vrlo neujednačena.
Naime, dio je umjetnina sam kupovao, spretno je prepoznavao autore koje možda nisu drugi prepoznali, dio su mu djela donirali, kada se pročulo da sakuplja zbirku, niti jednu donaciju nije odbio.
Među najvažnije se umjetnine iz zbirke Bauer uvriježeno ubrajaju “Portret gospođe Perović” Vlaha Bukovca, naslikane u Beču 1903. godine. “Djevojka s vrčem” Vladimira Becića, “Odmor u prirodi” Vilka Gecana, “Autoportret” Ljube Babića te “Viviana” i “Apostol” Bele Čikoša Sesije. Također, i “Naranče” Miroslava Kraljevića.
'Sporni' Račić
Izložen je, dalje, i “Most u Parizu” Josipa Račića, manjih dimenzija, unatoč činjenici da ne postoji konsenzus struke oko autentičnosti: “Mi smo uvjereni da je riječ o Račićevom djelu, neki kustosi iz Zagreba nisu. No, potpis je Račićev autentičan. To je ujedno i jedini rad ovog umjetnika u zbirci”, tumači Dvojković.
Vremenski okvir je 1850. do 1950. godine. Dio umjetnina mogli smo vidjeti na izložbi “U susret stalnom postavu” prije godinu i pol dana, također u Vukovaru, a zbirka je predstavljena i 1989. u tadašnjem Muzejsko-galerijskom centru, Klovićevim dvorima.
Međutim, kako dalje tumači Dvojković, neke su umjetnine prvi put izložene u novom stalnom postavu, primjerice “Portret Luje Novaka”, pravnika, djelo Omera Mujadžića, “Klošar” Ivana Reina, te jedan pastel koji prikazuje prizor uz rijeku Seineu majstora ekspresionizma Sergeja Glumca.
Dvojković nastavlja kako je u zbirci najstariji poznati rad Emanuela Vidovića, s kraja osamdesetih godina 19. stoljeća, koji je kolekcionar posve slučajno pronašao na jednom buvljaku, te posljednji rad s početka pedesetih, koji je, tumači, “Vidović donirao Baueru, poslavši mu po sinu. Rekao mu je da ako ima njegov prvi rad, da je najbolje da ima i posljednji”.
Neke umjetnine iz zbirke nalaze se i u stalnom postavu Gradskog muzeja Vukovar, primjer je “Portret carice Elizabete” čiji je autor Josip Franjo Mücke.
U postavu su 244 umjetnine, od nešto manje od tri tisuće koliko ih je Bauer sakupio. Prije otvaranja, u međuvremenu, restaurirano je 140 umjetnina, proces restauracije umjetnina, primjerice, “Guščarice” Nikole Mašića ili “Ženskog portreta” Celestina Medovića, mogao se vidjeti također na spomenutoj izložbi iz 2015., “U susret stalnom postavu”.
Donacije do smrti
Zdravko Dvojković zbirku izvrsno poznaje, ona je bila predmet njegove diplomske radnje u ranim dvadesetim godinama, za predmet se, kaže, zainteresirao jer ga je najviše tijekom studija privlačila umjetnost iz razdoblja moderne. Na novom je postavu zbirke zadnju godinu radio iz penzije.
Antun Bauer, rođen 1911. godine u Vukovaru, umro 2000. u 90. godini života, prvi je dio zbirke, zajedno sa svojom suprugom, donirao neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine, donacije su se nastavljale sve do njegove smrti. U svojoj je karijeri, među ostalim, bio jedan od suosnivača pa i ravnatelj Gliptoteke HAZU, do 1952. godine. Potom je bio ravnatelj Hrvatskog školskog muzeja te Muzejsko-dokumentacijskog centra, koji je također pomogao osnovati, te je na čelu bio između 1964. i 1972. godine. Suosnivač je i Arhiva za likovnu umjetnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....