RETROSPEKTIVA M. ŠUTEJA

Nakon pola stoljeća ‘Bombardiranje očnog živca’ stiže iz MoMA-e

Godine 1968. studenti i intelektualci okupirali su Giardine u Veneciji protestirajući protiv“buržujske kulture”. Smatrali su da se Venecijanski bijenale udaljilo od svoje izvorne svrhe, nosili su transparente na kojima je pisalo “Kapitalističko bijenale, spalit ćemo paviljone” i “Ne šefovima Bijenala”. To nije prošlo bez reakcije policije i karabinjera. Bijenale se kolokvijalno zvao Pol art, policijska umjetnost.

Tadašnju Jugoslaviju predstavljalo je Miroslav Šutej.

‘Protiv volje autora’

U to je doba imao 29 godina. Bio je mlada europska zvijezda u usponu. Neposredno prije Venecije osvojio je Grand Prix na Bijenalu mladih Pariza, gdje ga je poslala Vera Horvat Pintarić. Njegov je rad “Bombardiranje očnog živca” otkupio njujorški Muzej moderne umjetnosti.

Neki su umjetnici u Veneciji zbog reakcije policije i iz solidarnosti povukli svoje radove, drugi nisu. Mladi se Šutej posvađao s kustosima jugoslavenskog nastupa koji su odlučiti otvoriti paviljon suprotno umjetnikovoj želji pa je buntovno napisao: “izloženo protiv volje umjetnika”. Poslao je pismo Komisiji za kulturne veze s inozemstvom: “Otvorene prijetnje Bijenalu kao ‘reakcionarnoj manifestaciji’ sa strane različitih grupacija, kao i upotreba sile sa strane oružanih jedinica karabinjera i policije, stvorila je za mene osobno takvu atmosferu u kojoj mi se izlaganje djela čini besmislenim. Odlučio sam da u prilikama koje kao građanin socijalističke zemlje ne mogu prihvatiti, a u ime slobode opredjeljenja, zatvorim svoju izložbu”.

Samo par sekundi

Kasnije su Šutejevi interesi bili raznoliki, od mobilnih grafika, preko futurističke antimode te dizajna hrvatskog grba i novčanica kune, do profesorskog posla na Akademiji likovnih umjetnosti.

Preminuo je 2005. I od tada, nevjerojatno, nije imao veću izložbu. Veliku retrospektivu “Za mene sve počinje od stvarnog”, prema jednoj od rijetkih umjetnikovih izjava, pripremala je četiri godine ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Snježana Pintarić. Pokazat će 400 slika, grafika, instalacija i skulptura, a izložba se otvara 29. lipnja. Postav je pri samome kraju, a upravo rekonstrukcija Šutejeva cjelokupnog nastupa na Venecijanskom bijenalu, šarenih mobilnih grafika, prizora iz radosnog svijeta, zauzima važan dio: “Nisam najbolje poznavala Šuteja za njegova života, no susreli smo se kad je naš muzej rekonstruirao njegove radove s Bijenala i nakon toga nam je poklonio objekte Zigurat i Plava slika”, sjeća se Snježana Pintarić.

Na izložbi je i Šutejev po svojoj prilici najpoznatiji rad “Bombardiranje očnog živca” iz 1963. koji nakon pola stoljeća dolazi u Zagreb. Naime, otkupila ga je njujorška MoMA nakon što je umjetnik nastupio na jednoj od najvažnijih izložbi razdoblja “The Responsive Eye” pa ga nismo imali prilike vidjeti uživo. Mnoge je, prilikom izlaganja, iznenadila snaga optičkog djelovanja i jačina vibracije monokromnih oblika: “Po kazivanju većine promatrača takav je dojam bio neizdrživ za oko, iako je njegova privlačna snaga izazvala više puta promatranje slike”, pisala je i Vera Horvat Pintarić.

“Izložba u New Yorku izazvala je oprečne reakcije u to doba, neki su bili oduševljeni, drugi su pak tvrdili kako to nije umjetnost”, kaže, pak, Snježana Pintarić. U to ćemo se moći uvjeriti i na filmu koji prati izložbu.

Prvi crteži kokoši

“Slika je uvrštena u knjigu Cyrila Barrerta ‘Op art’, i to je bio moj početak”, rekao je svojedobno sam umjetnik. Inače, mogu posvjedočiti kako ovaj rad i danas izaziva isti efekt, nakon tek par sekundi promatranja, slijedi vrtoglavica.

Šutej je radove bazirao na znanstvenim otkrićima, gutao je knjige vezane uz znanost, optiku. No, za razliku od većine njegovih kolega koji su se bavili geometrijskom i optičkom umjetnosti, započeo je, i završio - figuracijom.

Rođen je u Dugoj Resi 1936. Likovnu akademiju upisao je u kod Marijana Detonija, kasnije je bio i kode Hegedušića. Za ljetnih se praznika vraćao kući, i tada je crtao po dvorištu, najčešće kokoši. Njegovim ranim crtežima s kraja pedesetih godina bliskim nadrealizmu, šarenim oblicima koji se pretapaju (primjerice, kokoš u ruku) i započinje obilazak izložbe.

Na pozadini je jednog od ovih crteža zapisao, i tako dao naslutiti budućnost: “Slika je imitacija onoga što stvarno postoji. Prije nego što postane konj ili akt, slika je u osnovi ravna površina na kojoj su boje i linije poredane određenim redom”.

I tako je i bilo. Na prvoj samostalnoj izložbi, sa 26 godina izlaže radove op-arta “Talas-materija”, “Tipovi čestica”, “Sunčev atom”... slike suvremene tehničke civilizacije, sve naslikane rukom.

‘Antimoda’ 7o-ih

Bio je to povod da ga se pošalje u Pariz, gdje dobiva nagradu pa stipendiju francuske vlade i gdje odlazi zajedno sa suprugom Brankom Košković, također umjetnicom. U Parizu se povezuje s krugovima oko galerije Denise René. Bio je blizak Novim tendencijama. Ipak, nije nikada bio u umjetničkoj grupi jer to nije odgovaralo njegovoj prirodi. “Nije pisao manifeste, već je djelovao”, kaže Snježana Pintarić.

Njegovi su ga studenti s Likovne akademije u Zagrebu i Širokom Brijegu obožavali. Sjećaju ga se kao toplog i kvalitetnog, no izuzetno šutljivog čovjeka. Rijetko je govorio za medije. No zato je radio mnogo, svaki njegov rukom nacrtan crtež svjedoči o strpljenju i satima uloženog rada.

Sa suprugom Brankom proveo je desetljeća zajedničkog života, bili su nerazdvojni na svim putovanjima, a zajedno su znali i izlagati. Ona se i danas brine o njegovom opusu, pa je bila i pomoć na pripremi izložbe. Sin Šimun, umjetnik i dizajner, prošle je godine utemeljio i Fundaciju Šutej u Motovun, gdje obitelj ljetuje od 1968. Umjetnik je tamo tražio inspiraciju, tamo su ga posjećivali prijatelji. U Fundaciji se izlažu djela umjetnika vezana uz Šutejev opus, nedavno je bila izložba Alberta Biasija.

“Najveći je dio njegovih umjetnina u vlasništvu obitelji. Veliki mi je bio problem izabrati djela iz umjetnikova ateljea u Botincu. On nije proživio niti jedan dan bez poteza kistom ili olovkom, neprestano je razvijao nove ideje, reciklirao stare radove”, kaže Pintarić.

Moblina je grafika, po mišljenju mnogih, njegov najveći doprinos. Tu su i serigrafije, crteži perom, kolaži, reljefi s puščanim zrnima... Miroslav Šutej igrao se našom percepcijom i jedan je od najvećih inovatora u našoj umjetnosti.

Za izložbu je rekonstruiran i ambijent “Kiša”, 1967. iz Universalmuseuma Joanneum u Grazu; oblak, kapi kiše od obojanih teniskih loptica, umjetno cvijeće i trava, jedan pravi pop art ambijent. Otali muzeji koji posjeduju njegove radove, govore za sebe: Tate Gallery i Victoria&Albert, Stedelijk Museum...

Miroslav Šutej imao je mnoge interese. Volio je i erotske motive, njih ćemo pronaći na kraju izložbe.

Ipak, postav se bavi čistom likovnošću jer, kako kaže Snježana Pintarić, naprosto nije bilo mjesta i za dizajnerski doprinos: “Izložba bi izgubila na čistoći i na kvaliteti, obuhvaća najjače faze i cikluse”.

Među njima su i “Mladenke s Markuševca”. U tom je razdoblju, sedamdesetih godina, prema sjećanju njegove supruge, kupovao knjige o folkloru, zanimala ga je narodna likovnost, uzorci koji su išli i do apstrakcije. Kada je imao izložbu posvećenu toj temi, bio je nezadovoljan predgovorom koji je napisao kritičar pa ga je napisao sam.

Gospođice iz Motovuna

Mali je izuzetak od čisto likovne priče ciklus crteža Antimoda, gdje odjeću tretira kao dodatnu kožu. “Šutej je obožavao modu. Još je u srednjoj školi i na fakultetu sam crtao kako bi trebala izgledati njegova odijela, a i ova antimoda pokazuje umjetnikov buntovni duh razdoblja”. Izložba završava dvijetisućitima.

A Miroslav Šutej, podsjetimo, devedesetih i u novom tisućljeću oblikovao je hrvatski grb i zastavu, političke plakate, bio je autor Kviska i scenografije Kviskoteke, radio je špicu Dnevnika. Dobio je i narudžbu za svečano misno ruho bosanskih franjevaca što je izložio. “Dugo sam radio skice, napravio sam niz crteža pa sam odlučio to pokazati i na izložbi”, sjećao se.

Prema njegovoj je ideji nogometna momčad nosila prepoznatljive dresove s crveno-bijelim poljima: “Neki su se iznenadili kad su čuli da sam dizajnirao dresove za nogometnu reprezentaciju. Doduše, za osmišljavanje nije bilo dovoljno vremena, a u Čakovcu se nisu mogle na brzinu napraviti veće kockice, pa su na prvoj međunarodnoj utakmici sa SAD-om više nalikovali stolnjacima nego sportskim dresovima. Ako utakmice doživljavamo kao veliki spektakl, i to ne samo sportski, što one zapravo i jesu, onda tu vidim puno prostora za maštovite stvaratelje”, rekao je u jednom od rijetkih intervjua, u kojemu je jasno naglasio da nije zadovoljan niti konačnim izgledom hrvatskih novčanica

Među posljednjim su ciklusima bile i “Gospođice iz Motovuna”, inspirirane njegovim unukama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:31