Muzej u kojemu je zabranjeno sve starije od 10 godina

U prvih mjesec dana od otvaranja kroz rimski MAXXI (Museo d’Arte del XXI secolo, tj. Muzej umjetnosti XXI stoljeća) prošlo je oko 80.000 posjetilaca, a posjet je i dalje moguć samo uz internetsku predbilježbu.

Ne želim prosuđivati koliko u tome sudjeluje puka radoznalost, a koliko pak žestoka zainteresiranost za likovnu umjetnost III tisućljeća - jer u MAXXI nema prolaza ničemu nastalome u davnoj prošlosti, bez obzira na to je li riječ o Altamuri ili o konceptualizmu s kraja XX stoljeća: sve starije od 10 godina naprosto je zabranjeno. Ili, eventualno, prošvercano u opusu nekoga tko i danas stvara. Ili, još eventualnije, anakrono podvaljeno, poput retrospektivne izložbe Gina De Dominicisa (1947-1998), kojega bismo morali dakle shvatiti kao Krstitelja tj. Prethodnika XXI stoljeća.

Mletačka nosina

De Dominicis u MAXXI-ju je najsuvremeniji ondje gdje je klasično narativan, na primjer u golemu ali realističnome ljudskom kosturu koji umjesto nosne šupljine ima mletačku karnevalsku nosinu - ali tu ideju je Shakespeare pregnantnije izrazio kroz Falstaffa, ne baš tako nedavno. MAXXI se ponaša kao stranka koja je prvi put na vlasti: za nju povijest počinje od nje, sve ostalo je laž ili, u najbolju ruku, prahistorija.

To se očituje i u arhitekturi zdanja u ulici nazvanoj po baroknom maniristu Guidu Reniju, što je dodatni sarkazam lokacije. Arhitektica Zaha Hadid je realizirala prostor bez fiksnih granica, gdje se volumeni pretaču jedni u druge i isprepliću, i vodoravno i okomito, a još naglašenije po dijagonalama u svim trima prostornim dimenzijama, umalo pa pravu Moebiusovu petlju.

Što je Zaha Hadid zaista napravila najlakše je shvatiti usporedivši MAXXI s Guggenheimovim muzejom u Bilbau.

Ondje je Frank Gehry ostvario polivalentne volumene, ali u logici moderniteta, međusobno fragmentirane, suprotstavljene, jasno omeđene, kako se “šikalo” u stoljeću manijakalno orijentiranome ka efikasnosti (pa i u masovnom istrebljivanju), u vijeku kojemu je pečat, barem u arhitekturi i dizajnu, dao funkcionalizam.

MAXXI je zadan samo svojim vanjskim konturama, koje su također zavojite, iznutra je sav u putanjama, hodnicima, valovitim gibanjima, sav sugerira pokret i pretapanje, anarhičan je na postmoderan način, on je materijaliziran taoistički wu wei (otprilike: prožimanje dijalektičkih suprotnosti).

Ni ono što se zasad nadaje kao stalni postav, a ni prve monografske izložbe, nisu me ostavili otvorenih usta.

Prežvakavanje doživljenog

Umjetnost mora zapanjiti, pa makar i krajnjom jednostavnošću Kolumbova jajeta - ili nije stvaralaštvo, nego artističko prežvakavanje već doživljenoga. Tome nije utekao ni možda najinovativniji među izloženima, Kutlug Ataman, turska verzija Zuke Džumhura: crtač (ali obojenom svjetlošću), filmaš i putohodač.

Možda je MAXXI i podsvjesno morao pokazati da nije ni Guggenheim u Bilbau, ni MoMa u New Yorku, gdje se antologijskom izložbom Marine Abramović propituje historicizacija performansa (ako smijem suditi po onome što sam vidio u medijima, ondje nisam bio)

U Rimu nije posrijedi samo De Dominicis, koji je svoju novost morao eksplicitno referirati spram poznatoga i zapravo notornoga. Zadržat ću se samo na jednom primjeru: multimedijskom pristupu nekim Mozartovim glazbenoscenskim brojevima (iz Čarobne frule). Pitanje je: treba li im Mozart kao odskočna daska za vizualnu akrobaciju (ne odviše virtuoznu), ili kao pokriće standardnim općevrednosnim mjestom ondje gdje manjka draž tražene i nepronađene novosti? Mozart je aktualan i danas onoliko koliko je kadar korespondirati i s našim dobom i svijetom, a ne sub specie aeternitatis. Kako vjerovati “novome” toliko lišenom samouvjerenosti da se opire o klasične štake? Koje svoj novitet baš mora zrcaliti u davno potvrđenome?

Višak elektronske tehnike

U onome što je izloženo prevladava eklekticizam i postmodernistički manirizam, s manje invencije nego u baroknom manirizmu, ali s viškom elektronske tehnike, za koju se ne bih mogao zakleti da nadmašuje tehniku kičice zlosretnoga Guida Renija, koji se u MAXXI-jevoj adresi našao s manje povoda nego Pilat u Vjerovanju. Postav će se mijenjati. On će proći. Ostat će prostor koji je već počeo privlačiti ina zbivanja / npr. net art, kroz NETinSPACE Highlights. I koji bi mogao sâm sugerirati postave prikladnije ideji Zahe Hadid negoli sadašnje, na tragu Gehryja.