Muzej revolucije nacrtao je na WC papiru, a ideju za Poljud dobio je od igrača

Boris Magaš dugo je razmišljao kako bi trebao izgledati Muzej revolucije u Sarajevu. Kada mu je, naposljetku, sinula ideja, jedini papir koji je imao pokraj sebe bio je onaj toaletni. Tako su nastali osnovni obrisi budućeg Muzeja revolucije, danas Muzeja istorije. Kasnije je ideju razradio s Edom Šmidihenom i Radovanom Horvatom. Bilo je to 1964., imao je nepunih 28 godina, znao je mnogo o teoriji arhitekture, no imao je malo konkretnog, građevinskog iskustva iza sebe. Netom je diplomirao.

“Izložbene su prostorije kubični volumeni koji se uzdižu iznad gotovo potpuno ostakljenog prizemlja”, opisao je ovu apstraktnu, modernističku građevinu koja se dosta razlikuje od njegovih kasnijih radova.

“Muzej više pamtim kao apstraktnu fazu svoje arhitekture. Činjenica da nisam radio na interijeru i da nisam sudjelovao u daljnjim realizacijama detalja djelomično je razlog zašto ga rijetko spominjem”, sjećao se Muzeja koji se danas smatra jednom od najvažnijih poslijeratnih građevina u bivšoj Jugoslaviji.

Intimna sjećanja

Ovaj u javnosti slabo poznat detalj vezan uz sarajevski Muzej revolucije i WC papir samo je jedan u nizu podataka koji bacaju novo svjetlo na Borisa Magaša, autora Poljuda, a objavljeni su u novoj knjizi “Misli o arhitekturi” izdavača UPI2M. Riječ je o odabranim tekstovima velikog arhitekta koji su, kako navodi urednik knjige Alen Žunić, bili “rasuti u danas već teško dostupnim publikacijama, osobito inozemnima koje su kod nas ostale nepoznate”.

Žunić, arhitekt i teoretičar arhitekture, trenutačno na poslijediplomskom na Harvardu, koautor “Antologijskog arhitektonskog vodiča Zagreba”, tumači kako je utjecaj Magaševih tekstova nezaobilazan među današnjom generacijom arhitekata. - Iako već posljednjih petnaest generacija studenata arhitekture nije imalo prilike slušati predavanja profesora Magaša na kolegijima, interes za autoritetom njegovih tumačenja i dalje postoji - kaže.

U knjizi je obuhvaćeno 40, po mišljenju urednika ključnih, no manje poznatih ili posve nepoznatih tekstova Borisa Magaša. Tekstovi su nastali između 1962. i 2013. Mogu se pronaći i Magaševa intimna sjećanja, primjerice, na Prvu mušku realnu gimnaziju na Rooseveltovom trgu koju pohađa u doba rata. Uobičajena je nastava, sjećao se, trajala samo prvih godinu i pol dana, zbog čestih uzbuna, a nakon toga su u školu dolazili polagati ispite: “Još danas dobro pamtim specifičan i težak miris napuštene škole 1945., u čijem su dvorištu bila ostavljena vojna vozila i u čijim su prostorima bili razbacani ostaci vojničke opreme”.

Težak i kritičan

Nakon upisivanja Arhitektonskog fakulteta, bio je izniman, no često kritičan student: “Sve sam negirao, bio sam jako težak, svima sam solio pamet.” O svemu se burno raspravljalo: “Da budemo iskreni, govoreći o tom vremenu teško je mimoići određenu notu sjete - bili smo toliko uvjereni u sebe i u svoje vrijeme da se svaka diskusija pretvarala u životnu hranu”. U jednom se trenutku na fakultetu našao u specifičnoj poziciji asistenta dvojici podjednako karizmatičnih ličnosti, Andri Mohorovčiću, koji je bio vodeći na području teorije arhitekture, i Vladimiru Turini, koji je, pak, predvodio u praksi. Uz Andru Mohorovčića učio je teoriju, povijest arhitekture; u knjizi je objavljena i nepoznata fotografija njih dvojice na zidinama u Dubrovniku, snimljena u ljeto 1957.

S Vladimirom Turinom ispočetka nije imao bajan odnos, budući da mu je bio nametnut kao asistent, no početna je nelagoda brzo prošla, pa su zajedno radili natječajni projekt Narodnog pozorišta u Zenici, ali i istočne tribine Maksimirskog stadiona. Njihova je suradnja itekako utjecala na Magašev projekt za Poljud. “U to je doba na fakultetu Turina bio Le Courbisier, Kauzlarić Frank Lloyd Wright, a Albini Bauhaus. Četvrta karika je bio Mohorovičić, stup teorije”, precizno je Magaš kasnije opisao arhitekte koji su izvršili najveći utjecaj na njegovu generaciju.

U knjizi se, nadalje, mogu pronaći njegovi opisi Solarisa, hotelskog kompleksa u Šibeniku (hoteli Jure i Nika), kao “evokacije Mondriana koji je ušao u pejzaž dalmatinskih gromača”. Iako je za Solaris dobio najvažniju nagradu za arhitekturu, Borbinu, svoj arhitektonski izraz radikalno mijenja gradeći hotel Haludovo na Krku.

Zečice u Haludovu

- Magaš i Dinko Kovačić gotovo su jedini naši arhitekti drugi polovice 20. stoljeća koji su se na inovativnoj razini usudili izaći iz okvira okorjelog modernizma “zagrebačke škole”, i preživjeti sud struke - tumači Magaševu promjenu rukopisa Alen Žunić.

“Neki su detalji zbog brzine izvedbe i nedostatka adekvatnih materijala promijenili karakter arhitektonske misli, a kasniji aranžman investitora s inozemnim partnerom kao i promjena namjene pojedinih prostora nisu bili poznati u fazi projektiranja”, može se pročitati u knjizi. Naime, ovaj je hotel nakon što je dovršen, postao centrom užitka Boba Guccionea, i njegovih Penthouse zečica, šampanjac je tekao u potocima, jeo se samo kavijar. Kasnije je Haludovo kupila rusko-armenska off-shore kompanija i prepušten je propadanju, unatoč njegovoj velikoj arhitektonskoj vrijednosti, i jedan je od simbola propasti i zapuštenosti socijalističke arhitekture.

Ipak, pravi su dragulj knjige crteži Poljuda, najbolje sportske arhitekture koju imamo, a pokazuju razvoj arhitektove misli vezane uz ovaj stadion, na gotovo dnevnoj bazi. Nažalost, niz je skica, prema Magaševu kasnijem svjedočenju, nestao, pa su ovi crno-bijeli crteži rijetkost. Dok je gradio Poljud, preselio se na neko vrijeme Split. Kako bi bolje osmislio projekt, o iskustvima je ispitivao i igrače, pa mu je, primjerice, Brane Oblak, koji je igrao na stadionu u Gelsenkirchenu, sagrađenom za nogometno prvenstvo u Njemačkoj 1974.,pričao kako je riječ o “propuh stadionu”, i kako splitski stadion ne bi trebao biti takav. Radio je po dvanaest sati dnevno.

Svakog se dana suočavao s nizom problema, zbog toga je i obolio, što govori u prilog tome kako je intenzivno doživljavao svaki svoj projekt. Poljud je nastao, može se pratiti u skicama, u dijalogu s morem, Marjanom, zaleđom Kozjaka. “Odnos prema Marijanu dobiva značaj autoriteta”, piše u prvoj skici. Ispod sljedeće stoji: “Iz pejsažnog zahvata može izroniti samo konstruktivni prsten školjke”, zatim: “Ideja pejsaža postaje dominantnom. Na toj lokaciji Split mora dobiti zeleni izlaz na more. Životni prostor građana, šetača, sportskih lučica, duh suvremenog shvaćanja sporta, nije duh ‘koloseuma’, pa se pojavljuje izražajna tema ‘plitice’. Iz nove konfiguracije terena izvire školjka koja će primiti gledaoce”...

Napadi zbog vrtića

Osim u gradnji muzeja, stadiona, hotela, Magaš se uspješno okušao i u gradnji vrtića: nakon tri realizirana, u Studentskom gradu, Trnskom i Knežiji, nastao je njegov najpoznatiji vrtić na Mihaljevcu, projekt koji je snažno bio i hvaljen i osporavan: “Vrtić još nije bio dovršen, a već je dobio Borbinu nagradu i odmah je uslijedio napad”, sjećao se.

Najslabija dionica bila mu je sakralna arhitektura, no u njegovu se obranu treba reći da se se često zaboravlja da se crkva na Peščenici dugo dovršavala. Kada bi se išlo pretpostavljati da li je želio graditi nešto što nije gradio, lako bi bilo zaključiti da je riječ o neboderima. O neboderima je često pisao i hvalio ih. “Šest stambenih solitera u južnom Zagrebu, 1966., predstavljaju zahvat koji usmjeruje naše urbano planiranje u pozitivnom smislu”, pisao je, primjerice, za nebodere u Zapruđu.

Suvremenom arhitekturom nije bio oduševljen: “Suvremeni arhitekti čije realizacije ne dosežu pretenzije vlastitih objava, činjenica su trenutka”, tumačio je.