OTVORENA ZBIRKA

MUZEJ DUŠE PAVLA VI Herojski napor pape da pomiri Katoličku crkvu i likovnu umjetnost

 Reg Lancaster / Getty
Pavao VI bio je ogorčeni protivnik kiča u Crkvi, ali on nije mogao udahnuti duh ondje gdje ga nije bilo. U Concesiju, daleko i od Vatikana i Rima, našla se sasvim drukčija zbirka

Muzej u Concesiju, nazvan “Zbirka Pavla VI - suvremena umjetnost” ispravlja, ali samo donekle, jednu nepravdu prema tom papi, koji je trpio mnoge nepravde za života, a i poslije.

Pio XII ga je poslao za nadbiskupa u Milano ali ga nije učinio kardinalom da bi spriječio da ga naslijedi, pa i da sudjeluje u izboru njegova nasljednika (pa se ispostavilo da je Ivan XXIII, uskoro svetac, bio revolucionarniji od Pavla VI, sljedećeg pape). Bio je iskren mirotvorac i čovjek dijaloga, pa sam čuo prelate koji su ga iskreno i otvoreno mrzili jer nije mrzio njihove neprijatelje. Jedna od tih nepravdi - suptilnija, ali trajnija - sadržana je u nehajnom preziru spram Zbirke religijske i moderne umjetnosti koja je za Pavla VI i zahvaljujući Pavlu VI ušla u Vatikan i ondje ostala, jer Vatikan ništa ne baca.

Tu je paradigmatsku zbirku otvorio 1973 u Borgijinu apartmanu u Vatikanu. Najveći broj posjetilaca tuda prođe kao pored turskog groblja (one iz Hrvatske treba posebno upozoriti na Meštrovića u kutu) jer u Muzeje dolaze možda jednom u životu, da bi vidjeli Sikstinu, ostalo im je gubitak vremena i koriste prečicu onuda. Oni upućeniji pogledaju Pinturicchiove freske u vrhu, osobito Lucreziju Borgiu, i ne haju za herojski napor Pavla VI da opet pomiri Katoličku crkvu i likovnu umjetnost, nakon razlaza u XIX stoljeću (kada je Papinska država nestala, pa i kao mecena, a likovnost se odselila definitivno u svjetovne sfere).

Upravo je taj papa, još dok je bio zamjenik državnog tajnika nadbiskup Giovanni Battista Montini, nagovorio Pija XII da 1956 osnuje povjerenstvo radi odabira reprezentativnih djela talijanskih i stranih likovnih umjetnika XIX i XX stoljeća i tako popuni bolnu rupu u postavu, koji se zaustavio u momentu kada je zamro feudalni zamah Papinske Države. Taj dio, u produžetku Pinakoteke, otvorio je 1960 bl. Ivan XXIII, a uz njega je snimljen njegov nasljednik kardinal Montini s jednim od rijetkih osmijeha u svojoj fotodokumentaciji.

Postavši papom, Pavao VI je pridonio da se Katolička crkva otvori novome, pa je tako i Alvar Aalto projektirao crkvu u Rioli di Vergato (kod Bologne), a Pier Luigi Nervi je pozvan projektirati veliku Dvoranu Pavla VI, u kojoj i Krist i sav dekor nosi modernistički Montinijev pečat (kao i pastoralni štap Lella Scorzellija, s raspetim Kristom, koji je bl. Ivan Pavao II pronio svijetom, a vratio ga je u uporabu sadašnji papa Frane). U Montinijevoj vizuri je Krist čovjek patnje, a ne Deisis, Krist u slavi. U taj obzor pripadaju i Vrata smrti na Vatikanskoj bazilici sv. Petra, koja je izradio prijatelj Ivana XXIII kipar Giacomo Manzů, komunist odan dijalogu.

Za razliku od dvojice ateista - Manzůa, ili Oscara Niemeyera - čija je osobna duhovnost bila dovoljno snažna da se pretoči i u njihova sakralna djela, mnoga ostvarenja sakralne likovne umjetnosti iskrenih vjernika, pa i ona koja je Pavao VI sabrao u vatikanskim muzejima, nisu bila kadra posredovati onu dodatnu dimenziju, koju je vrhunska sakralna umjetnost imala do manirizma, jer nije razdvajala humanizam od sakralnoga, ljudsko od svetoga.

Pavao VI bio je ogorčeni protivnik kiča u Crkvi, ali on nije mogao udahnuti duh ondje gdje ga nije bilo. Pa ni u zbirci u Vatikanu, koju je otvorio tronutim riječima, iskreno se nadajući da je uspio premostiti jaz, čak rat, kako je govorio umjetnicima koje je u svibnju 1964 okupio u Sikstinskoj kapeli.

Uostalom, ni u Crkvi taj jaz nije prevladan. I nedavno smo čitali ogorčen tekst u kojemu se govorilo da Picassu ne može biti mjesta u Vatikanu jer je komunist, da je njegov Dobri pastir invektiva protiv kršćanstva (što nije istina, nego još jedan prikaz Čovjeka Boli). Pritom je, dakako, bila prešućena Picassova Golubica mira, iako izravno izvučena iz biblijske epopeje Velikog potopa, s maslinovom grančicom koju donosi kao znak pomirbe Boga sa čovječanstvom koje ga je razočaralo.

U Concesiju, daleko i od Vatikana i Rima, našla se sasvim drukčija zbirka, koja govori o papi Montiniju kao kolekcionaru i koja donekle uklanja nepravdu sadržanu u sudovima temeljenima na modernim djelima koja je ukrcao u Vatikanske muzeje.

Tu su Chagall, Matisse, Dalě, Severini, Picasso, Magritte, Rouault, Casorati, Sironi, Morandi, Fontana, Hartung, Vedova, Hockney i mnogi ini, muzej jedne duše koja je Stvoritelja tražila u stvaralaštvu, pokazatelj i ukusa i otvorenosti koju je Pavao VI krio ispod oklopa svoga zatvorenog karaktera, maltretiranoga vječnim dilemama (jer samo je budali sve uvijek jasno).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 04:30