Miroslav Kraljević ‘izmislio’ je naše dvadeseto stoljeće

U kasnu jesen 1912. otvorila se izložba Miroslava Kraljevića u Salonu Ullrich. “Bila je čudesna atmosfera, na prstima se hodalo kroz izložbu, iz poštovanja”, sjećao se Milivoj Uzelac. On će kasnije, zajedno s Trepšeom, Gecanom i Steinerom, izložbu uzdići na mitsku razinu, kao i njezina autora.

Iako se njegov drugi kolega Ljubo Babić nije uvijek slagao s Kraljevićem, zapanjila ga je u tom trenutku loša recepcija izložbe, no ujedno ga je uvjerila u ispravnost Kraljevićeva mišljenja: “Zgražanje publike dalo nam je novi dokaz i učvrstilo vjerovanje da, kao obično sve što je dobro, nije se publici svidjelo.”

Frivolna stvarnost

Sto i jednu godinu kasnije nad Kraljevićem se nitko neće zgražati, imamo neka nova imena da to činimo njima u slučaju da su ispred svog vremena, no Kraljević je danas prepoznat kao autor koji je u svojoj umjetnosti prvi naznačio ekspresionizam, te jače od bilo kojeg suvremenika utjecao na generacije koje su došle nakon njega. Pritom, treba uzeti u obzir i da je najvredniji dio njegove umjetnosti zbijen u vremenski interval od jedne godine, posljednje njegova života.

Veću Kraljevićevu izložbu nismo imali prilike vidjeti od 1961. U Požegi smo u listopadu u Gradskom muzeju uživali u dijelu retrospektive, dok se sada u Modernoj galeriji u Zagrebu sprema pravi umjetnički spektakl; izložba koja se otvara u četvrtak obuhvaća 180 umjetnina: slike, skulpture i crteže.

Postav izložbe ponajprije je kronološki, pa dok je obilazim s autorom, Zvonkom Makovićem, prvo promatramo prizore iz požeške okolice, ravničarskog kraja, konje, djevojke koje vode krave na ispašu, umjetnikovu obitelj, stričeve i tetke, dok kasnije gledamo Pariz, grad koji već tada ima milijun stanovnika, opijenost životom, ali i melankoliju, barske dame koje pripijeno plešu, noćni život Pariza, kavane i noćne barove, lascivnost, opscene starce uz mlade djevojke... Prva je slika na izložbi “Satir u posjetu kod seljaka”, kopija prema Jacobu Jordeansu, nastala tijekom školovanja. Maković ističe i “Autoportet u radnoj sobi”. Dobar dio najvažnijih Kraljevićevih radova nalazi se u Modernoj galeriji. U istraživanju se Maković naslanja na važnu knjigu Vere Horvat Pintarić, u kojoj ona promatra Kraljevićevo umjetničko djelo kao zrcalo življenog vremena. Tako, primjerice, na slici “Djevojčica s lutkom” prikazuje Ivanu Pacher, omiljenu sedmogodišnju nećakinju, kćer njegove sestre Marije koja je, kao i on, bolovala od sušice i mlada umrla; u očima djeteta ogleda se velika tuga, što postiže zatamnjenim nijansama boje.

Troje nestašne djece

Često je slikao rodbinu, svoju majku 1911. portretira umorna lica te zabrinuta, gotovo pa ustrašena pogleda. Iste godine slika i oca, inače župana, njegov se izraz lica iščitava iz udubljenih, otežalih očiju. Stric Teodor, biskup, jedan je od upečatljivijih portreta, što zbog Kraljevićeve umjetničke virtuoznosti, što zbog lica strica. “Jedan mu je od stričeva rekao: ne slikaj mene, slikaj mog konja, i tako je nastala sjajna slika konja”, prepričava umjetnikovu anegdotu iz mladosti Zvonko Maković. Slikao je umjetnik i tetku Lujku u vrtu, strica Lacu, koji je imao veliki vinograd u požeškoj dolini, i brinuo se za slikara; nije imao svoju djecu i rano je ostao udovac.

Portrete slika i u pariškoj fazi: “Ista je crvena fotelja na portretu Ante Masovčića i Mihovila Krušlina, pa valja pretpostaviti da je riječ o fotelji koja u njegovu pariškom ateljeu, gdje su ga posjećivali”, kaže Maković.

Promatramo sliku “Madona”, uvijek se iznenadim da je imao sklonosti za religiozne teme, no zanimala su ga tek dva motiva, Madona i Golgota; “Madonu” iz 1912. naručio je Antun Barac, a prikazana je svakodnevnica majke s troje dosta nestašne djece (za jedno se čini kao da grize krletku dok ju zatvara). Bogorodica se ne razlikuje mnogo od njegovih ostalih slika; i njezin je izraz senzualan. U Parizu su žene najčešći protagonisti, na mnogim se radovima prepoznaje i sam umjetnik; po licu, držanju i elegantnoj odjeći. No, to držanje i odjeća koštali su ga, barem na početku njegova školovanja u Münchenu, i prijatelja. Becić se kasnije sjećao da je Kraljević došao iz Beča, gdje je usvojio “banalno ponašanje među studentima prava. Mi smo ga, a pogotovo Račić, isprva s velikom rezervom primali, što ga je mladog, poletnog i veoma osjećajnog, a inače i poslije besprijekornog druga, veoma bolno dojmilo”.

Kraljević je, naime, kako zapaža Maković, iz imućne obitelji, gospodsko dijete, stekao je dobro obrazovanje, dok je Račić, koji je tada među njima zvijezda, bio siromašan, neprestano na rubu gladovanja, loše odjeven i skromna obrazovanja. Upravo ta pripadnost visokoj buržoaziji osigurala je Kraljeviću da s lakoćom ulazi u sve društvene sfere, osjećajući se svagdje podjednako prirodno, od kazališta, pomodnih salona do kavana i bordela.

Vidoševićeva ‘Djevojka’

Na izložbi su predstavljena i neka nova istraživanja, primjerice za sliku “Kata” kustosica Lidija Španiček iz Gradskog muzeja Požega pronašla je kako je riječ o Kati Budimlić iz Vilić-Sela. Opsežnu analizu dao je provesti i Albert Faggian za sliku koja je u njegovom vlasništvu, riječ je o “Glavi starca”. Nije poznato je li Nadan Vidošević proveo istraživanje za sliku “Djevojka u modrim čarapama”, no postoje dvije verzije, jedna u njegovom vlasništvu, druga u vlasništvu Moderne galerije.

Od posljednje retrospektive mnoge su slike promijenile vlasnike: “Požeško dvorište” otkupljeno je od Franjice Vajda, iz nekadašnje zbirke Vajda. Sliku “Eva” i pastel “Folies bergere” prodala je Maja Strozzi-Pečić, nakon smrti supruga Bele, Narodnom muzeju u Beogradu. Na tržištu umjetnina pojavila se druga verzija “Pastuha Osmana”, no vlasnik se neugodno iznenadio kad je shvatio da je kupio kopiju.