Zabrinjavajuće je da Ministarstvo kulture spominje iznos od devet milijuna kuna ako postoji pisani dokument sa sjednice Upravnog vijeća Klovićevih dvora, održane 27. kolovoza, u kojemu se govori o troškovniku za izložbu Pabla Picassa u iznosu od 14 milijuna kuna. Volio bih vidjeti kako je moguće skinuti pet milijuna kuna troškova jedne izložbe - kaže povjesničar umjetnosti Zvonko Maković.
Maković, koji je predsjednik Odbora za kulturu u Gradskoj skupštini, ali i predsjednik Upravnog vijeća Klovićevih dvora, baca i novu bombu: - Kakva je to politika koja izdvaja ovu količinu novaca za Picassovu izložbu, dok za restauraciju bivše Tvornice duhana, koja bi trebala postati Povijesni muzej, prema mojim saznanjima, ne izdvaja niti kune. A do sada je u adaptaciju uloženo mnogo novaca, i trebala bi se dovršiti. Plaćamo, dakle, restauraciju francuskih muzeja, ali ne i naših. Riječ je o troškovniku koji operira sredstvima poreznih obveznika, i mi moramo imati pravo glasa.
Sniženi troškovi
Ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin potvrđuje da je na sjednici u kolovozu, koju spominje Maković, bila riječ o 14 milijuna, no ona je, pojašnjava, u međuvremenu uspjela sniziti mnoge troškove, pa i one vezane uz osnovni najam, te je došla do konačne cijene od devet milijuna kuna.
Kaže kako dobro stoji sa sponzorima te da će se izložba bez sumnje održati:
- Uostalom, riječ je o cjeniku koji je kolega Maković tada i prihvatio i tek sada, naknadno, javlja da mu ne odgovara - kaže Viculin i nastavlja: - Sigurna sam da je svim sponzorima jasno koliko je ova izložba važna za cijeli ovaj prostor, a mi ćemo imati posjetitelje iz cijele regije. Priča se polako privodi kraju, malo je, uostalom, izložbi kojima se financijska konstrukcija dovrši puno prije datuma otvaranja.
Podsjetimo kako je izložba Pabla Picassa, koja je trebala biti otvorena u veljači u Klovićevim dvorima, odgođena za kraj ožujka te da je Zvonko Maković u međuvremenu iznio pozadinske podatke oko organizacije izložbe, među kojima je i spomenuta cifra od gotovo dva milijuna eura.
Riječ je, inače, o izložbi koju prati specifičan način financiranja i koja je zbog toga izazvala i velike polemike u francuskim medijima, od Le Mondea nadalje.
Preuređenje muzeja
Naime, kako je barokni dvorac Hôtel Salé, muzej Picassovih umjetnina, bio u takvom stanju da mu je potrebna neophodna temeljita obnova, a francuska država nije imala 30 milijuna eura za financiranje, ravnateljica Muzeja Picasso Anne Baldassari odlučila je zaraditi taj iznos putujućim izložbama Picassovih umjetnina.
U međuvremenu je, što joj je dio međunarodne kustoske scene dodatno zamjerilo, odbila posudbu nekoliko Picassovih djela za važnu izložbu u Kunsthalleu u Zürichu. No glavna je zamjerka bila da će se iznajmljivanjem tih kulturnih dobara, umjetnine zapravo svesti na razinu robe u shopping centrima. Drugi, pak, u ovoj kustosici vide dobru menadžericu koja se uspjela snaći u kriznim vremenima.
No ne postoje samo dva pogleda na potez Anne Baldassari, nego i dvije verzije putujuće izložbe: jedna obuhvaća 250 umjetnina, a druga, koja dolazi kod nas, sto. Prema nekim procjenama, opsežnija izložba, ona koja je trenutačno u Milanu u Palazzo Reale i produžena je do kraja siječnja, stoji milijun i pol eura. Najam naše izložbe, kojoj je posljednja stanica bio Hong Kong, je 750 tisuća eura. Obje je izložbe u par godina vidjelo nekoliko milijuna gledatelja.
Što misli Ante Sorić
Obje verzije izložbe pokrivaju sva razdoblja, od samih početaka, zatim plavog razdoblja, kubizma, klasicizma, sve do smrti, 1973. godine. Među remek-djelima su Celestina iz 1904., portret Olge iz 1918. godine, Dvije žene koje trče po plaži iz 1922. godine...
Za komentar ovog slučaja zamolili smo i Antu Sorića, po mišljenju mnogih našeg najuspješnijeg ravnatelja muzeja svih vremena, nekad na čelu MDC, današnjih Klovićevih dvora, koji je bio i izvrstan kulturni menadžer:
- I mi smo planirali izložbu Pabla Picassa, no nismo ju uspjeli realizirati. Nismo je, doduše, niti najavljivali. Željeli smo dovesti djela španjolskog umjetnika iz raznih muzeja, od Ermitaža nadalje, no na kraju smo odustali. To je jako težak segment naše struke, ta organizacija. Najbitnije je odmah, na početku, vidjeti koliko košta osiguranje umjetnina.
Pitamo ga i je li izložba “Drevne kineske umjetnosti”, sredinom osamdesetih godina u Zagrebu, bila skuplja? - Da, jest, koštala je puno više, no ne bih o brojkama.
Je li se na kraju isplatilo? - Jest. Izložbu je posjetilo oko 500 tisuća ljudi - kaže Sorić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....