KULTNA KNJIGA OSAMUA TEZUKE ‘Adolf’ će vam reći kako su mange pokorile cijeli svijet

U izdanju Fibre ovih će se dana pojaviti “Adolf”, jedna od kultnih knjiga Osamua Tezuke, kojeg se smatra “bogom mange”. “Adolf” će izaći u tri knjige i imat će više od 1200 stranica. Budući je ovo prva Tezukina manga koje se pojavljuje u Hrvatskoj (jedan kraći strip objavljen je u Macanovom Q-u) može se slobodno reći da je riječ o kulturnoj senzaciji i odličnoj prilici da se ukaže na fenomen japanskog stripa, ali i iznimne vizualne kulture u Zemlji izlazećeg sunca.

Priča je zakon

Povijest japanskog stripa seže u razdoblje Edo i u famozne japanske drvoreze, kad su stvarane jedinstvene ukiyo-e grafike, u kojima su autori opisivali svakodnevni život ljudi svog vremena. Riječ “ukiyo-e” mogla bi se prevesti kao “crteži kojima se radujemo životu”, a zapanjuje njihova filmičnost, kao i to da su postali masovni kulturni proizvod, što je definitivno utrlo put popularnosti stripa.

Najvažniji zajednički nazivnik japanskih umjetničkih formi jest jednostavnost. Uspoređujući japanski strip mangu s europskim i američkim stripom, odmah se zapaža “štedljiv” pristup crtežu, što je posljedica koncentracije na bitno, kao u, recimo, karikaturi. Za razliku od zapadnjačke tradicije, japanski crtači se obično koncentriraju na psihološka sredstva kako bi proizveli realističke osjećaje. Granica između realističnog i karikaturalnog stila u mangama - ne postoji. Posve je uobičajeno da jedna ozbiljna i mračna tema bude nacrtana u karikaturalnom stilu, ali da istovremeno dio te priče bude prikazan iznimno realistično.

Japanski crtači nisu robovi perspektive, anatomije ili bilo kojeg drugog zanatskog pravila. Ne radi se o tome da oni to ne znaju, oni jednostavno ne robuju kanonima, već im je samo na pameti kako još bolje ispričati priču. Okvir crteža, kompozicija, perspektiva i druga pravila europske škole crtanja ne igraju važnu ulogu.

Postoji nešto važnije u japanskoj vizualnoj kulturi čemu podučavaju: konflikt. Konflikt između grafičkih pravaca, konflikt planova i volumena, konflikt svjetla i prepreke znači da se u jednoj točki sudaraju naizgled suprotne datosti: a ta točka jest - montaža. Japanska umjetnost - to je montaža, uskliknuo je i Midhat Ajanović u svojoj knjizi “Animacija i realizam”, jedna od rijetkih koja se djelomično bavi fenomenom mangi. Jer, mange jesu fenomen kakav je neusporediv s bilo čime na svijetu.

Glomazne mange

Japanska strip industrija je gigantskih razmjera. Tiraži pojedinih knjiga (mange izlaze u nastavcima) dosežu milijunske naklade. Tezukin “Astro Boy”, objavljen u 64 knjige, prodan je u oko 150 milijuna primjeraka. Teško shvatljivo, kao i opseg samih djela. Rijetko idu ispod 2000 stranica, a postoje mange u bezbroj podvarijanti i podžanrova. Tehnike pričanja u mangama su, zbog spomenute montaže, superiorne i kadre iznijeti veliku priču, mnoštvo likova i bezbroj manjih priča koje se isprepliću. Europski i američki strip takvo su pripovijedanje doživjeli tek 80-ih godina 20. stoljeća, kod Moorea i Millera.

I tu se krije još jedan fenomen mangi: procvat su doživjele nakon II. svj. rata amerikanizacijom Japana, gdje su japanski crtači itekako prihvatili američke utjecaje u stripu i animaciji zadržavajući duhovnu jezgru. I u idućih 50 godina proizveli takve stripove od kojih sada uče upravo oni koji su ih podučavali.

U mangama se - roni

U tom svjetlu mogu se promatrati i priče u mangama koje su za naše pojmove čudnovato kompleksne, izvan crno-bijelih stereotipa o dobru i zlu. U mangama je glavni junak često na rubu dobra i zla, dobri likovi također umiru kao i loši (život je takav!) i nipošto nije nužan happy end. Mange čitatelja ne stavljaju u poziciju poistovjećivanja s nekim likom, već ga stavljaju u poziciju onoga koji uživa u priči. Simbolički rečeno, ako u europskom i američkom stripu čitatelj “pliva”, u mangama se - “roni”! Iz osobnog iskustva mogu preporučiti da ako čitate mangu, imajte sve knjige kod sebe. Jednom kad vas manga proguta, poželjet ćete još, odmah.

Snaga industrije mangi počiva i u čitateljskom kapacitetu Japanaca. Prosječan japanski čitatelj u minuti pročita 16 stranica. Ako vam nije jasno koliko je to brzo, recimo to “plastično”: japanski inženjer koji upravo ide na posao ulazi u metro, sjeda i pročita magazin od 320 stranica za 20 minuta! A Japanci čitaju brzo jer u isto vrijeme promatraju/čitaju sliku i tekst. Kao da, recimo, filmski titl ne morate čitati, već samo pogledati, baciti oko na njega. Brzina je važna, ali važno je i ono - inženjer. Jer, u Japanu mange čitaju svi i strip ne drže manje vrijednim medijem od animacije ili filma, kako je u nas slučaj.

Zato je “Adolf” Osamua Tezuke prava prilika da uđete u fantastičan svijet mangi i neka vas ne zbuni “obrnuto” čitanje knjige zdesna ulijevo, priviknut će te se na to nakon desetak pročitanih stranica.